Moto priče 2005 — 06 veljače 2005 -
Majstor Cis i ja na jednom od susreta.

 

Moja ljubav prema motorima javila se kada sam imao nekih 11 godina. U to vrijeme moj ujak je kupio Kawasaki Z 550. Kada je došao kod mene i kada sam ugledao motor ispred kuće, pomislio sam u sebi, jednog dana će ovdje stajati motor, ali to neće biti ujakov motor nego moj. Od toga dana sve više sam razmišljao o motorima, skupljao novine, postere, slike, i sve drugo gdje se radilo o motorima. Sa 14 ujak me posjeo na motor i odveo kod svog prijatelj majstora Cisa iz Ćakova(kojemu ovim putem zahvaljujem). Kad smo stigli kod njega u njegovom dvorištu sam ugledao puno motora. Odmah sam ih počeo sve obilaziti, saginjati se ispod njih, gledati, ponašao sam se kao da nešto znam o svemu tome. Tada sam rekao sam sebi dosta je zajeb…… i počeo sam polako skupljati novce za motor. Od toga dana kod Cisa sam dolazio minimalno 4 puta tjedno, da vidim šta ima novog, šta se radi i tako malo pomalo napunio sam već 15 godina.
S punih 15 godina kod Cisa sam boravio sve više. Isprva sam samo gledao kako on popravlja motore, ali nakon nekog vremena kupio sam svoje radno odijelo i počeo pomagati njemu u radioni kad god sam imao slobodnog vremena. S vremenom smo se nas dvojica sve vise zbližili i uopće više nije bilo važno što ja imam 15 godina a on 42 godine, bili smo pravi prijatelji. S vremenom sam naučio nešto malo popravljati, ali još uvijek nisam znao voziti motor sa mjenjačem, nego samo automatika.
Na starce sam vršio pritisak iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, ali ništa nije pomagalo, uvijek je postojao neki razlog zašto mi nisu kupili motor. Prvo je stari otvorio trgovinu pa motor nije dolazio u obzir, kad je propala trgovina, stari se ponovno zaposlio pa opet nije mogao, ali ne da nije mogao ili da nije htio nego je stara bila protiv toga, kao svaka mama. Kad god bih ja spomenuo motor odmah je u kući nastala panika, mama viče na mene, ja tepem po svome, stari viče da se smirimo i tako to, ali od motora još uvijek ni traga ni glasa.
Došao je tako i moj 17 rođendan, govori se o nekom iznenađenju, ali ja se pravi lud, uvjeren da je stari kupio neku pilu, kad ono LINIJA, i to ne bilo kakva nego sa MP3 playerom!!! Ja naravno totalno razočaran, starci sretni, sestra sretna, svi sretni i gledaju zbunjeno u mene, zašto ja nisam sretan? Mislim da je odgovor na ovo pitanje vrlo jednostavan i najglupljem živom biču na svijetu. Ali život ide dalje, sa starim sve više i ozbiljnije pričam o kupovini motora, čak i on predlaže da ponekad odemo na internet vidjeti šta se nudi i kakve su cijene. Normalno ponuda je raznovrsna i dosta široka, cijena odgovara manje – više, ali još uvijek ništa od toga. Baš kad sam starog naoštrio do kraja i kad je skoro sve već bilo gotovo, dolazi Vam moja sestra kući sa jednom radosnom viješću a to je ta da se UDAJE, i normalno sve pada u vodu, novci koji su bili namijenjeni za motor odlaze na krečenje kuće, bravce, kolače i ostale potrebštine. A baš u to vrijeme me je majstor Cis naučio vozit motor na jednoj Yamahi TDR koja stoji kod njega i prodaje se. Cijena oko 10.000 kuna, što je starom bilo i prihvatljivo. Ali ništa od toga, još uvijek su svatovi u prvom planu.
Hvala Bogu prošli su i svatovi te se stari opet vraća na staro, kupuje slavonsku burzu, plavi oglasnik, motor se traži na veliko a vrijeme prolazi. Sezona je završila, cijene padaju i sad je pravo vrijeme za kupnju.
