Svemu lijepom jednom dođe kraj, pa tako i našem jednogodišnjem Hard Testu Aprilije SMV 750 Dorsoduro. S jednom napomenom – preljepim stvarima očito kraj dođe jako brzo.
 

Dorsoduro nam se od prvog pogleda, kada smo ga na slici vidjeli tek kao studiju, jako svidio. Rešetkasti okvir u kombinaciji sa solidnim aluminijskim dijelovima, motor iz Shivera, visok volan i ravno sjedalo tek su početak dijelova koju su nam osvojili srce. A tek onda nazubljeni diskovi, prekrasne zlatne Up-Side-Down vilice, radijalne kočnice i fatalan izgled. To je bilo to.
 

I onda smo imali iznimnu čast voziti ga, među prvim novinarima na svijetu. Koliko god bio lijep i moćan na slikama, uživo je, pogotovo u crnoj boji, još toliko lijepši, upečatljiviji, markantniji. A njegov partypiece je tek trebalo otkriti...
 

I onda, godinu dana kasnije, tj. prije godinu dana, nakon nekoliko mjeseci pregovora, dobili smo ga na Hard Test. To pišemo velikim slovima jer smo par puta dobili epitete poput „uništavača“ ili „grubijana“ (što uopće nije istina). Pred Dorsodurom je bio težak zadatak: preživjeti godinu dana.
 

Neki mu nisu prognozirali baš bajan i dugačak život, tim više što je u naše ruke stigao nakon što su ga sve moto revije i internet portali koji se bave moto tematikom pregazili i nabili mu 2774 km. Nije bio niti osobito pažen niti baš održavan: u naše ruke stigao je prašnjav, kao da je stajao na kiši dobra tri tjedna, s labavim lancem i s previše ulja u motoru. Na njegovu sreću, mi na motori.hr jako volimo što radimo, pa smo mu podarili novu mladost i svjež početak. I avantura je mogla početi.
 

Dorsoduro je u pokretu bio gotovo svaki dan. Gotovo svaki, jer smo i mi imali svojih obaveza, poput odlazaka na  utrke i zime, koju se ne može izbjeći. Upotreba svaki dan znači i odlazak na benzinsku baš svaki dan, što je možda tlaka, ali pruža priliku da bolje upoznate osoblje koje tamo radi. Što i nije tako loše. Trebalo nam je koji dan vremena da se naučimo da „pištolj“ treba usmijeriti prema naprijed kada se toči gorivo ako ne želimo biti zašpricani od strane istog. Isto tako, trebalo nam je par dana da naučimo kako uglaviti čep rezervara ispod upravljača da ne padne dok točimo gorivo. No to su sve čari jednog motora.
 

Budući da ovaj posao nažalost niti izbliza ne pokriva troškove za život, bili smo primorani raditi i druge stvari, pa se Dorsoduro i nije vozio onoliko koliko je trebao, već je uglavnom služio za odlaske na posao – no i to nije za odbaciti, jer je to 30 km u svakom smijeru, svaki dan.
 

Ali bilo je i boljih dana, poput odlaska na more, vikenda provedenih na njegovim leđima i nekoliko odlazaka do Grobnika (nažalost, ne i vožnji po pisti). Bez ikakve zadrške možemo reći kako nas je služio i bolje nego što smo u puno navrata očekivali.
 

Kao i svaki motor, zahtjevao je malo navikavanja. Neprestano točenje goriva smo već spomenuli, ali ima toga još. Npr. jako teška komanda spojke, velika visina sjedala, malo prekomjerna težina i teško manevriranje u mjestu.
 

Kako nebi bilo da nabrajamo samo nedostatke, Dorsoduro zbilja ima i svojih svijetlih točaka. Popis je zbilja dugačak, a kreće od agregata, upravljivosti, zabavnog karaktera, pa sve do izgleda. Dorsoduro je ono što bi svaki motor trebao biti: motor, u pravom smislu te riječi. Možda malo nepraktičan, na trenutke besmislen, ali stroj na koji sjednete kada želite uživati.
 

Sigurno vas zanima i kakvih smo problema imali. Lagali bismo kad bismo rekli da ih nije bilo, ali su bili gotovo pa zanemarivi. Prvi koji se pojavio je slinjenje kočione tekućine ispod poklopaca posudica. To uzrokuje i ubrzano propadanje kočione tekućine, koja uzrokuje isto tako propadanje kočnice. Nakon zime nam je lijevi sklop prekidača otkazao poslušnosti, što smo brzo i jednostavno riješili magičnom tekućinom po nazivu WD 40, a jedan od najvećih problema bio je raspadnuti ispušni sustav. Na negdje 6000 km počeo je zvučati čudno, ali nas to nije zabrinjavalo jer nije narušavalo performanse motora. Kasnije smo saznali da se to nažalost, prije ili kasnije, desi gotovo svakom Dorsoduru.
 

U godinu dana i 9 000 prijeđenih kilometara potrošili smo oko 500 litara benzina, tri para guma i lanac, koji nismo promijenili, ali je na kraju testa zapomagao i molio za milost.
 

Završna riječ je nekad teška za napisati, a nekada jednostavno dođe sama. Mi nećemo napisati nešto srcedrapajuće, već ćemo samo reći kako smo uživali u svakom kilometru na tom zabavnom, živom i uzbudljivom motociklu.