Ispis

Molimo prijavite se ili registrirajte.
1 Sat 1 Dan 1 Tjedan 1 Mjesec Beskonačno
Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave

[che]

 

SLIKAJ! SLIKAJ! SLIKAJ!

Uostalom, to već znate: riječi iz naslova mom mužu dođu nešto kao  Tora! Tora! Tora! Japancima


Čakovec, 1. svibnja 2008. – Banja Luka – Jajce – Makarska
Makarska, 2. svibnja 2008. -  Tivat - Budva – Cetinje – Kotor - Bijela
Bijela, 3. svibnja 2008.  - Budva – Skadarsko jezero – Podgorica – Nikšić – Trebinje  - Živogošće
Živogošće, 4. svibnja 2008. - Čakovec


Glava 1.: Pogled u Bosnu


   Starim se ateistima najlakše u trenu navući na neku novu religiju. Che se navukao na Njegovu Svetost GPS i položio Mu svoj život u ruke. Pardon, u čipove. Vjerna mu ljuba, njegov najpouzdaniji humani navigacijski sistem, ostala je prepuštena samoj sebi, da žvače i šizi pozadi i gunđa u svoju novu superdihtajuću roza kacigu u kojoj se njene oštre riječi mogu gibati samo cirkularno. Ona zna da se gospodar njenog života već i prije navlačio na svašta: kočnice za bicikle, đonove planinarskih cipela, u zadnje vrijeme i na asortiman stanovitog njemačkog lanca supermarketa, no bezobraznici su ipak uzeli Olivera za svog manekena. Mislim da to nije u redu! Koliko smo već novaca potrošili... u biti, koga briga. Trebala bih napisati izvještaj s prvog svibanjskog produženog vikenda, a ne jambrati o modernim vremenima.

   Gore spominjani ateizam nije bez vraga potka ovog teksta jer, na užas svih desno orijentiranih štioca, svibanj igra naročitu ulogu u našim srcima: ipak je to Jožin mjesec. Ne Jože Stromera čije kompromitirajuće slike sa zadnjeg susreta u Međimurju ekipa šera, nego Jože koji kuha svinjske glave svojoj gladnoj braći i uči čuvajući krave a kasnije izrađuje secesijske balkonske ograde u Sisku. To je mjesec hodočašća na mjesta kojima je njegova noga jednom kročila. Na sam Praznik rada sviće pomalo mutno jutro i Che upisuje Makarsku kao krajnju točku našeg puta. Kakve veze ima Makarska s najvećim sinom naroda i narodnosti? pitat ćete. Nema. No na putu za najljepšu jadransku rivijeru (od skretanja s autoceste Zagreb – Lipovac kod Nove Gradiške te preko Banja Luke) nalazi se Jajce. Jajce, pak, nema veze sa svibnjem, ali nećemo biti cjepidlake, jer Jajce ima veze sa studenim. Kakve, znate i sami. Kasnije će mi se, naročito na povratku, učiniti da i naše putovanje ima veze sa studenim, medjutim, idem ja radije ab ovo. I gle čuda, opet su u igri nečija jaja... Ženo, zaboga, saberi se i piši!!!!! -  Ehm, pardon.
   
   Krenuli mi dakle (nota bene: u prijepodnevnim satima, što će onima koji nas znaju biti šokantna informacija) i vozimo se prema Varaždinu, pa par kilometara južno od grada najednom skrećemo u smjeru Banjščine te preko brežuljaka stižemo do Varaždinskih Toplica; dobro, pomislih, ovo je očito bila ruta smišljena radi razbijanja monotonije prvog dijela putovanja, jer smo do Bjelovara (kud bi se trebali probiti za Kutinu i onda dalje na autocestu) mogli stići i drugim putem. No nije mi jasno zašto Che slijedi cestu preko Ljubeščice za Kalnik. Mislim, odavno je kako smo skinuli zadnje blato s planinarskih cipela, nije li? Sviće mi u trenutku kad ulijećemo na makadam, vozeći za aboridžinom u jugiću koji suvereno osvaja ovaj teritorij malo ispred nas. Tako je: Njegova Svetost GPS misli da najkraći put do Bosne natovarenim motorom vodi via Bela i Črna kamenica. Nee, nisu to egzotični restorani gdje se poslužuju autohtoni zagorski morski plodovi, već dva omanja kamenoloma kuda planinari ulaze u šume u kojima su nekoć strah sijali junački kalnički partizani. Od opakih zvjerki danas ovdje caruju jedino krpelji i s njima se ne valja bosti (ni doslovno ni figurativno). Stoga se, nakon prijeđenih jedva dvadeset i pet kilometara, Che (a ja se samo nadam da nije proročanski) okreće k meni i veli ma znaš kaj? Zajebi to! Ako se već moramo gubiti po brdima, nek to bar bude nekakva poštena bosanska gudura.
Amen!




