Moto priče 2005 — 26 studenoga 2004 -

U početku bijaše Bog…i dva kotača…a onda…nekoj je ljenčini (Bog ga blagoslovio) postalo naporno vrtiti pedale i smislio je «samovrteći» stroj a možda je bilo i ukazanje pa je Bog poslao anđele da došapnu kako bi to trebalo izgledati…kad je već pogriješio stvorivši čovjeka onda je grešku ispravio tako da je od čovjeka stvorio bikera…..dalje je sve legenda…

Cilj ove priče nije dokazati da je Kawasaki bolji motor od ostalih Japanaca, Švaba, Talijana ili Engleza, nije cilj dokazati niti da je bolji od Tomosa (ah taj T12, prvi motor na kojem su me provozali). Tekst nije ni sponzoriran (na žalost J) te je samo odgovor na pitanje koje sam postavio sam sebi i nisam odmah vidio odgovor koji je bio više nego očigledan…. Ako ovaj način razmišljanja pomogne samo jednom bikeru – misija će biti uspješno izvršena.

Početak…kao početak svakog bikera moje generacije sa ex-Yu prostora…a što drugo nego Tomos…pa MZ (neki su više preferirali Jawe)…pa krasna i nezaboravna godina 1984. koju ne pamtim po olimpijadi u Sarajevu nego po mom prvom «pravom» motoru – BMW R50/5…moja prva velika ljubav koja je trajala kroz 3 komada R65 pa preko R80RT i konačno K100LT koji mi je posebno drag, jer mi je Boris (koji mi ga je prodao) danas i kum, pa nek netko kaže da motori ne spajaju ljude! Bio sam pravi BMW fun i ne jednom sam rekao da nikad neću ništa voziti osim Bosankog Motornog Wozila…bio sam još jako zelen pa nisam znao za uzrečicu «nikad ne reci nikad…
I tako, igrom slučaja ili Božjom voljom, uslijedile su Japanske godine: Honda…Yamaha…Kawasaki…
 
Svaki mi je od tih motora bio drag…i svakog sam volio…valjda su mi zato i mrska prepucavanja o nadmoćnosti bilo kojeg branda nad ostalima, koji god se motor popljuje kao da je netko popljuvao ljubav moje prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti…motore isključivo dijelim na dvije grupe…one u ispravnom i one u neispravnom stanju…namjerno ne koristim riječ VOZNOM jer to stanje ne znači i ispravno stanje…i tu zapravo počinje moja priča…

Svakodnevno, zbog prirode posla, obilazim servise i u njima srećem mnogo zanimljivih ljudi…mehaničara – dobrih, nadobudnih, zbunjenih, sveznajućih, dobronamjernih i «dobronamjernih»…neki rade 2 sata na dan, neki 12 ili više…nekima sat (kod obračuna) traje 30 minuta a nekima 100 minuta….o satu od 250 kn neću ni govoriti….ma uostalom, neću ni pisati o svojim «poslovnim» servisima, pisat ću o jednom u koji odlazim privatnim poslom…

Sjećam se kao da je bilo danas, kišni dan mjeseca travnja i moj prvi odlazak sa novom najvažnijom stvari na svijetu (djeco, ne ljutite se) u servis. Izbor je pao na KMS u Senjskoj ulici u Karlovcu što je bilo i logično s obzirom da dotični servis u štalu prima isključivo Kawasakijevu konjicu pa sam pod tim podrazumijevao najbolje timarenje i najbolju zob za svog metalnog ljubimca koji je unatoč pređenih svega 7.000 km (nisam imao cash za novi) radio dosta čudno, neuravnoteženo i nekako nervozno…komentar nekih «sveznajućih prijatelja je bio da je to Kawasaki i da se od njega ni ne očekuje bolje…i da ne zaboravim, motor u tih  7.000 km radnog staža nije bio niti jednom opran uz «opravdanje» bivšeg vlasnika kako Kawasaki i mora biti zmazan!? S obzirom da sam u nekakvim (nazovimo) ozbiljnim godinama površno sam ga očistio i takvog ga dovezao na sistematski pregled, moleći se u sebi da mu primarijus Dac i dr Dario ne pronađu neku srčanu manu ili ne daj Bože kakav karcinom koji bi zahtijevao hitnu i skupu transplataciju za život mu bitnih i neophodnih organa.

Priča 1.

