Moto priče 2005 — 15 veljače 2005 -

Imam 21 godinu. Volim motore i ovo je moja moto priča.
14 godina, moj prvi skuter, Gilera.. Sretan ‘ko malo dijete! Dnevno 100 kilometara, usprkos ograničenju brzine na 40 zbog blokade. Kosa u vjetru, prvi zavoji, prvi semafori, prva raskrižja..ne trebam ni opisivati, jer svi koji posjećuju ovu stranicu vjerujem da poznaju taj osjećaj. Tada još nisam bio zainteresiran za pravi motor, najvećim djelom zbog situacije u obitelji, ajde, tata je vozio ‘trobrzinca’ dok je bilo klinac, ali sama pomisao na to da svom djetetu kupi nešto jače, užasavala ga je.  4 godine na Gileri, 17500 kilometara, puno iskustva, lujanja po gradu, skakanja te penjanja po nasipu u meni su pobudile velike interese.. Enduro je zakon, Pegaso 125, DT 125, dajte mi bilo što! Naravno, odgovor je bio ne. Ne i ne. Uslijedio je ‘samo’ novi skuter, SR 50, čisti sportaš (hehe), da malo bolje upoznam zavoje i grubi asfalt. Ista priča, čak i više kilometara dnevno. No, sad već imam 18, već znam šta je to 4 ili 2 cilindra, znam da R1 (nije ono što mislite, ovo nije priča o nadobudnom dječaku i R1) ide ‘ko lud, poznam zvuk kada me na Slavonskoj ‘opere’ kao da stojim. Lupam, skačem po skuteru, a on i dalje bruji na limitu od 90. 19ti rođendan, položio sam A kategoriju (mama i tata nisu ni znali), priznajem doma da imam vozačku, da bih nešto jače, ne treba mi neka mrcina, tek toliko da se polako upoznam sa pravim motorom. I došlo je! Tata je prvi put rekao- ajde da vidimo na mobile.de što se nudi. Znao sam da susjed ima prste u tome, on je u duši bajker, a znam da često ‘prek plota’ priča o nečemu sa mojima. Ostao sam bez riječi. Sjeo sam pored njega na stolac, srce je lupalo kao da je već preda mnom, znao sam, to je to! Htio sam urlati od sreće, no samo sam kulerski šutio. Bio sam ponosan na sebe što mi tata ukazuje toliko povjerenje. Htio sam KLE, ali cijena je previsoka. Ništa lošiji, jedino cestovniji, izbor je pao na ER-5. Pozivi u Njemačku, razgovor i dogovaranje, sve propada. Ili je predaleko, ili je preskup. Napokon nakon mjesec dana svakodnevnog pregledavanja- srebrni ER-5, model ’99, 24000kn, na samo 700tinjak km do mene. Htio sam ga. Zavolio sam ga preko slike, samo me još jedna sitnica dijelila od njega. Cijena. Tata zove, priča nešto na njemačkom, ja ništa ne razumijem. Prebirem riječi, skužim nešto ja, ja, naturlih, morgen, aht ur.. Srce kuca još jače znajući da je sutra praznik, tata ne radi, slobodan je. Poklapa slušalicu smijući se. Spustio je cijenu, i to jako, dogovorio je dolazak! Sutra idem, sutra idem!! Konačno! Tu noć nisam spavao. 4 sata ujutro, dižem se prije svih i budim roditelje. Dižu se, spremaju, krećemo. Veći dio puta sam prespavao, a onda, konačno München, pa sad smo već tu blizu! Dogovor preko mobitela doveo nas je do prave ulice, vlasnica nas je već čekala. Otvara garažu, a meni se ruke tresu. Odličan je! Kao novi! Nakon razglabanja i papirologije, uzeli smo ga, a ja sam ga ponosno vozio doma, svih 700 km, te iako sam prvi put sjeo na nešto jače, bez straha. Bio je kao napravljen za mene. Došli smo doma tek oko ponoći. Slijedeće jutro, već u 7 ponosno sam se vozio do grada da obavim carinjenje, registraciju i ostalo potrebno. Tek tada sam shvatio da je stvarno moj! I osjećaj je bio baš onakav kakvim sam ga uvijek zamišljao. Odmah sam se našao sa svojom dragom (bili smo već 2 godine zajedno), rekla je da joj se sviđa, provozali smo