    Dobro, spakirala sam sendviče; ta ipak  je prvi maj, što ne znači da ćemo negdje, samo tako, iznebuha, usred polja, naletjeti na ezdepeov grah s kobasicama. Stravično mi se klopao grah s kobasicama već u onom trenutku kad smo blenuli u znak oštećenje kolnika na podnožju Kalnika, ali znate onu staru: ništa nas ne smije iznenaditi. Zato smo, naposljetku, ipak jurnuli natrag prvim izlazom za autocestu i vozili, štedeći živce, do skretanja za Grad sira. Kišu smo zaobilazili putujući zatim bilogorsko-moslavačkom idilom, kroz polja s krotkim šarenim kravicama i crvenonogim rodama u gnijezdima navrh seoskim bandera. U pastoralnoj je idili uživao i naš Veliki vođa, odustavši od eksperimentiranja s brdima: naravno, samo zato što mu je Che ukucao drugačije postavke: nee najbrže niti najkraće, ribica, nego op-ti-mal-no! I optimalno nas je ponovno dovelo do autoceste i onda do Republike Srpske. Kliznuli smo slijeva pored kolone automobila na granici, prešli kroz prijelaz, odlučili zaboraviti prvomajski grah i početi razmišljati o ćevapčićima, no u banjalučkoj su pješačkoj zoni, gdje smo u izlozima proučavali  panoe sa slikama maturanata gradskih srednjih škola, planula tek dva sendviča iz našeg provijanta. Grad je bio praznički pust, s penzionerima po klupicama u parku koji su se bavili svojim omiljenim hobijem – politiziranjem – i skupinama sitnih smeđe-sivih crnookih i nešto krupnijih plavosivih crvenookih lešinara koji su se također bavili svojim omiljenim hobijem – tučom oko mrvica naših žemlja.





jedna od ovih reklama me na trenutak hipnotizirala (op. che)








    Osnovnoškolska su nam iskustva s Bosnom ograničena: meni na jednu vožnju i stajanje u nekom snijegom zasutom gradiću na maturalcu u sedmom razredu (na maturalac se, naravno, ide u lipnju, sjećate li se?) gdje sam ustanovila da moj stari nije izmišljao kad je tvrdio da janjetina ne valja. Srednjoškolskih iskustava u tom pogledu ni nemam, a sve što se planiralo za studentske dane spriječio je rat. I priznajem, s odmakom od dvadeset i dvije godine, da sam bila zavidna recitatorskoj grupi škole koja je putovala na Susret Lolinaca u (Donji ili Gornji) Vakuf. Tada, u sedmom osnovne, ne bih to priznala ni u ludilu. A tvrditi da sam bila zavidna recitatoricama iz svog razreda zbog nekog osmaša u grupi bila bi čista kleveta. Oboje uglavnom baziramo predodžbu o toj zemlji na dobro znanoj sintagmi iz Krvave bajke i naravno, jugoslavenskoj ideološki obojenoj filmskoj produkciji. Zato – bez uvrede – Bosna stvarno počinje tek ulaskom u kanjon Vrbasa, iza Banja Luke. Tu, naravski, kreće i lupkanje po koljenu - signal da moram slikati, bez obzira na sklisku cestu od sporadične kišice i na zavoje koji prate tok rijeke. Slikam i svojski se trudim zadovoljiti stroge kriterije mog supruga, no ipak nekoliko puta stanemo kako bi bolje uhvatili u kadar predivno modro i zeleno ili pak pokoju narodnu veselicu na obali, odakle se širi zamaman miris roštilja i ori zvuk trube, srodne dragačevskoj.
    Postavka optimalno nas na sreću nije mogla voditi ni jednim drugim putem osim magistralom, no Jajcu smo, zbog radova na tunelu, morali prići zaobilazno, s desnog boka, preko Mrkonjić Grada. Bacam skrivečki oko na kartu i grčevito razmišljam kako bi se, uz minimalan utrošak vremena, usput mogli približiti i Glamočkom polju. Kad smo već na hodočašću, nek je maskenbal – na Glamoču su zli Švabe ubili Lolu kad se spremao u Kairo (ne na godišnji), onog istog Lolu koji je s pet godina krenuo u školu u Karlovcu jer je znao koliko vlak ima kotača i u ratu pisao strastvena pisma djevojci, kasnije uglazbljena s famoznim refrenom „Ivo Lola Ivo Lola Ivo Lola nije sam“. Dakle, kao polaznica osnovne škole „Ivo Lola Ribar“ u Varaždinu po defaultu sam zatreskana u njegov lik i djelo jer su me učili da je Lola bio najveća skojevska gubica i da su šmucige nacišvajne naprasno okončale njegov život bacivši bombe na avion koji je polijetao s Glamoča za Egipat dva dana prije drugog zasjedanje AVNOJ-a.














    Ćorak – Glamočko je polje predaleko za ovo poslijepodne. Jajcu se pak približavamo negdje u doba za kafenisanje. Vlažnjikavu svibanjsku atmosferu pojačava i prštanje slapa lokalne vode tekućice, Plive, čije je raskopano korito s gradilištem i novim podzidom obala  svjedok da se turizam mora vratiti u Srednju Bosnu, pa na kakvim god premisama. Za početak je u staroj zgradi Sokolskog doma dovoljno potražiti dokaz da su antifašističke premise preživjele neke modernije sukobe. Muzej je AVNOJ-a, naime, tamo, sa šarenom parnjačom i pukotinom u stijeni ispred ulaza. Che je sad sasvim siguran da je već jednom bio ovdje. Tu sam se penjao, veli pokazujući na pukotinu. Naravno da jest: no vidim mu razočaranje u očima. Znam da tri desetljeća živi u uvjerenju kako je ta njegova speleo-avantura uključivala spilju veličine barem polovice Postojnske jame. Kad ono, obična rupa u kamenu.