Prvi vizualni doživljaj servisa i nije bio nešto naročito…ipak…nešto je razlikovalo taj servis od svih u kojima sam do sada bio…mehaničarski dio nije odvojen od administrativno-prodajnog dijela, sve je zajedno u prostoriji «L» oblika i prvobitni je doživljaj da si usred nekog 3D filma…zvukovi sa svih strana, od zadovoljnog rzanja site i istimarene konjice pa do neprestane, nervozne i nestrpljive zvonjave telefona prouzročene nebrojenim pozivima sadašnjih i budućih Kawa jahača…buku nadopunjuje i glasno izlaganje primarijusa Daca koji još jednom pokislom i promrzlom jahaču neumorno objašnjava princip rada ko zna kojeg sklopa…ukratko-ludilo…nije preporučljivo za ljude koji ne vole buku…no takvi i tako radije idu na pecanje…
Ostavljam makinu i žurim na posao…kasnim a znam da me čeka mrzovoljni i nervozni šef.

Motor me dočekao potpuno čist!? Ajmeeee…pa nisam naručio pranje!!! A ništa, bolje da šutim…a razmišljam o debeloj cifri za nešto što sam mogao i sam…Idemo redom, promjena ulja u mašini, uljnog filtera, kočionog ulja, ulje hidrauličnog kvačila, podmazivanje cijelog motora (do u detalje: sajle, nogari, osovina zadnje vilice, lanca itd) štelanje frgića, podešavanje ovjesa kontrola i dotezanje svih šerafa (ovdje rabe i kilo ključ za razliku od nekih) kao i cijeli niz sitnica koje sam kasnije primjetio: podešeno kvačilo, čok, ručica gasa, podmazana kontakt bravica i ko zna što još ali sam (zbog godina i ponekog pada) posenilio pa time i zaboravio.

Pitam majstora za svoju presudu a on mi kaže da sjednem na motor da mi pravilno zategne lanac, za to vrijeme će mi ženski (ljepši J) dio servisa obraditi «radni nalog». Mislim u sebi – ma jebo radni nalog, kad mi se Škegro pokaka po njemu neću imati ni za cigare idući mjesec! Ipak šutim i naoružan kiselim smješkom i grčem u želucu odlazim na stratište (čitaj pult ili blagajna). U novčaniku mi soma kuna suze lije za pojačanjem…jecaj se čuje po cijelom kvartu…
Čujem riječi – 580 kuna…u transu stojim….gledam kome govori…pa ovo žensko biće govori nekom nešto a gleda u mene…valjda na telefonu ima uključen zvučnik…ona uporno gleda u mene…sigurno sam zamusan pa se smije u sebi…jebote pa možda mi i mali zeleni viri iz nosa a ona misli: vidi kako je star a još uvijek balav…možda sam krmeljav, ma nemoguće – umio sam se prošli tjedan…sad je već valjda i njoj postalo nešto čudno pa kaže – 580 kuna!!! Vidi žena da sam star pa misli u sebi: koji ti je q…jesi gluh ili ti noge smrde!?
Meni kažete? – pitam
 

 

Da, vama! Račun je 580 kuna!!!
Odjednom me uhvati neki napad poštenja pa izgovaram sam protiv sebe: čekajte, mora da ste se zabunili, sigurno ste nešto izostavili…
Zove Daria, zajedno kontroliraju račun i potvrđuju najslađu presudu koju sam mogao dobiti… ostavljam 600 kuna, razlika za kavu…sjedam u transu na motor i odlazim ushićeno…

Nakon 200 metara vožnje osjećam krivnju…motor tako dobro diše da sam trebao ostaviti barem za kolu i pivu…ima ih četvero a 20/4 je 5 kuna po glavi…ma nek piju kavu bez mlijeka pa će im biti dosta! KMS-ovci, ako ovo pročitate znat ćete gdje ćete uštedjeti…na mlijeku…J

Priča 2.

Ne znam koja je mjera za zadovoljstvo pa ću koristiti svima nam znanu jedinicu mjere. Idućih dana bio sam zadovoljan ne 100 nego punih 200km/h! Motor je disao punim plućima a moje privikavanje na motor teklo je u najboljem redu…polako ali sigurno…

Nisam dugo izdržao a da ne posjetim Borisa u Zagrebu. Svrha je bila da se malo pohvalim novim ljubimcem, bolje rečeno njegovom formom i mišićima. Boris je posjedovao istu mašinu sa jedva 3.000 km a uz to je bio i najveći EPP za Kawasaki…taj je lijepio naljepnice «TEAM KAWASAKI» na svaki motor koji na trenutak nije bio pod paskom gazde…od BMW-a (hehe i Matas je tako vozio Kawu) pa na dalje…i tako danima…ma figu danima…mjesecima!!! Da oni u Japanu znaju za njega dobio bi novu mašinu po izboru, 100%!!! S obzirom da smo kumovi pa si malo i više vjerujemo, uspio sam ga nagovoriti da posjeti moje novo (novo za mene) otkriće. Znači KMS i to prvom prilikom, odnosno za 3.000 km.
 