se. I tu je zapravo početak moje priče. Moram priznati da sam se malo previše forsirao, te sam dodavao gas, a nisam još ni znao čime raspolažem. To sam shvatio navečer kada sam legao u krevet i razmišljao. Znao sam da je volim, te da tako nikada ne smijem voziti kada sam s njom. Pokušao sam se kontrolirati, išlo mi je za rukom. Kako je vrijeme prolazilo, ja sam postajao sve iskusniji vozač, bio sam u raznim situacijama, znao sam što mogu a što ne. Postajao sam sve svjesniji onoga što mi roditelji pričaju, da je motor velika opasnost i da uvijek treba paziti, najviše na ono što će drugi napraviti, da ne moram ja biti uvijek kriv. Išao sam s motorom na more, s mora, pa opet na more. Iskustvo je raslo, što po zavojima, što po izbjegavanju ‘prepreka’ tj. raznoraznih izlijetanja automobila. Tih 50 konja sada su bile pod potpunom kontrolom (znam kako se čini onima koji voze 150 ks, pa i više, ali nakon skutera, motor je stvarno išao). Cura je kupila kacigu, jaknu, rukavice, hlače sam joj posudio.. Sada smo već postali opremljeni za zajedničko putovanje. Često smo se zajedno vozikali i uživali. Njezini roditelji su se malo teže priviknuli, ali jesu. Strahovali su zajedno s mojima, pa kad sam ja došao do njih, odmah sam zvao svoje da javim da sam živ i zdrav, te obratno kada smo išli kod mene doma. Došla je sredina sezone, odlazak na more. Ona je uspjela nagovoriti svoje da ju puste s motorom. Ja sam znao da je to velika odgovornost, nisam htio ni pomišljati da bi se moglo nešto dogoditi, u srcu me stezalo od takvih misli. Znao sam, ako idemo, vozimo sigurno. Ja neću biti kriv, neću potaknuti nesreću. Tako je i bilo, vozili smo skoro pa u skladu sa zakonom, nije bilo opasnih situacija na koje inače čovjek naleti. Čista uživancija, stajanje svako malo i javljanje doma da smo ok, šetnja po parku Plitvice, zagrljeni, sa kacigama u rukama, bez briga u glavi. Nastavljamo put. Skrećemo na magistralu, znao sam da je ta cesta opasna. Zavoj po zavoj, desno je more. Odjednom auto na mojoj strani ceste. Zavoj. Bum. Sekunda, djelić sekunde. Znam da je zadnje na što sam pomislio: Bože, vrati me  minutu unatrag, molim te! Struganje po asfaltu, okretanje, pa konačno stanem. Živ. Okrećem se okolo, nje nema. Našao sam je malo dalje, ležala je na podu. Plač. Skidam kacigu, zovem je, ništa. Auti oko mene staju, netko se dere da hitna dolazi. Jedna misao: Ljubavi, molim te da je sve u redu! Molim te! Ništa. Hitna je došla, odvezli su nas. Sutradan sam došao doma. Sam.

Eto, to je moja moto priča. Drugi dio NIJE ISTINIT, ali je itekako moguć. Namjerno je napisana sa takvim krajem, koji je došao iznenada, jer tako to i je. U djeliću sekunde može doći do obrata čitavog putovanja. Inspirirana je prošlogodišnjom tragedijom bračnog para na XJR koji su poginuli na našoj magistrali. Bila njihova krivica ili ne, sada ih više nema. Također je inspirirana ‘gradskim bikerima’, koji za kacigu nisu čuli, ali da li je CBR ili R1 iz 02′ ili 04′, to je najvažnije, jer kao, razlika između 150 ili 170 ks se najbolje osjeti od semafora do semafora… Cilj ove priče je potaknuti razmišljanje o svemu tome; i vama koji ste oprezni, a i vama koji mislite da samo vi sami možete biti krivi, te naravno i onima koji uopće ne razmišljaju.
Meni motor služi samo za uživanje, nisam opsjednut konjažom koliko lijepim krajolikom, pa eto, razmislite, ja vam želim ‘samo’ sve najbolje.

By darkovsky

Share

About Author