    U muzeju ordinira kustos-portir u oker džemperu koji ubire 10 kuna za ulaznicu, jer kune su tu konvertibilna valuta, iako su osim nas posjetitelji i jedan mladi par iz Beograda i još nekolicina šetača. Kaže da se SUBNOR-ovci bore za vraćanje digniteta (i parketa) ovom mjestu. Gospodin izgleda premlad za člana SUBNOR-a, ali tko bi ga znao. No mene opet hvata delirij: na panou sa slikama otkrivam svog junaka. Jel' to on?!? Trčim za Cheom koji je već slijedio gospodina u pokrajnju prostoriju gdje su izložene knjige iz fundusa muzeja. Naravno, prečujem kako čovjek govori da je ta hrpa starog papira, u biti, zainteresiranima dostupna i za novčanu protuvrijednost (dakle, narodski rečeno, može se k-u-p-i-t-i) pa, nakon ćaskanja o junacima onih slavnih vremena i nakon što ugledam krasnu debelu crvenu tvrdo ukoričenu knjižurinu naslova „Dr. Ivan Ribar i sinovi“, naivno kažem a mogu li se ove knjige ponekad i posuditi? Čini mi se da je gospodin nekako ustuknuo, nakašljao se i rekao dda, da, naravno da se mogu posuditi. Čeznutljivo gledam crvenu knjigu i razmišljam koji bih dio prtljage žrtvovala za nju (samonapuhavajući podložak za vreću za spavanje, npr.?) i onda vidim kako me Che s negodovanjem i prijekorno gleda iz prikrajka. Jel ono Lola na onoj slici? brzo pitam i pokazujem pano. Čovjek potvrđuje moje sumnje i dok priča dalje o sudbini muzeja, opisujući i recentna ratna zbivanja, ne prestaje spominjati devastaciju te njih i nas. Malo mi je bed pitati tko su oni, jer se ipak bolje snalazim u narodnooslobodilačkoj borbi nego onom što se ovdje zbivalo prije petnaestak godina. Zato, za čudo božje, šutim i samo kimam glavom. Ta vidjela sam Ivu Lolu, što će mi više?

    Izlazimo van i Che veli a ti isto lupetaš. Pa kaj nisi čula da je čovek govoril da su knjige na prodaju? Lik je komotno nakon mog pitanja mogao pomisliti da sam interna kontrola resornog ministarstva koja provjerava što se na terenu događa s pokretnom kulturnom baštinom. Naravno da je izgledao ko da se usro.


















    I onda se penjemo na sam vrh srednjovjekovnog grada (nema šanse da tu nije još u neolitiku bilo naselje, prepovoljan je strateški položaj), do tvrđave, pored ruševina posljednjeg bosanskog krvoprolića: kuće, kule, džamija. Pitoreskna udolina i nova crveno obojena zgrada hotela kao šaka u oko ispod nas; za turizam je potrebna infrastruktura. U suton odlazimo dalje put juga, prema Donjem Vakufu, gdje upravo počinje Četvrtak Navečer te postoji šansa 1: 100 000 da pješačkom zonom šeću nekakve sedmašice recitatorice i sline za godinu dana starijim kolegom iz grupe koji ih uopće ne doživljava. Ah, mladost.

    Najednom se cesta pretvara u serpentine i crnogorica mi zastire obzor. Che nonšalantno vozi dalje, što znači da je Njegova Svetost u pravu. To zapravo znači da je uređaj ili opet odabrao kraći put ili sam potisnula da se Bosnom može putovati i po brdima a ne samo među brdima. Problem je u tome što imam zatamnjeni vizir i svaki mi sumrak izgleda kao noć. Jesmo li se počeli gubiti u guduri? Dok nam god u susret dolaze automobilski farovi (a dolaze regularno, svake dvije-tri minute) još nemam razloga psovati Seronju Od Silicija,  no signaliziram zakonitom da čim prije stane. Che staje čim se nebo opet rasvijetli, stabla odmaknu i uočimo da smo pristigli do prijevoja Koprivnica na nadmorskoj visini od 1384 metra, na magistralnoj cesti Bugojno - Kupres. A tako dakle! nismo se izgubili, ali smo našli razlog zašto su mi se sige počele spuštati iz nosa. Slijedi prvo oblačenje (topla podkapa, topli šalić, tople rukavice).
Iza prijevoja je tunel; tunel znači spuštanje i ulazak na Kupreško polje. 24 kilometra jebene noćne hladnoće (5°C)  i zvjeranja kroz tamu na planinske vrhove oko nas (magla se, na sreću, nije spustila). Iza Kupreškog je Duvanjsko polje. Još 20 kilometara jebene hladnoće (6 °C) na malo nižoj nadmorskoj visini (eto ti sad polje! i ti bi još išla na Glamočko). Usred polja je Tomislavgrad. Slijedi drugo oblačenje, na benzinskoj, i to svega što od tople odjeće nosimo sa sobom; onda razgovor s portirom skladišta na izlazu iz grada, preporuke za odabir graničnog prijelaza prema Makarskoj (Aržano) te otapanje leda na prstima kako se približavamo Jadranu. Ali nije ni Imotska krajina mačji kašalj; neprestano se naginjem preko Cheova ramena da vidim što sprava kaže o udaljenosti do cilja. Kad konačno ulijećemo na makarsku magistralu i u centar grada, shvaćam da sam još jednom obmanuta – moj me dragi vodi na motorijadu! Naše je prenoćište, naime, kamp na plaži a uspavanka muziciranje mladih grungera čiji je repertoar (Tool / Perfect circle) ugodno iznenađenje za promrzle nam uši. Ta ipak smo prošle godine oko Uskrsa prespavali jednu noć na motorijadi u Duću, ako znate na što mislim. Sutra sviraju LET 3, no čak i da ostanemo još jedan dan, postavili smo naš novi šator na sigurnu udaljenost od pozornice. Tko zna čime se Riječani u zadnje vrijeme nabacuju.