Dogovoreno – učinjeno! Uz još jedan neplanirani gušt…motor sam iz Zagreba u Karlovac dovezao ja pa sam usput mogao testirati dvije iste mašine sa različitim ispušnim sistemima…dojam nije za javnost da ne uvrijedim dragog kuma… da ne opisujem sav rad zadržat ću se samo na najvažnijim detaljima. S obzirom da je motor bio nov nije bilo potrebe za neke veće zahvate. Dario se zaista potrudio i s punom pažnjom poduzeo sve sigurnosne i preventivne radnje da makina i u budućnosti radi besprijekorno. Slijedi moj povratak u Zagreb, kavica sa Borisom i …..ŠOK!!!
Filatelisti i numizmatičari su općepoznati skupljači nekakvih bedastoća a Boris skuplja račune…ako ne postoji naziv za sakupljače računa onda patentiram riječ BORISMATIČAR…no to se u ovom slučaju pokazalo kao izuzetno korisna stvar! Gledamo motor, provjeravamo količinu ulja u mašini…sve ok…izgleda da su se u KMS-u zeznuli u računu…provjeravamo originalna uputstva i nailazimo na podatak da sa izmjenom filtera u motor treba uliti 3,3L ulja…znači, 0,3L su poklonili, nije strašno ali se lijepo vidi…a zašto smo bili šokirani!? Na računu sa prvog servisa (odrađenog u neposrednoj blizini metropole) lijepo piše – ulje: 4L…hmmmm…. a možda su u KMS-u oprali mašinu nekom grdom kemijom pa se malo skupila…morat ću ih ubuduće malo bolje kontrolirati…J

Htio bih skrenuti pažnju na jednu činjenicu. Svi serviseri kao i svi trgovci koji distribuiraju ulja imaju određene rabate i oni su obavezno iskazani u postocima. Pojednostavljena jednadžba glasi – skuplje ulje=veća zarada i obrnuto. U KMS-u ćete dobiti objašnjenje zašto se preporučuje polusintetika a ne skuplja sintetika…i taj odnos prema svojim strankama plaćaju iz svog džepa kroz dvostruko manju zaradu na ulju…razmislite o toj činjenici…

Priča 3.
 
I tako zadovoljni svojim mašinama, kum (ponekad u pratnji kume) i ja počnemo nabijati kilometre i raditi minuse na kreditnim karticama…Zadovoljstvo koje smo osjećali bilo je nemjerljivo…predivan je osjećaj kad znaš da si u društvu besprijekorno servisiranog i do u detalje sređenog ljubimca. KMS je bio uvijek jedna od tema pri svakom našem susretu, bili u društvu ili sami. Kum je sada još žešće prionuo na izradu «TEAM KAWASAKI» naljepnica i njegov teror je već bio poznat i izvan granica lijepe naše…
 

 

Preporučivali smo «naš» servis gdje god smo vidjeli kakvog Kawa jahača a onima na drugoimenim makinama dokazivali smo prednosti posjedovanja «malih zelenih»…ako nije išlo verbalnim putem posezali smo za drugim argumentima: prijetnjama, ucjenama a nerijetko i općepoznatim fizičkim argumentima…i tako se na KMS-ovu parkingu našla poveća ekipa sa šljivama ispod oka (eh da je bilo kotla – koliko bi se rakije ispeklo) a nerijetki su dolazili i sa desnom nogom u gipsu…taj ekstremitet smo procijenili kao najmanje bitan za vožnju… Red za servis se čekao po tjedan pa i više dana no to je valjda i normalno…čekanje servisnog termina proporcionalno je kvaliteti samog servisa. Svaki naš prijatelj i poznanik, kojeg smo uputili u servis, svoju je zahvalnost iskazivao kroz ćevape, miješano meso i ine druge krute i tekuće načine zahvaljivanja pa smo i kum i ja skupili medvjeđe zalihe sala za predstojeću nam zimu te se nadamo dobroj uštedi na grijanju.

Kad bi opisivao doživljaje i zadovoljstvo svih ponosnih vlasnika od ovog bi teksta nastala knjiga utisaka ne puno manja od one u «Kući cvijeća» pa ću iznijeti samo neke komentare koji mi prvi padnu na pamet:
-   nikad nisam vidio da se netko tako trudi oko motora – da ulazi u najsitnije detalje
-   napravljeno mi je toliko sitnica, na njih je potrošeno 1,5-2 sata a nigdje to ne vidim na računu!?
-   nevjerojatni i jednostavni ljudi, kao da sam kod kuće
-   uz svu gužvu koja je bila, Dac je sjeo sa mnom i potanko mi objasnio sve što mi nije bilo jasno a htio sam znati…kako nisam shvatio iz prve on mi je sve detaljno ponovio…sat vremena!!! A za to je vrijeme mogao nekom nešto i naplatiti, ipak od toga čovjek živi!
-   gledao sam Daria dok mi je servisirao motor…kad je skinuo rezervar uzeo je krpicu i neka sredstva i detaljno mi očistio sve one nevidljive dijelove do kojih je nemoguće doći…pa tko to vidi!?
-   osjećao sam se kao na nekom susretu, rege iz OS, ŽU, VŽ, RI, ZG, ST i to svi odjednom na parkingu!? Nisam znao da ljudi radi dobrog servisa rade 300 i više km u jednom pravcu!!! A mirisalo je i na kišu! Ludilo!
-   usput sam naručio i «engine guard», original. Isti takav u Zagrebu košta 1080,00 kuna a u KMS- u 650,00 kn….pa tko je tu lud???…gledao sam i TEAM GREEN  jaknu koja je 300 životinjica jeftinija nego u Zagrebu!?
-   i onaj najdraži komentar: super si mi rekao, hvala! Častim ćevapima i pivom!!!