Ponedjeljak oko 9 ujutro zvoni mobitel, javljam se i samo čujem pogledaj na internetu kako izgleda Gilera SP 02 pa mi javi, kraj razgovora, ništa mi nije jasno, ali opet idem vidjeti kako to izgleda. Palim kompjuter, spajam se na net, odlazim na Google i tražim slike. Našao sam je, motor lijepo izgleda, čak mi se i sviđa. Zovem starog on pita šta kažem ja na taj motor, ja odgovaram dobar je, od samo kaže daj mi Cisov broj mobitela, ja mu ga dajem i to ja kraj razgovora. Utorak, stari ništa ne govori, odlazim kod Cisa, ni on ništa ne govori, srijeda opet isto tako. Četvrtak izlazim iz škole u 18 i 20, zvoni mobitel, stari zove, dođi odmah kod Cisa. Ja samo što ne trčim, jer već sam sto posto siguran da idemo vidjeti motor. Dolazim tamo a njih dvojica me čekaju u autu. Sjedam u auto i bez rijeci krećemo.
Izlazimo iz Ćakova i tek tada mi govore da idemo u Brsadin vidjeti tu Gileru. Putem malo razgovaramo šta, kako, na koji način i tako to. Kad smo stigli u Brsadin odlazimo na tu adresu gdje se nalazi motor. Ulazimo u dvorište, izlazi neki dečko, pozdravljamo se i počinjemo razgovor, kad on najednom kaže pa vi tražite ovog dečka iz kuće pored, a ne mene. Dobro idemo u kuću pored. Izlazi opet neki dečko, prvo ga pitamo jel on ima motor, kaže da ima, e super znači tu smo.
Gdje je motor? Evo sad ću ga ja dovest. Odlazi i vrača se nakon nekih 5 minuta gurajući motor. Postavlja ga na nogar. Stari i Cis me pitaju jel mi se sviđa, normalno da mi se sviđa. Cis odmah probava upalit ali akumulator je prazan, idemo guranje. Upalio je, opet na nogar, Cis obilazi okolo motora sa baterijom, sluša ga kao radi, gleda, mašinu, diskove, amortizere, i na kraju odlazi probati. Slušam ga 1., 2., 3., 4., 5., staje ali ga ne vidim, mrak je, rasvjeta ne radi, ne znam šta je, zašto je stao, što se dogodilo? Vraća se sve je u redu, čitav je i on i motor, u sebi zahvaljujem Bogu što je sve dobro, sad je samo presudna Cisova riječ, ako kaže da je dobar i da vrijedi te novce, odmah kupujem. Pitam ga majstore jel u redu, odgovara da je odlično i da ga kupujemo. Gotovo, kraj priče, PRODANO!!! Dogovaram se sa tipom da ujutro dolazim po motor, budući da ga ne mogu voziti kući jer nije registriran. Odlazimo kući. Ujutro se budim sav sretan u 6 sati. Idem na bankomat, dižem novce, dolazi djed sa kombijem i krećemo za Brsadin. Ondje još malo provjeravam motor, tovarimo ga u kombi, vezemo gurtama i idemo ga prepisati. Prepisan je, tebi novci, meni motor i gotovo. Krećemo kući, stari me zove, jeli sve u redu, je stižemo ubrzo. Došli smo pred moju kuću, istovarujemo motor iz kombija, ulazim u dvorište i želim ga upalit na guranje, ali ne ide beton je mokar, počinje kiša, spremam ga u garažu. Odlazim u školu, ondje razmišljam samo o motoru, jedva čekam da dođem kući. Došao sam, motor stoji, stari ga gleda, stara kuka šta si mi to dovezao u dvorište, nisi normalan itd. Ujutro ga idem sigurno provozati po ulici.
Skoro sam ga i provozao ali sam morao ići na klanje kod djeda i bake pa nisam stigao. Popodne mi zvoni mobitel Cis zove da dođem kuci. Sjedam u auto, odlazim kući, a pred kućom me čeka Cis i kolega Mačak iz Slavonskog Broda. Gledaju motor i najednom počinje skidanje oklopa, sve sto je puklo Mačak nosi za Brod na krpanje. Sad definitivno nema vožnje. Nedugo zatim odlučujem se na farbanje motora. U međuvremenu su stigli oklopi skoro kao novi. Oprao sam ih, a sad je na redu da se izvadi mašina i sve ostalo da bi se mogla oprati rama, da se sve odnese na farbanje.
Baš prije dva dan sam izvadio mašinu zajedno sa ujakom i oprao ramu, i još jednom oklope i felge. Sve je spremno za lakiranje i u ponedjeljak sve odlazi kao lakirera.
Jedino sto mi u cijeloj ovoj prici nedostaje je vjetrobransko, staklo, zadnji kočioni disk i prednje kočione obloge. No i to će uskoro biti tu i konačno ću napraviti prve kilometre.

Dejan Vuković
 

Share

About Author