jutarnji pogled iz šatora

[che]

Glava 2.: Gorski vijenac

Dionica od Ploča do Opuzena je zatvorena za promet na duljini od 13 kilometara. U koloni smo teretnih i putničkih vozila i, reklo bi se u putopisima, uživamo u zavojima i pogledu. Svakako, ta ipak smo u bujnom Neretvanskom polju, i naravno, moram opet slikati sve iznova, ma koliko puta ovuda prolazili (budući da nam je šogorica Opuzenka; samo nam fali još iskustvo branja mandarina, za koje veterani – Cheov brat, moj šogor – tvrde da je samo za najhrabrije – whimps and posers, leave the hall! ) Ovaj obilazak preko obližnjih brda produljuje put za tri četvrt sata, no ulazak u Dubrovnik (i izlazak iz njega) tempira taman u vrijeme ručka. Prije okrijepe u onom lancu njemačkih supermarketa u Župi dubrovačkoj (burek od sira  i jogurt) Che inzistira da ga slikam s panoramom grada pod Srđom iza njega i zveri. Zar opet? pitam ojađena jer radi toga moram silaziti s motora taman kad se najljepše namjestim. Ubi tu Gaius, ego Gaia.

makarska








panorama grada JE iza    (op.che)



    Plan je da do večeri stignemo do Drača, Albanija i tamo noćimo u nekom od šmensi hotela koje smo vidjeli na telki u Palinovom dokumentarcu o novoj Europi. Michael Palin medjutim, koliko si god bio dobar s Beduinima i Pakistancima i šefovima BBC-ja, nikada nije putovao u sedlu sa Cheom; bog zna kako bi šefovima pravdao sav taj ekstra trošak za benzin na skoku do Lovćena. Nek mi proste svi domoljubi prije no što počnem dalje pripovijedati, jer obećajem da neću reći ništa loše o ovom fleku svijeta koji se odaziva na ime Monte Negro.

    U biti me ne čudi specifični lokalpatriotizam: Crna Gora je stvarno krasan komad zemlje, ali treba imati apetit na takav zalogaj ozelenjenog kamena. Na ulasku u Herceg Novi Che mi priznaje da smo doma zaboravili (to jest, on je) sprej za podmazivanje lanca. Puzimo kroz grad i naselja oko njega s nadom da ćemo ugledati kakav moto-servis, i to će biti Cheova primarna briga sve dok se na obzoru, a najkasnije ulaskom u Tivatski zaljev, ne pojavi silueta junačke planine. Srce mi se smrzne dok ga čujem kako zbori bebe idemo na Lovćen? I gledam planinu kako se ustobočila nebu pod oblake i mislim si jebote pa to nije baš ko da ideš do Gupca u Stubici (no titulari spomenika su si al pari, ako se slažete). Po mojoj gruboj procjeni, koja će se, po običaju, nešto kasnije ispostaviti apsolutno točnom, to su minimalno tri sata vožnje tamo i natrag plus sat boravka gore i teško da ćemo nakon toga dići šator i u Ulcinju a kamoli južnije.










    Trajektom od Bijele do Tivta, cestom dalje prema Budvi; uskoro uspijevamo locirati automehaničarsku radionicu i kupiti zamjenski sprej za lanac korporativnog proizvođača. Barem taj potez za nekih 30 % smanjuje rizik da ostanemo visjeti uništenog lanca u samotnom crnogorskom kamenu. No potiho, podmuklo i zlikovački, stvaram plan. Glumila sam nehaj kad se spomenuo Lovćen i sve se nadam da ga je moj dragi u međuvremenu zaboravio, napose radi toga što je temperatura ovdje dolje, tik uz more, tako nevjerojatno ugodna. Je drek. Usred budvanske poslijepodnevne gužve, šetača, kupača i vozila, na kružnom se toku odvaja put za spomenik Vladiki. Bez obzira što je Njegova Svetost u tom trenutku rekla, Che jednim trzajem volana ulijevo odlučuje o našoj daljnjoj sudbini. I mogu je kovati podmukle planove do besvijesti, bit će onako kako testosteron odluči. Penjemo se prema staroj crnogorskoj prijestolnici.

