Moto priče 2005 — 30 studenoga 2004 -

Bilo je to davno, u Zagrebu je bilo ljeto, svi su željno očekivali Univerzijadu, Zagi nas je gledao iz TV-a, iz izloga, iz novina… Bilo je tad u kvartu tek nekoliko Tomosa, jedan susjed je imao MZ-a, sa alarmom. Uvijek je bio obučen u crno, uvijek u koži, dosta stariji od nas. Bio je naš heroj, uvijek smo se okupljali oko njega i čekali trenutak kad će upaliti pilu, navući kacigu i rukavice i krenuti. Pratili smo ga pogledom dokle god se moglo. I pričali pričice jedni drugima, o tome gdje je tko vidio kakav motor i koliko  brzo koji može ići. Vozili smo se na biciklima, a sanjali smo automatike, apeence… i počeli smo polako, malo po malo, mijenjati svoje ponyje i specijalke za mopede, stare, nove, cijele, u dijelovima… Prvo je došao jedan Pony Express, pa Puch remenaš iz 1969, a onda sam i ja došao na svoje, postao sam ponosni vlasnik  jednog lijepog, metalik plavog automatica. Bio je star, ali ispravan, kupljen povoljno od nekog tipa iz Samobora. Sjećam se, ruke i noge su mi se tresle dok sam sjedao na njega, palio ga po prvi put i kretao u svoju prvu vožnju. Vozili smo se te sezone, kao da nam je zadnja u životu, nismo se skidali s motora, samo bi išli doma jesti i spavati. I žicati za benzin. I dalje smo sa divljenjem gledali Čedu i njegovog MZ-a, ali sad smo se osjećali ravnopravnima, sad smo i mi bili bikeri. I radili smo velike i ozbiljne ture, čitavi Srednjaci, pa Knežija, pa Jarun, Prečko, Špansko… sve to u jednom danu! A ponekad bi se odvažili i na put do Samobora, ili u grad, pa čak do Maksimira ili Cmroka.
Ubrzo su nam apetiti porasli i htjeli smo da naši motori budu jači, brži, bučniji. Prvi korak bio je vađenje prigušivača iz auspuha. Tko je imao love, kupio je rezonantni auspuh u Gigantu ili kod Marka na Knežiji. Tu sam imao sreće, preko bratića, starog i iskusnog bikera došao sam do Marka i dobio auspuh! Sad smo već bili i glasni, prava mala banda, nas tri, četiri, noćna mora susjeda, uglavnom onih starijih, penzionera, koji čitave dane provode u parku igrajući šah ili pričajući o osmom kongresu KPJ i sličnim životno važnim temama.
Sjećam se i neophodne opreme, koju je svaki ozbiljni biker iz naše ekipe imao: krpica, ključ za svjećice i svjećica, bilo kakva. Što smo mi tad znali o toplinskoj vrijednosti, znali smo samo koliko dug mora biti navoj, znali smo da kad neće upaliti da vadimo svjećicu, obrišemo krpicom i pobrusimo ju malo brusnim papirom, a ako ga nema, može i po asfaltu, samo da je čista! I znali smo da dize moraju biti propuhane. I nema da ne upali!
Redovito smo hodočastili u Metalia-Commerce, gdje su glavni izvori informacija bili dijelovi, sa opisom i cijenama u izlogu, tako da smo svi znalački pričali o klipu 38, L-karikama, Dell’Orto frgazerima. Vrlo bitna tema je bila i kakvu mješavinu složiti, da li sa Superom ili Regularom… i tako po cijele dane, sve dok nije zahladilo i dok nas kiše (i roditelji) nisu natjerali da motore pospremimo do proljeća. A moj ljepotan je proljeće dočekao na novim ljevanim felgama, koje sam dobio na poklon od roditelja. U međuvremenu sam i sam nabavio neke stvari, nove ručice, brzinomjer, veliko stražnje svjetlo i mrežicu za prednji far. S prvim lijepim danima i naši ljubimci su zasjali i avantura se nastavila. Kako su se skupljali kilometri, tako su i naše želje za nečim većim, jačim i bržim bile sve jače i jače. I te sezone smo još ‘nabrijavali’ mopede i stavljali ‘jače’ svjećice i radili mješavinu samo od Supera, ali smo počeli sanjati o četrnaestici, elektroniku, BT-u.
U Nami na Remizi, tad se pojavila Jawa 350, to je bio pravi pravcati motor, velik i težak, jak i moćan, obilazili smo ga kao božanstvo, dirali ga i upijali svaki njegov detalj. I svi smo ga željeli, a mogli smo ga samo sanjati. Negdje u to vrijeme je i naš idol Čedo prodao MZ i kupio auto. Yugo. Sramota. Više ga nismo viđali, ili nismo obraćali pažnju na njega. Postao je običan, čovjek u odijelu, u autu, vjerojatno sa poslom, ženom i djecom. I mi smo polako prodavali mopede, nadajući se da će kapnuti koji dinar od nekud, i da ćemo kupiti kakvu staru četrnaesticu, ali niti je bilo love, a niti razumijevanja od roditelja. Srednja škola bližila se kraju, bližio se i osamnaesti rođendan, vozačka dozvola i auto od staroga. Moped je bio već davna prošlost, MZ ili Jawa bili su preskupi, i polako sam se počelo miriti s time da su moji bikerski dani gotovi. Tek ponekad sam imao priliku sjesti na Jawu ili Vespu od prijatelja i napraviti koji krug po kvartu. Auto je mi je postao  prevozno srestvo i glavni izvor zarade, tako da su motori definitivno bili potisnuti u drugi plan.
I tu završava priča o mom djetinjstvu na motorima, o mojim željama i snovima, a počinje priča o ostvarenju mojih snova, ali o tome ću možda napisati par riječi nekom drugom prilikom…

Share

About Author

admin