Moto priče 2005 — 18 siječnja 2005 -

Stari, Loki i Mato

Ja na Marijanovoj Hondi

Ovdje ću govoriti o svom putu na moto susret u Bosansku Dubicu. Dan je bio stvarno krasan, ujutro smo se probudili ja i stari i nismo znali kuda bi po ovako lijepom danu, no onda je starom zazvonio mobitel i njegov vozač kamiona Zoki javio je kako je u njegovom mijestu Dubici naveče moto susret. Kada mi je to stari rekao odmah smo pomislili na isto a to su bili naši skuteri Yamaha Aerox R 50 i Peugeot Speedfight2. No da ne bi išli sami tih cca 100 km pozvao sam i jednog prijatelja Matu da ide s nama. Mi smo se obukli, na pumpi natočili gorivo i krenuli. U Velikom Korenovu (mjestu u predgađu Bjelovara) našli smo se s Matom koji vozi Apriliu sr 150 i krenuli lagano prema Dubici. Vozili smo oko 70-80kmh, njemu je to bilo sporo ali za naše skutere bilo je u redu . Bilo je dobro dok nismo prošli negdje 25 kilometara i stigli u malo veće uspone pred mjestom Garešnica, tamo smo ja i Mate morali sačekivati starog jer ima malo problema sa težinom, ipak je 110 kg puno za 50ccm i uspon oko 9% ali nakon manje pauze i stari se pojavio. Kada smo došli u Garešnicu valjalo je ugasiti žeđ pa smo svratili do prijateljovog kafića Postaja u jednom manjem mjestu kraj Garešnice, tamo smo popili s njim rundu pića koja nam je nadasve prijala, a i njega smo uspjeli nagovoriti da kasnije dođe u Dubicu. Nakon jedno pola sata krenuli smo dalje ali samo do Benzinske pumpe jer do Dubice nema više ni jedna pumpa pa smo morali dosuti gorivo, kada smo to obavili nastavili smo žurno prema selu Banova Jaruga a zatim smo žurili u Jasenovac. Kada smo došli u Jasenovac morali smo skelom preći Savu na drugu stranu. Na skeli je bila gužva ali progurali su nas ispred reda, no dok je Čovjek koji naplaćuje prijevoz vidio odakle smo nije nam želio naplatiti i rekao da nam svaka čast. Kada smo prešli preko Save javili smo se vozaču i ekipi u Dubici te krenuli dalje. Na granicu smo stigli nakon 15min vožnje. Tamo smo prošli sa čuđenjem policije i carinika ali nije bilo većih problema. Dok smo prešli granicu odmah smo požurili u Sedmicu kafić od Zokia. Tamo smo gasili zeđ i prepričavali put. No u našem želudcu nije baš bilo svejedno jer nismo jeli od jutra pa smo otišli još jedno 20km u jedan restoran sa Zokiem i njegovom obitelji na ribu. I tamo smo se „ubili“ od fine hrane, dok je stari pričao sa Zokiem, Matom i Jacom (Zokijevom ženom) ja i njegova kćer Jelena zajašili smo mog Speedfighta i otišli u Pravoslavni manastir Moštanica gdje smo upalili svijeće za mrtve i žive i vratili se nazad. Bilo je već kasnije popodne i vratili smo se u Sedmicu gdje nas je čekao naš prijatelj iz garešnice Loki koji je dojahao na Suzukiu GSX 900 R i njegov frend Marijan na Hondi CBR 1100 RR. E kad su i oni došli jednostavno smo bili kompletni i spremni da dođemo na susret.

Ja i Mato

Kad smo stigtli na susret bilo je više ljudi oko naših skutera sa malim BJ tablicama nego ostalih motora, ljudi su nas ispitivali kako smo se upustili u takvu avanturu i odlično su nas prihvatili, a nacionalne mržnje nije bilo ni malo a ne mogu reći da sam je očekivao jer je to ipak u Republici Srpskoj ali ipak niti jedno škakljivo pitnja nije postavljeno. Sama organizacija bila je grozna a pogotovo loše je bilo što nije bila ograđena staza za Free stail i mogao je izletiti bilo tko iz publike pred nekoga na zadnjem a to bo bilo pogubno za njega i za ostale, novih motora osim Marijanove nove Honde i par Yamahi R1 nije ni bilo. Već oko 20 sati krenuli smo kući jer smo znali šta nas čeka a Loki i Marijan su još ostali jer oni idu kući na Kutinu autocestom. Kada smo prešli skelu Matu je nazvala cura i rekla mu kako se ljuti i još mnogo toga pa nam se je on ispričao i svojim 150 kubika dao gas, a je i stari smo lagano kao veterani išli prema Garešnici no imali smo problema kao što su hladna koljena a stari u to vrijeme nije nosio kacigu jer je kazna bila samo 50kn pa su ga mušice gađale u lice. E kada smo stigli u garešnicu bili smo kao doma još samo 25km. U garešnici smo ispraznili „višak tekućine“ i kerenuli dalje za Bjelovar ali bilo mi je još gore jer od punog vizira mušica nisam vidio ništa pred sobom pa sam se vozio iza zadnjeg svjetla od Yamahe i tak do Bjelovara. Skutači su nas super poslužili a jedino što su nas bolila koljena. To je bio naš put u Dubicu i jedva čekam proljeće da krenem na neki susret!

Share

About Author