    Na benzinskoj, na tankanju iza prvih serpentina, Che kaže pih! Znaš kaj veli frajer unutra? Da do Lovćena ima oko pedeset kilometara! Tja, odgovaram i dalje glumim nehaj, jer je to trenutno moje najbolje (i jedino) oružje. Kao što rekoh, nismo u Stubici (pozdrav Kurenima;))))

    Cetinje leži u kraškoj kotlini kao na tanjuru i valjda zbog prilaza centru s krive strane, onim putem kud nas vodi ta nesretna tehnika, kroz raskopane ulice, ne dobivamo baš dobar uvid u njegovu slavnu prošlost i njene vidljive ostatke. Ali obmanjujem se da je Lovćen bliže no što znakovi govore.

    Nije.

    Trideset kilometara uzbrdo. Tako rekoše natpisi na skretanju s glavne ceste, tako reče Seronja od Silicija.

    Gore snijeg. Oblačili smo se negdje na pola puta. Kad smo došli do platoa s parkiralištem, Che samo kaže zatvaraju u šest, kaj nisi vidla dole? Prizivam u sjećanje tablu s natpisom „Zabranjen pristup 18 – 06 h“ ili tako nešto, ali budući da mi je šumilo u ušima od naglog zahlađenja osjećam da sam tu informaciju potisnula. No njegove riječi djeluju kao magična formula i najednom osvještavam kako trčim po stubama prema tunelu u brdu koji vodi na vrh, sumanuto i u strahu da ovo ne propustim, da ne padne noć i da me neki čuvar ovdje ne zaključa, da ostanem sama s četristotinjak uglačanih kamenih blokova koji ispadaju iz svojih ležišta od klasičnog zanemarivanja i tisuću nogu koje su ovuda prošle da škicnu Meštrovićev kip Vladike i orla. U svoj onoj debeloj opremi samo što ne ispustim dušu.


























    Pogled odozgo je, nema što, dostojan jednog humanista (mislim na Njegoša, ne na Meštrovića). No osim što velikani pojedinih nacija rado odmaraju svoje kosti na velikim nadmorskim visinama, općepoznata je činjenica da su svoj prvi krik ispustili uglavnom negdje bogu za tregerima, tako da ćemo, nekih sat vremena kasnije ugledati i rodnu kuću vladike Rade. Frajer na benzinskoj koji nije bio lagao kad je procjenjivao kilometražu do Lovćena  naputio nas je na cestu od Cetinja natrag prema Kotoru i kad se kroz večernju izmaglicu spustismo natrag u kotlinu, GPS pokazuje da put koji trebamo slijediti opet vodi u brdo i nekako je sumnjivo uzak. Karti, pak, nije dozvoljeno lagati, a i ona pokazuje istu trasu. Pa ako je tako---

    Do sela Njeguši mantram i nadam se da je ostalo dovoljno benzina i da je lanac dobro podmazan. Zavoj jedan, zavoj drugi, sporadična svjetla u sumraku i moj tamni vizir koji svako malo podižem da procijenim stvarnu zasićenost noćnoplave boje iznad nas. Opet zavoj, tamni nazubljeni obrisi planina nešto vidljiviji nego večer prije na Kupresu, pa nakon dvadesetak kilometara prve naznake civilizacije u vidu neonskog zelenog svjetla i reda kandelabara u daljini. Dobro, nismo se izgubili u crnogorskoj guduri, i ako kojim slučajem ima još puno Papa Štrumf? do slijedećeg naselja, zakucat ću bilo kome na vrata i moliti prenoćište. (Zapravo i nije tako kasno.) A Che je savršeno spokojan, što se ne računa, jer je Che uvijek savršeno spokojan; na izlazu iz Njeguša razmišljam koja li će od tamnih sjena oko nas biti naša slijedeća prepreka, kadli se iza table s natpisom Kotorsko-Risanski zaliv obzor otvori i ispred nas pukne noćna veduta obale i niska sjajnih đerdana, pardon, svjetala. Njegova nas Svetost nije iznevjerila. No do samog smo Kotora morali plaziti još bar pola sata, lijevo – desno po serpentinama, i nikako da se spustimo u prizemlje.

