Tehnika — 14 travnja 2009 -

Ducati Desmosedici je oduvijek bio konkurentan motocikl; od GP3, prve verzije sa tada 990 ccm, preko GP7, pobjedničkog motocikla u novoj klasi do 800 ccm, pa do novog GP9, male revolucije u svijetu trkaćih motocikala. Kako je vuk promijenio dlaku?
 

 

Jedan trkaći motor nije samo motor. To je naprava stvorena samo s jednim ciljem, jednom namjenom – voziti što brže u krug. A nekada je, kako bi se ostvario što brži krug, potrebno učiniti tu i tamo koji kompromis. Naravno, što manja masa, što veća snaga, što bolja upravljivost su uvijek imperativni, no, tu i tamo javlja se potreba da nešto ne bude baš najčvršće i najkruće.
 

Najveća novost na Ducatiju D16 GP9 je zasigurno okvir. Ducati se za sezonu ’09 odlučio maknuti od tradicionalnog rešetkastog cjevastog okvira i okrenuti novu stranicu i zaviriti tamo gdje su neki već pokušavali, ali nisu uspjeli. Radi se o monocoque okviru, koji je realiziran od ugljikovih vlakana.
 

 

Ducati Desmosedici je od svojih početaka vođen mišlju vodiljom pogonskog agregata kao nosivog elementa. Cilj ovog stila "izgradnje" motocikla jest ostvarivanje ciklistike u kojoj svaki od elemenata ima strogo zadanu zadaću i ostvarivanje što manje mase uz željenu torzionu otpornost, što na kraju treba rezultirati maksimalnom efikasnošću.
 

U ovom slučaju, sastavni dijelovi motocikla su prednji kraj okvira, motor, stražnji kraj okvira, prednji ovjes, te stražnji ovjes, koji se sastoji od vilice i pripadajućeg progresivnog polužja.
 

Osnovna ideja upošljavanja pogonskog agregata kao nosivog elementa jest eliminirati okvir kao element koji objedinjuje ostale elemente, te imati pogonski agregat na kojeg se hvata prednji dio okvira, stražnji dio okvira, te stražnji ovjes.
 

Ducati je, već sa GP3 koristio ovu tehniku i to obilato. Specifičnost je bila ne dodirivanje stražnjeg kraja okvira sa stražnjim ovjesom, već je osovina stražnje vilice prolazila kroz pogonski agregat, te se progresivno polužje vezalo za isti.
 

Dok su na GP3 prednji i stražnji kraj okvira bili povezani, GP7 je bio prvi model koji je potpuno razdvajao ta dva elementa, pa je stražnji kraj okvira nosio samo vozačko sjedalo, nosač ispušnog sustava i oslonce za noge.
 

No, sve to je postalo daleka prošlost korištenjem Monocoque okvira. Sada, na GP9, prednji dio okvira kombinira spoj pogonskog agregata s glavčinom upravljača, te zahvaljujući svom obliku, objedinjuje i veliki airbox, volumena većeg nego na prijašnjim modelima, zahvaljujući novoj konstrukciji.
 

 

No, to su samo neke od prednosti. Monocoque okvir od ugljičnih vlakana je relativno lako napraviti u željenoj formi, bez pre skupih alata. Također, lako je napraviti sekcije raznih torzionih karakteristika jednostavnom promjenom broja ili tipa slojeva ugljičnog vlakna.
 

Sve u svemu, GP9 je na dosadašnjim testovima pokazao veću stabilnost na kočenjima i ulascima u zavoje. Pred Ducatijevim inženjerima je još puno posla, no novi pripadnik vrste je već skupio svoj prvi pehar. I to onaj za prvo mjesto.
 

Share

About Author

admin