Neraspoloženi zbog lošeg vremena ulazimo u kišnjake. Današnji plan je proći cijelu Rumunjsku poprijeko, a to zbog kiše neće biti jednostavno. Ručamo u od prije mi poznatom turskom restoranu kod Sibiua, a osoblje me pita gdje su obećane fotke od prošli puta. Nisu još gotove, dobiti ćete ih sigurno, obećavam im. Obećanje sam nakon povratka i izvršio. Pojeli smo turski specijalitet «otomanski lonac», popili po pivu i nastavili po kliskim cestama kroz Transilvaniju prema Brašovu. Kiša je konačno stala, a između Onestia i Vasluia (to je rumunjska pokrajina Moldavija) i vrijeme kao da je stalo. Ovdje u Istočnim Karpatima, van glavnih putova, automobila gotovo da i nema. Vozimo kroz sela sa malim drvenim kućicama kroz stoku svih vrsta, a prevozna sredstva su isključivo volovska ili magareća zaprežna vozila. Cesta je uska, koliko-toliko dobra, ali vozimo polako radi zavoja i životinja na cesti. Spustili smo se sa planine u Vaslui i nasred ove divljine našli motel za koji ne možemo vjerovati da ovdje postoji. Nov, čist i uredan za svega 300.000 leia (60 kuna) po osobi. Odlična večera je isto tako bila vrlo jeftina, sa dvije pive po osobi oko 16 kuna. Pitali smo se dali je moguće da će u Aziji biti još jeftinije? (Skoro da i nije bilo).

Ujutro su motori još uvijek pred motelom, a na njima i sve naše stvari. Obećali su da će paziti na njih. Kiša pada, cesta je toliko kliska da jedva vozimo. Nedjelja je, stajemo kraj sajma u jednom selu koji izgleda kao kod nas od prije 50 godina. Prodaje se stoka, zaprežna kola i sve ostalo uz to. Zanimljivo. Još nekoliko kilometara i stojimo na rumunjsko-moldavskoj granici. Preko rijeke Prut ulazimo u prostor bivšeg Sovjetskog Saveza. Iako naša zelena karta vrijedi i za Moldaviju, službenica od nas traži 10 dolara. Za što? Ne zna objasniti. Novac stavlja u džep. Počelo je otimanje novaca, tako će ubuduće biti na mnogo granica. Moldavija nas je dočekala u kiši, sa cestom od betonskih blokova. Vozimo po praznoj cesti oko 100 na sat uz strahovito treskanje naših vilica i amortizera. Ponekad skačemo i do metar u zrak. Nikakvog naselja nema sve do stotinu kilometara udaljenog Kišineva (Chisineu), glavnog grada. Ulazimo u centar i doživljavamo prvi sukob sa još uvijek komunistički nastrojenom policijom. Tjeraju nas iz centra uz upite zašto fotografiramo. Ionako nismo imali volje ostati u tom gradu sa sivim, tmurnim zgradama. Jedino je centar koliko-toliko uređen. Kiša pojačava tempo. Potpuno mokri stajemo na ručku. Nešto dalje dolazimo na granicu koja nije ucrtana u našim kartama. Ja sam doduše čuo za Transdnjestriju, međunarodno nepriznatu državu istočno od rijeke Dnjestar, ali sam mislio da je to još uvijek dio Moldavije. Onako mokre, Transdnjestrijci su nas ugurali u nekakvu malu kancelariju i tražili od svakog 35 dolara za vizu. Nema nam druge nego platiti jer da obiđemo Transdnjestriju, to je oko 400 kilometara dulji put i to po ovom vremenu. Ipak smo se pobunili oko cijene, te smo platili «samo» 25 dolara za svakog nakon što su nam se smilovali i strpali novac u džep bez da su utisnuli ikakvu vizu u putovnicu. Navlačimo mokru odjeću i krećemo, ali samo 50 metara dalje opet nas zaustavljaju i opet moramo nešto platiti, ovaj puta samo 7 moldavskih leia, tj. 6 kuna. Pitaju nas koliko smo platitli onima prije njih i hvataju se za glavu. Ne mogu nam pomoći, to je ovdje tako. Ponovo navlačimo mokre stvari i preko rijeke Dnjestar ulazimo u Moldavsku Republiku Transdnjestriju, tako se službeno zove. Nekoliko kilometara dalje smo opet kancelariji, Georg i ja, ovaj put u policiji. Optuženi