    Nakon večere u kotorskoj pizzeriji koju su nam preporučili lokalni momci, što kibiciraju turist(kinj)e na glavnim gradskim vratima, tražimo mjesto za spavanje. Sasvim sam sigurna da bismo ga našli u molunatskom kampu, ali inače uvijek orni i čili Che, čija je uža specijalnost noćna vožnja, pokazuje znakove umora. Zaustavljamo se pored izbljedjelog i izgrebanog znaka za kamp na povratku prema Herceg Novom: mada od spomenutog objekta ne vidimo niti o (ili niti k, ako hoćete), tračak nade se pojavi kad ugledamo zapuštenu i osvijetljenu kamp-kućicu uz samu cestu. Idi pitaj di se može postaviti šator, veli mi Che, no noćni povjetarac i pljuskanje valova te zrikanje zrikavaca me neminovno tjera da se vratim i s izjavom idi ti, jer se bojim da će mi prozor kućice otvoriti vještica i reći Knusper Knusper Knäuschen, wer knabbert an meinem Häuschen? Che neustrašivo ide i tamo razgovara sa čičom na prozorčiću koji tvrdi da je tu kamp, samo što nije još pokošena trava zato što nema turista. A sanitarni čvor, pitam. Pa tu je, odgovara čiča i pokazuje nekamo rukom u tamu, gdje prestaje taj komadić kopna i počinje more. Ja međutim vidim samo travu koja sablasno leluja i jebi ga, nisam baš oduševljena.

    Spavamo par kilometara dalje u pansionu u Bijeloj.

[che]

Glava 3.: Volja još nije umrla, a ka'će ne zna se

   
    Svrbi me lice ko ludo jer nisam oprala podkapu, a cesta je vruća i puna prašine po gradilištima, jer se Crna Gora u post-Casino-Royale-fazi užurbano sprema za turističku sezonu. Ponovno smo na putu za Budvu i za Skadarsko jezero. Netko nam je preporučio (ne sjećam se više tko od susretljivih domorodaca) da se preko Petrovca spustimo do Virpazara i Vranjine budući da je moj dragi navijao za rutu koja je na karti označena žutom bojom i vodi od Bara  prema unutrašnjosti, no eto,  glas razuma (ne samo moj) ga je odvratio od te namjere. No bila bi grehota ne stati u Sv. Stefanu, pod čime ja podrazumijevam stati kao stati uz cestu i slikati se s (polu)otočićem u pozadini, a Che pri tom misli na skidanje opreme i sunčanje te potencijalno kupanje. Čija je opcija prevagnula, pogodite sami.
















    Sv. Stefan je do daljnjega singapurski teritorij, o čemu su nas ljubazno izvijestili građevinski radnici na ulazu u gradić, i apsolutno nedostupan za posjete smrtnika, što bi  značilo da se zbotoksirana Šofa Loren ponovno može sunčati ovdje ako poželi (i poživi); ne znam kako ti tamošnji Ministri turizma dopuštaju da se tako bezočno rasprodaje ljubljena im domovina (koja je već ionako bila u rukama tuđinaca), no mora da su štošta naučili iz lošeg postupanja kolega Hrvata koji su se uglavnom p(r)odali Rusima. Pitanje je samo kojem se od Ministara turizma treba obratiti da bi se dobio odgovor.






    Skadarsko jezero pukne pred nama nešto poslije tri poslijepodne, s kulisom kamenja respektabilne visine, ca. 1500 - 2000 metara, za koje mi lakne kad osvijestim da se ne nalazi u našem smjeru. I dok Che pokušava voziti (uvjetno rečeno) sporije ne bih li uhvatila što bolji kut da slikam tu velebnu scenografiju, mene jedino muči kad ćemo stati pored prvog sanitarnog čvora da skinem kacigu i umijem se; to mi je naime trenutno jedini lijek za svrbež ispod moje prekrasne rozike (a paranoidna kakva jesam, nisam htjela flip-up kacigu jer se pričaju ružne stvari o njihovoj nepouzdanosti. To su priče za malu djecu, rekao bi Che, i sad sam sve sklonija da mu vjerujem, starija i pametnija za jedan ekcem na bradi.) Na drugoj strani mosta od Virpazara prema Vranjini je restoran i tu ćemo naručiti jegulje, malo pretuste a da ne bi bile masne (nisi valjda mislila da su ove direktno iz jezera, veli Che. Jesam, šta ne bi.) Onda se moj muž sjetio da bi se mogao javiti Niki, kad smo već ovdje, pa kad se ispostavilo da njemu ova lokacija baš i nije usput, odustali smo od susreta i prolongirali upoznavanje uživo za četrnaest dana, do okupljanja u Međimurju.
















    Poslijepodne odmiče a da baš i nismo sigurni kuda dalje. Jasno, Podgorica nam je na putu; jesam li već spomenula na početku da je ovo turneja koja ima veze s Jožom? Znam da će me ponosni stanovnici ovih krajeva proglasiti bogohulnom – to mi ionako ne gine – ali kad govorim o glavnom im gradu još uvijek mi spontano dolazi na pamet njegovo staro ime. Zato se u Podgorici ne zaustavljamo, kako bi izbjegli neugodne susrete i reference, tako da, dok  je sunce još dovoljno visoko, jurimo prema Nikšiću, gradu Nikšićkog piva i Nikšićke željezare. Jurimo -  konačno – jer to cesta dopušta prvi puta nakon mnogo kilometara. I jurnjavom naletimo na tunel pa iz tunela na crnogorsku prometnu policiju.

