Tek sam sad naletio na ovaj topic i nažalost, kao da čitam svoje misli. Potpuno isti razvoj osjećaja nakon Balkijeve smrti. Njega sam upoznao tu na forumu, zajedno smo prolazili agoniju čekanja Z-ova prošle godine, onda sam ja poludio od čekanja i uzeo Ninju. Tada smo se prvi puta i uživo upoznali jer je on, naravno morao vidjeti moj motor. Kad ga je vidio, par dana kasnije me nazvao i sav sretan rekao da i on uzima Ninju. Od tada nije prošao dan da se nismo čuli telefonom, SMS-om, gotovo svako jutro me na forumu dočekala njegova PP o bezbrojnim temama, dodatnoj opremi, vožnji, željama i planovima za odlazak na Grobnik. Iživcirani da nas stalno upozoravaju na OT, dogovorili smo se o pokretanju topica Ninja koji nam je postao baza za sve daljnje dogovore i laprdanja o našim bebama. Sezona je završila ali se intenzitet druženja nije smanjio. Njegov entuzijazam za motore i sve što je povezano s njima je bio ogroman i zarazan. Puno puta mi se nakon posla nije dalo nikuda ići ali on bi me nagovorio da odemo na cugu (kratku), a to bi se onda znalo odužiti na par sati laprdanja o motorima i vožnji. Znali smo i vikendom izaći van, cure su nam se upoznale i sprijateljile, nažalost, sad tek vidim koliko je vrijeme dragocjeno i žalim što sam puno puta morao otkazati neke dogovore jer bi često nešto drugo iskrsnulo. A vožnje su pak posebna priča. U trenutku njegove pogibije, na svom motoru imao sam nekih 6000 pređenih km, a najmanjepola tih kilometara je napravljeno u njegovom društvu. Nije mu bilo teško doći iz Jaske do mene u D.Resu kako bi zajedno dojurili barem do Bosiljeva ili Severina i nazad. Toliko je često dolazio kod mene da su ga moji toliko zavoljeli i bilo im je jako čudno i pitali bi za njega ako bi slučajno prošao neki vikend, a da on nije navratio do mene.
I onda je stigla nova sezona, obojica smo stavili nove gume, toliko čekano toplije vrijeme je stiglo, provozali smo se 2 vikenda malo lokalno i onda je stigao taj vikend i odlazak na Grobnik. Međutim, taj dan kojem smo se toliko veselili postao je najgori dan u mom životu. U jednoj bizarnoj i čudnoj nesreći Balki je pao i poginuo. Ne mogu i ne želim pisati što mi se tih dana događalo u glavi, sve je još sviježe i preteško. Golema bol i praznina koja je ostala iza njega, kod njegove obitelji, cure, prijatelja, znanaca, pa čak i ljudi koji ga nisu znali osobno već samo preko foruma, ostavila je veliki ožiljak na meni i na ljubavi prema motorima. Odlučio sam prodati motor. Dva tjedna je stajao parkiran i pokriven i svaki puta kad bih ga pogledao suze su mi navirale na oči. Ipak, usprkos odluci o prodaji nisam ga stavio u oglasnik. Moji su vršili pritisak na mene i stalno me pitali šta čekam i zašto ne objavim oglas ali nisam im znao odgovoriti. Ipak, pročulo se da ga prodajem i imao sam dva ozbiljna kupca. Jedan dečko je stvarno bio ozbiljan i činilo se da je posao gotov. Zaručnica mi je rekla da sam tih 2-3 dana dok sam bio uvjeren da motor ode, bio nepodnošljiv, mrzovoljan, ljut, živčan. Nakraju se nismo dogovorili oko cijene (1000 kn razlike) i tad sam odustao od prodaje i preporodio se. Ipak, puno se manje vozim. Što zbog nedostatka slobodnog vremena, što zbog gušta koji više jednostavno nije isti. Također, osjećaj u vožnji mi se iskrivio. Od jednog umjerenog, ujednačenog stila vožnje, počeli su mi se dešavati dani u kojima (apsolutno glupo i neodgovorno) u kratkim hlačama i majici, vozim jako agresivno i na rubu i čudan mi je feeling u glavi, kao da me nije briga hoće li se nešto dogoditi. Drugim pak danima imam neki glupi osjećaj, kao da prvi put sjedim na motoru. Također, puno se manje vozim s ekipom, češće odem sam đir. Ipak, bilo kako bilo, uživam u motoru, u vožnji naravno ali i kad ga dignem na štendere pa ga glancam, često mi je dovoljam i samo pogled na motor u dvorištu da me oraspoloži i navuče osmijeh na lice. Ipak, ne prođe dan da se po nekoliko puta ne sjetim Balkija i njegove obitelji. Jedan život je nepravedno i prerano završio i time donio golemu tugu u tu prekrasnu obitelj. Nažalost, od tog dana, kad god dođem na forum, umjesto na Ninja topic, oči mi odlutaju na RIP koji je nažalost svaki dan sve puniji. Dobri ljudi ginu sve više, a iza njih ostaju roditelji, supruge, djeca, prijatelji....
Iako sam odlučio još barem ove sezone zadržati motor, sve češće se pitam je li fer od nas biti toliko sebičan prema ljudima koji nas vole ali su svaki dan u strahu zbog našeg hobija. Nama je fantastično obući opremu, uzeti nešto love i s ekipom na cjelodnevnu vožnju, ali sve češće mislim na one doma koji čekaju sms da je sve OK. Ili me pak panično zovu na mob kad mi pored kuće (živim uz Staru Riječku cestu koja je omiljena svim motoristima u ovom dijelu Hrvatske) prođe hitna s rotirkama i sirenom.
Liberty, ne znam što ćeš na kraju napraviti jer još ni sam ne znam što ću ja. Od kad znam za sebe lud sam za motorima, ko klinac sam milion puta poderao koljena kad sam se naginjao s biciklićem zamišljajući da sam Gardner, Rainey, Schwantz, Mamola i naravno u tom zanosu često i padao. Relativno kasno sam se uspio financijski posložiti da uzmem Ninju koji mi je bio san oduvijek (Z mi je bio jeftinija alternativa) i kad se konačno sve posložilo, nakon nepune godine dana dogodila se ova tragedija. Sad imam i motor i opremu, financijski je sve OK, ali dileme su sve jače. Još nemam snage za korak koji si napravio ali potpuno te razumijem.
Autor
Tema: zašto odustajem (Posjeta: 6429 )