Cestovne utrke — 22 lipnja 2005 -

 

Za razliku od utrka na Grobniku na stazi u Bjelovaru (ustvari na cesti) nisam nikada vozio. Od vozača koji su tu već nastupali čuo sam da je staza izuzetno skliska i da su svi zavoji zapravo raskrizja ulica , dakle pod 90 stupnjeva (ili kako mi to volimo zvati – lakat).
 
U svakom slučaju u petak ujutro spremam motor i stvari u kombi i u pratnji oca krećem prema Bjelovaru.
Tempo utrka iz tjedna u tjedan za redom ostavlja trag zamora na organizmu,a činjenica da sam iz Splita samo otežava okolnosti pošto su sve utrke najmanje nekoliko sati vožnje udaljene.
Krećemo autocestom prema Zagrebu, pa zatim prema Bjelovaru i oko 18 sati stižemo na cilj.Slijedi pozdravljanje sa ekipom koja je već pristigla i tehnički pregled vozila. Zatim u hotelu ostavljamo stvari (vrlo skup hotel s obzirom na kvalitetu) i onda odlazimo lagano prošetati stazom.Nazovimo je stazom iako sam već spomenuo da se ustvari radi o gradskoj cesti.
 
Prvi dojmovi su da staza na pojedinim mjestima i nije toliko skliska kao šta govore. Stiže nedjelja, slijedi ustajanje pa doručak, vremenski uvjeti idealni.
Za utrku u Bjelovaru na savjet Luigia Aljinovića skroz sam popustio motor i naprijed i nazad. U 9.50 dolazi na red i trening Superstock klase i po prvi puta izlazim na stazu. Krećem lagano i polako dižem tempo. Staza je nevjerojatno skliska, puna prašine i blata a oni djelovi koji su mi dok sam šetao izgledali u redu sada više tako ne izgledaju. Ipak počinjem ići sve brže ali primjećujem da na kočenjima i dodavanjima gasa gume nenormalno kližu.
 
Na kraju prvog treninga imam 12.startnu poziciju.Zadnja felga je skroz pokrivena prašinom a gume moram krpom brisati. Izvučem neke zaključke i podesim ovjes tvrđe i na drugom treningu ponovo dobijem osjećaj motora. Definitivno sam ga bio namjestio premekano tako da mi je prednja vilica kod kočenja sjedala do kraja i guma bi proklizala tako da s takvim podešenjem nije uopće bilo moguće voziti. Isto se dešavalo na otvaranju gasa pošto bi guma primila ali bi zbog premekano namještene kompresije amortizer došao do kraja i to bi na skliskom asfaltu rezultiralo nekontroliranim trenutnim proklizavanjem.
 
Na drugom treningu popravim vrijeme za pet sekundi i zauzmem ukupno 9 startnu poziciju.Još je puno nepoznanica tipa kojom putanjom, kojim načinom ili kojom brzinom ali dojmovi se polako skupljaju i stvaram sliku kako bi to otprilike trebalo izgledati. Utrka klase Superstock 600 – 1000 je zadnja utrka dana predviđena za 17.45 sati.U jednom danu dva treninga po vrelom vremenu pa zatim iščekivanje starta koje na kraju kasni za cijeli sat vremena…i napokon dolazimo na red.
U predstartnom prostoru neki tip lupa dva puta prednjim kotačem bicikle u moj motor i kad ga upozorim on viče da zbog nas ne može cijeli dan biciklu voziti…gostoprimstvo na nivou mislim ali da reagiram nije bilo teorije pa sam lolu ostavio da živi u nekim svojim uvjerenjima.
Postavljaju transpondere kojih je bilo premalo pa su morali nakon svakog treninga ili utrke skidati i ulazim u probni krug.
 
Poredamo se u startnu formaciju i kreće krug za zagrijavanje. Prvi zavoj nakon startne ravnice je jedan od najklizavijih zavoja koje sam vidio i svi su ga itekako morali respektirati. On je vrlo bitan za zauzimanje dobre pozicije u utrci pošto je vrlo malo šansi za prestizanjem na ovoj stazi.
 
Ponovno smo na startnim pozicijama…pali se crveno svijetlo…iščekivanje je na maksimumu…svijetlo nestaje i gaaas.Krećemo i već nakon nekoliko desetaka metara svi sjedaju na kočnicu i ulaze u gužvu.
Dobro sam se snašao u gužvi i izbijam na šestu poziciju. Budući da nisam imao grijače guma odlučio sam da prvih par krugova idem onoliko koliko osjetim.
Već u zavoju iza prve šikane čujem buku dva cilindra izad sebe i shvatim da me Radman prati i da je u tom trenutku brži na stazi od mene te da ga kočim.Ali jednostavno me ne može proći, nema mjesta.
Ipak zbog hladnih guma na kočenju u jednom zavoju malo prokližem i on to iskoristi i zbog boljeg izlaza bude blizu mene na kočenju. Mogao sam ga zatvoriti uz određeni rizik ali odlučio sam da ga propustim i da ga probam pratiti i da nešto pokušam kad se gume zagriju. Ali već u slijedećem krugu on u pokušaju prelaženja Arnautovića pada i ja ga jedva izbjegnem.
 
Ostatak utrke vozim se iza Arnautovića i iako mi je na leđa prišao (ispostavilo se da je to Zujić) jedan motor iz moje klase (jaka buka motora) nije bilo potrebe da riskiram pokušavanjem prestizanja Zokia jer je to na toj stazi bio jedini način da ustvari izgubim poziciju eventualnim međusobnim dodirom. Odvozim do kraja tako i ispostavi se da sam utrku završio na četvrtoj poziciji.
 
Mogu reći da sam bio sretan, ipak je ovo bilo za mene novo iskustvo i zadovoljan sam kako sam odvozio. Ipak, pravi sportaš ne može reći da je zadovoljan četvrtim mjestom ali treba biti i svjestan situacije. Prva sezona…druga utrka…nova staza…nije loše.
 

I na kraju zahvala jednom od sponzora koji su mi pomogli da sve ovo i pokrenem. Ovaj put to je moj dugogodišnji prijatelj i timski kolega sa motohappening utrka Vinko Šago.
 

 

On je ujedno i vlasnik dućana Šago moto te mi je pomogao u pregovorima sa nekim sponzorima te neke stvari nabavio po povoljnim cijenama na odgodu.
Vinko je dugogodišnji zaljubljenik motociklizma te se u mlađoj dobi i sam natjecao. Već duži niz godina surađuje sa firmom Ruting d.o.o. inače glavnim uvoznikom motocikala Honda za područje Hrvatske.
Šago moto jedan je od najbolje opskrbljenih dućana motoopreme u Splitu te u njemu osim svih modela motocikala i skutera Honde možete pronaći kacige Arai, Shoei,Uvex, Nolan, Premier…odijela M tech, Ixs, Spyke… razne modele rukavica i čizama i manje više sve što jednom vozaču bilo koje vrste motocikla treba.
 

 

Ipak svoju strast za moto utrkama sada je zamijenio jet-ski utrkama.
 

 

Za sve informacije obratite se na 021/532 –432 ili provjerite ponudu na www.motosago.com

 

Share

About Author