    Bio je to čudan susret: kako je Che doista vozio mnogo sporije nego inače, sa sunčanim naočalama spuštenim nisko na nosu da uopće nešto vidi kako je tunel bio relativno slabo osvijetljen, u biti i nije bilo razloga da nas zaustave. S druge strane, nikad ne znaš koliko je prometna policija ponekad usamljena kad ih vozači s prezirom gledaju dok stoje sa strane ceste. Pa super, pomislih, bog zna koliko još keša imamo; no ovakve su situacije Cheova specijalnost i tu šutim ko riba jer ne znam šarmirati muriju unatoč tome što rado ćaskam u drugim okolnostima. Ne skidam kacigu (iako me faca svrbi ko sam vrag i sad bi bila savršena prilika) dok policajac prilazi i gleda tablice. Imala sam pravo: čovjek je usamljen i zaustavio nas je radi čašice razgovora. Che je već u elementu i njih dvojica pričaju o našim bratskim međunacionalnim odnosima, pri čemu murjak gleda u mene i želi znate odakle sam. Moje mumljanje preko podkape i kacige ( a baš si mogla kupiti flip-up, niko živ te ne kuži kaj pričaš) baš ne pomaže kod uspostavljanja emocionalne veze s organom reda, no moj dragi igra na slijedeći manevar odvraćanja pažnje i na sva usta hvali Nikšićko pivo. Čini se da je to najbolja preporuka da smo miroljubivi gosti i policajac nas pušta dalje bez ikakve pisane opomene ili pak kazne - ta bili smo stvarno krajnje korektni.





prodajemo isključivo rusima    








    Par smo sati kasnije, nakon obilaska nikšićke pješačke zone bez ispijanja znamenitog piva i s jednim sporadičnim ulaskom u dućan s obućom bez zadovoljavajućeg ishoda, ponovno u guduri, sivoj, negostoljubivoj guduri  s izvanrednom cestom do graničnog prijelaza Ilijino brdo iz Crne Gore u Bosnu. Jaučem jer mi je hladno i sila, ali je moj vozač neumoljiv kao što je bio i na izlasku iz Nikšića gdje smo u nekoliko navrata morali stati ne bi li u sumraku uslikali jezero naziva Slano jezero: obećaje mi da stajemo u prvom pristojnom kafiću u Trebinju. (Pristojno je relativna kategorija, koju naši muškarci ne razumiju i nikad neće, budući da nikada nisu trebali mijenjati tampone na moto-putovanjima, a ja im ovim putem od srca želim da se zakoni prirode promijene te da i oni iskuse taj nezaboravan doživljaj balansiranja nad školjkom sumnjive čistoće pa nek se onda kurče sa svojim podvizima.) Spuštanjem s brda ulazimo u kanjon Trebišnjice koji mora da je predivan po danu (nikada nećemo saznati) i prvi pristojni kafić u Trebinju, mada iz njeg dopiru zvuci opakog turbo-folka, naša je štacija. Pijemo večernju kavu, jer nam je budućnost neizvjesna, ne radi zločestih komentara na račun muzike, nego zato što se Che opet konzultira sa Njegovom Svetošću od Silicija.



    Izgrebanog lica kao da imam svrab, pothlađena, gladna i očajna, željna da samo što prije ugledam svjetla Dubrovnika ili auto-kamp Kupari ili nešto slično, zapomažem u sebi, no ponovno koristim ono neefikasno oružje zvano nehaj (kamo sreće da smo blizu Nehaja!) i puštam Chea da, u dosluhu s tehnikom, odluči.



    Bosna. Daleka  i sama. Motor crveni, velika luna i prtljaga u našim bisagama. Iako znamo put nikada nećemo stići u -----------------

    Što je ovo? Gdje smo, dovraga i bestraga? Već pola sata napeto čekam granični prijelaz za Hrvatsku, no oko nas poput sjena promiču tek sablasno pusta sela. Osjećam da nam je slijeva veliko polje i da povrće buja pod vedrim nebom; Che vozi spokojnije no ikada prije. Vodi ga njegov Vođa, a crvena vijugava linija što mu je preko ramena vidim na ekranu jednostavno je preduga, preeeduga. I zviježđa su mi sumnjiva: pokušavam se prisjetiti crteža iz „Riznice prirode“, bez obzira što je ta knjiga već toliko passé (u međuvremenu su izmislili još nekoliko vrsta dinosaurusa tako da ni po tom pitanju uopće nije mjerodavna), tek da se mogu orijentirati. Nije fer: čini mi se da putujemo na sjever. Cheu se ne čini - on zna jer mu tako pokazuje GPS.

    Policija je na cesti zaustavila šleper. Lupkam Chea da stane i pita jesmo li na dobrom putu i on to, začudo, čini (izgleda da je i sam malo sumnjičav). Da, da, veli policajac, samo ravno pa dođete do Stoca, tako oko pedeset kilometra.

   Jebo te Stolac!!

   Znala sam (ili kako se to kaže točno sam z-n-a-l-a!!!) da nismo na putu za Dubrovnik! A ja bih u auto-kamp Kupariiiiiiiiiiiiiiii!! (ili bilo kamo, samo da se ide odmah spavati).