smo da smo prošli preko pune linije prilikom skretanja. Da, točno je da je linija isprekidana, ali mi smo prošli baš preko pune koja završava 20 centimetara prije početka isprekidane. Nakon prijetnji strogog policajca da će nas odvesti do policijske postaje u glavnom gradu, sa početnih 50 dolara kaznu skidamo na 10 dolara za svakog. Možemo dalje, ali do kuda, pitamo se. Ako se tako nastavi, oteti će nam sav novac. Po pljusku prolazimo kroz glavni grad Tiraspol, cilj nam je samo što prije izaći iz ove banditske države. Granica prema Ukrajini nije daleko, a na granici novi šokovi. Slijedi oko dva sata natezanja kod Transdnjestrijaca koji nas najprije pitaju gdje su nam potvrde o plaćenoj ekologiji. Nemamo ih, naravno slijedi kazna. S početnih 20 dolara spuštamo na 10 dolara za sve. U slijedećoj kancelariji komunistička faca u zelenoj odori sa velikom zelenom oficirskom kapom pola sata lista naše putovnice, bezbroj puta od početka do kraja. Čeka novac koji mu mi baš i nismo spremni dati. Na kraju, kada je valjda već i njemu popustilo strpljenje, pita gdje su nam potvrde da smo zdravi. Nemamo ih, kaznu opet spuštamo na 10 dolara.
Kod Ukrajinaca procedura traje isto tako dugo, ali oni nisu lopovi. Kroz cijelu Ukrajinu kontrolirali su nas bezbroj puta, ali drugih problema nije bilo, nikada od nas nisu tražili novac. A svakih 40-50 kilometara policija ima svoju kontrolnu točku na kojoj se mora stati, onda oni postavljaju bezbroj (glupih) pitanja, upisuju nas u evidenciju, pa se tek onda može dalje. To je tako kroz sve daljnje zemlje u koje putujemo, a koje su bile u sklopu Sovjetskog Saveza. Put nas vodi do Odesse, velikog lučkog grada. Stižemo u sumrak, vozimo po ulicama punih rupa do centra te do obale Crnog mora. Nevrijeme je, visoki su valovi, tako da je na plaži tek pokoji šetač. Vozimo centrom koji je za razliku od predgrađa prilično uređen i lijep, te tražimo mogućnost noćenja. Na izlasku iz grada nalazimo derutne bungalove u kojima nam kiša kroz strop pada u sobu.

Kiša pada sve jače. Odgađamo planirani posjet centru Odesse, pa kroz beskonačnu ravnicu vozimo prema istoku. Cesta je ravna, srednje kvalitete, a neprestano prestižemo kolone kamiona i autobusa koji na blagim usponima i kod pretjecanja ispuštaju oblake crnog dima. Što se tiče opisa Ukrajine, da se ne ponavlja, u potpunosti se slažem sa dojmovima mojih prijatelja iz Punata objavljenih u putopisu u Moto Pulsu br. 46. Tako smo prošli kroz Nikolajev, kroz Novu Kahovku preko rijeke Dnjepar, kroz Melitopol, te smo stigli na obalu Azovskog mora. Odmah do obale nepregledne su oranice, tako da o ljepoti i o nekakvom turizmu tu nema niti govora. Mariupol je veliki grad koji nam je ostao u sjećanju po ogromnim zarđalim tvornicama i takvom smogu da nam je bila muka proći kroz njega. Ne mogu zamisliti da tu žive stotine tisuća ljudi. Novoazovsk je posljednji grad pred granicom, tu trošimo zadnje grivne za benzin. Prelazak granice je bez problema, osim što treba računati na nekoliko sati izgubljenog vremena. Kod Rusa se malo komplicira jer traže da obavezno osiguranje za motocikle (od sada na dalje naša zelena karta je nevažeća) platimo u rubljama, a nigdje nema mjenjačnice. Na kraju po nepovoljnom kursu mijenjamo kod jednog carinika, te smo u devet navečer napokon u Rusiji. Motel (privatni) nalazimo odmah na granici, ali niti oni ne primaju ništa drugo osim ruske valute rublje. Tako dajemo eure dvanaestogodišnjaku koji radi u motelu, te on trči na ukrajinsku stranu mijenjati novac, jer je tamo mjenjačnica. Pri tome je za sebe zadržao ogroman postotak.