Priča 4. (ili odgovor na naslovno pitanje)

Svaka bajka ima lijepi i sretan završetak u stilu: i tako su dugo i sretno živjeli do kraja svog života…  Život nije bajka, a nemirni bikerski duh i želja za promjenom i istraživanjem nepoznatog i novog usadili su u mene želju za promjenom motora… Znao sam točno što želim… broj cilindara, željenu konjicu, voznost po gradu i otvorenom, izgled, potrošnju i niz podataka koji su me trebali odvesti do mog idealnog motora…
 

 

Počela je potraga po časopisima i na netu za tehničkim karakteristikama mog budućeg ljubimca. Svi oko mene su već lagano prolupali jer nisam više znao o ničemu razgovarati osim o motorima…a ja sam davio i davio i davio…kad sam udavio sve poznate onda sam se okrenuo i nepoznatima… Dobrovoljaca je brzo nestalo i odjednom sam se našao sam sa sobom…a zaključak je bio porazan!!! Da ne vjeruješ!!! Nijedna meni poznata firma nije proizvela motor kakvog bi ja želio!!! Svi su dobri… ali…nijedan nije BAŠ TO! I što sad da radim? Uzeo sam papir i olovku i zapisao sve meni zanimljive modele. S jedne strane sam napravio kolonu sa minusima a na drugoj sa plusevima i opet je počela danonoćna potraga za podacima i testovima, po forumima i svim meni dostupnim novinama…Vagao sam težinu nedostataka i mana, dijelio bodove kao na «Eurosongu»… i tako nebrojeno puta…pa opet ispočetka… Konačan zaključak (kad sam već bio na izmaku snaga – doslovno) je bio da moj «idealan motor» ima najmanje 2 mane…i u konkurenciji ih je ostalo 3… prespavao sam jednu noć, pa dvije…tjedan…a nisam se mogao odlučiti…

A onda…EUREKA!!!…jedan jedini telefonski poziv riješio je sve moje dileme!!!
Bok, ajde molim te odi mi do KMS-a i pitaj kad bi se mogao naručiti na servis, ti si tamo domaći pa možda imaju neki slobodni termin da ne čekam dugo, bit ću zahvalan, u poznatoj valuti (čitaj:ćevapi i pivce) – u dahu je izgovorio moj «profesor Baltazar»…
I znao sam sve!!! Ma kako da odem igdje drugdje na servis kad mi je ovdje tako dobro!!! Motor me služi savršeno, cijenu mogu financijski podnijeti a osjećam se kao da dolazim u svoju kuću…da li može biti ljepše od toga? NE!!! Odluka je pala! Kawasaki sa svim svojim vrlinama i manama! Zbog KMS-a!!! Znam da ću uvijek biti dočekan sa osmijehom i da ću se osjećati dobrodošao…Znam i koji ljudi će mi šarafiti po motoru i neću razmišljati da li je gazda zaposlio nekog pikzibnera jer će raditi za manju lovu…pa ovdje šarafe gazda i sin!!! Može li bolje i pouzdanije? NE!!! A ozbiljnost i dugoročno pozitivno razmišljanje očituje se u mnoštvu zadovoljnih jahača koji ih posjećuju.

A uskoro i konačno nova štala!!!

 

Svima koji su preživjeli ovaj tekst i nekako uspjeli doći do kraja, sve moje čestitke! Sve bi vas častio pivcem (i ćevapima J)…to ste zaista zaslužili… ali razmislite o svom zdravlju (čitaj: mom novčaniku J)…ćevapi nisu zdravi a 0,0 je na snazi…

Svim bikerima i bikericama želim puno sunčanih kilometara, sretne dolaske na odredišta i najljepše saputnice i saputnike (da se kontra spol ne naljuti na mene).

I da ne zaboravim, svima vam želim da nađete svoj KMS pa ma kako se zvao, u kojem god gradu bio i koju god firmu servisirao! Kad ga nađete znat ćete i što ćete voziti…

Sad je bilo dosta!

Pozdrav, vaš 4rijeke

 

Share

About Author

admin