    Šleper nas je prestigao dok smo se zaustavili na jednom zavoju i onda mu se prilijepismo na rep i vozismo se, drhtureći od hladnoće i ne baš posve sigurni koliko benzina imamo, do spomenutog grada. A cesta ide gore-dolje i opet kroz brda, budi čežnju za plavim Jadranom i podsjeća na sve hrabre borce svih ratova koji su se posmrzavali po ovakvim mjestima. Na ulazu u Stolac slijedi seansa oblačenja na benzinskoj (još jedna od mnogih no ne i zadnja – zadnja će biti na povratku kući u nedjelju na stajalištu Jezerane, gdje sam hodala okolo kao svemirac napunjen spužvom dok su se koke špancirale okolo u japankicama i vrućim hlačicama), umorno žvakanje čokolade i müsli-štangica i pristojno pitanje a kaj bi sad rekla teta da joj u Ljubuškom banemo na vrata i velimo da smo – konačno - došli?



    Najednom smo opet u civilizaciji, s time da se zaletismo kroz čapljinski noćni život gdje je samo falilo da netko ne zapuca iz automatskog oružja od silne razdraganosti što je Subota Navečer, tako se lijepo zabavljala mladež ovog kraja; nakon sat i pol tišine i zvijezda treštanje različite muzike iz različitih kafića je poput pjesme u mojim ušima. I sad budi mizantrop.

    Netko je ponovno upalio grijanje i lakše se putuje preko Ljubuškog za Ploče. U pola jedan ulazimo u mali kamp u Živogošću, gdje ćemo se, postavljajući šator, još sat vremena boriti s noćnim vjetrom. I dok tonem u san, vidim zakrčene ličke tunele i vozače u klimatiziranim automobilima dok nam prijete pesnicama ili zavidno gledaju kako prolazimo pored višekilometarske kolone koja se vraća na kontinent. Uuuuaaau, kažem (to je zvuk  Stroma u prolazu). Na posao, bando neradnička!

    Baš imam proročanski talent, nej?

[Srki]

dobaaar đir, a sliku su fakat super!!!


 





Srki

[MA-Zvone]

Super đir nema šta,sve pohvale 

[alfred stokes]

Aj laaaaaaaaaaaaaaaaaaaaajk   

Svaka čast i na điru, a bogme i na trudu oko putopisa 

[danchy]

    odlično   

[mrgud_sk]

Odlično iskorišten produženi vikend, svaka čast. Fotke su  .

[Belli]

Odlicno,posebno onaj WASA Knjaz!

[wbst]

Malo sam ljubomoran....

[vlucic]

 

Tekst ubjedljivo najjaci... Reci tom svom dragom da svaki pravi Stromovac ne treba Silicijanca...

 

[Koko]

Toliko me posla čeka vani,ali ovo sam morao pročitati u komadu.Bravo i za tekst i za slike .Bok.

[Mali_r]

super putopis! 

[Bil]

Famozno,svaka čast na trudu

[bLind faiTh]

Stvarno svaka cast..... nisam to nikad očekival od vas, profesorice... 

 

[strasilo]

vrlo lijepo .... 

na sličnu ( ali ne istu ) turu krećem za cca 2 tjedna...

[Frgich]

Tja kad Žena piše mora biti dobro kao i uvijek  . Odlican tekst Iva, lijepo popracen humoristicnim dosjetkama i usputnim zanimljivostima, svaka čast, rišpekt 

[Webfreak]

Stvarno zakon ... neam riječi ... ima toliko dobrih slika da mi sline cure po podu. Al ono kupanje što kažeš da je prevagnulo ,, zar vam nije teško se tak raspakiravati o onda sve ponovno vraćati na motor? Al svejedno, iskoristi trenutak ...

[Dylan]

Žena, bez obzira na jamranje, vidi se da uživaš u svakoj minuti...

... pa čak i onoj u kojoj ne uživaš!


Svaka čast! Putujte, slikajte i pišite što više!

[kukac]

svaka cast na fotkama. 

[dr.mracni]

svaka cast! fenomenalan putopis! za sve ostale putnike ako im bude trebala bilo kakva pomoc u niksicu slobodno neka jave, rado cu pomoci kolegama!

[rus]

lipa tura ,dobra prezentacija.

[Freshman]

Jaaako...



...dobro 

[Deliriano]

Ekipa je već toliko nahvalila da je svaka riječ suvišna, ali tekst je toliko životopisan da sam stvarno uživao u ovom putovanju.
Prekrasno pretočeno na papir, ovaj komp.... svaka čast, naravno bez šofera ne bi ni priče bilo!
Iz priče se isto tako doznaje da ste oboje uživali, pa nek vam je sa srećom i nek vas interesi odvedu daleko - daleko,
a kada se vratite, opet nam to predočite kao jedan veseli i zanimljivi putopis.

Svaka čast, pročitao sam u jednom dahu !!! 

[che]

fala fala fala (i moja žena Žena isto) 

Tekst ubjedljivo najjaci... Reci tom svom dragom da svaki pravi Stromovac ne treba Silicijanca...

ne diraj mi igračku!! 

na sličnu ( ali ne istu ) turu krećem za cca 2 tjedna...

ne postoje 2 iste ture 

zar vam nije teško se tak raspakiravati o onda sve ponovno vraćati na motor?

vježba, vježba, vježba..