3. dan subota 23.8.
Nastavljamo put, svaki dan se sve ranije budimo. U 7:00 smo vec na nogama u 8:00 krecemo prema Štirovači, pa pravac Kugina kuća. Za one koji ne znaju to je "Velebitska Transverzala", potez od Krasnog do Baških Oštarija sa nizom planinarskih domova i skloništa, prvi dio je asfalt a onda jedno 30 km makadama.
Ovo je valjda najslikanije mjesto na Velebitu, ja sam sebe imam tu na biciklu, pješice, autom a evo sad i motorom. Tu smo malo chilali, kad su došli neki planinari kvariti tišinu. Neke babe deru se, hihocu, ne sviđamo im se tamo sa motorima, ne sviđaju se ni oni nama, tako da pozdravljamo i nastavljamo dalje
Ova slikica je na prijevoju, iza mene je more a dolje u rupi Ravni Dabar. Još jedan planinarski dom za neupucene. Skoro smo na cesti Oštarije-Karlobag kad uocavamo neki makadam koji drito ide u Karlobag koji je 1000 m niže. Opako je strmo i nije bas ugazeno. Slobodno kamenje na sve strane. Kako nikada nismo bili previše pametni nije sada vrijeme za poceti pa krecemo dolje.
kako to obicno biva nakon jedno 300m ta strma cesta se dodatno postrmljuje, sad smo tek skuzili da je tuda prosao buldozer, nista drugo nije moglo. Okrecemo se dok jes mozemo
Međutim uspon nije bas tako lak kao silazak, snimio sam junacku borbu Kuma i vjernog mu pratitelja KTM-a protiv velikog zlog brda. Na kraju su obojica hrabro pali.
Dobro i ja sam se polegao moram priznati. Dok smo izvukli oba motora bili smo znojni ko konji pa pada odluka da skoknemo u Karlobag na tankanje, kupanje, pranje i sranje. Sve to rutinski obavljamo i penjemo se natrag na Velebit. Nasred uspona KTM odjednom počinje pucati iz auspuha. Svako malo grune i to muški, a kum još kaže da ni ne ide. To da ne ide smo znali i od prije ipak je to Kranjec, Štajerac što vec
. Uglavnom KTM otkazuje suradnju. Malo smo ga raskopali i pregledavamo svu struju, šopamo ga WD-om u nadi da je neki kontakt.
I je bio kontakt samo ne ovdje naprijed nego pod zicom.
Naime gurta od bisage je otrgnula relej koji gasi motor kad je spuštena nogica i sad se taj kontakt svako malo prekine. Kako se vecina kvarova na motoru popravlja WD-om, ljepljivom trakom ili žicom, odlucujemo se na ljepljivu traku i WD.
Ovako je kum vidio da se na Plodovima zemlje porađa telad, pa je pomislio da bi mogao minimoto KTM-a izvuci. Uglavnom zavjera japanske gurte je propala i Kranjec veselo trkelja dalje.
Ovo je track južnog Velebita crno 3. dan, zeleno 4. dan
Prolazimo hotel Velebno i skrecemo za Rizvanušu i odatle u brdo. Ušli smo na južni Velebit
Opet smo zalutali i zapravo ne znamo kuda idemo osim da idemo uzbrdo. Svako malo tabla minsko polje, ne skreci s puta. Ionako nismo mislili brati gljive. Tek nakon slijedece table smo skuzili gdje smo.
Panos, bivši vojni objekat, navodno miniran, znam da je ekipa s foruma bila ovdje po tom smo ga i skuzili. Nakon što smo ignorirali pet-šest zabrana prolaska, minski polj i sl. dolazimo do kapije i zadnje ali najvece ploce za minsko polje.
Pošto nismo ljubitelji lutanja po napuštenim i miniranim vojnim objektima ovdje smo stali i slikamo malo. Kum si malo puši
ja ga slikam.
Ja sam poprilicno vremena proveo na Velebitu i zbilja ima carobnih mjesta što se tice pogleda, tišine i vjetra i ova destinacija mi je sigurno u top 10.
Međutim kopka me da je sa samog vrha još bolji pogled, pa ipak ulazim u vojni objekt, hodam lagano po kamenju po mogucnosti i dolazim pred kasarnu.
Ništa me nije vuklo unutra pa nastavljam na sam vrh. I imao sam pravo, pogled odozgora je zbilja nešto neopisivo. Na jug se vidi do Zadra, prema moru skroz do Lošinja (bar sam pretpostavio da je to Lošinj), zapad cijeli Kvarner, na sjever planinski lanci Velebita.
I kao mali sam uvijek volio visoka mjesta i poglede, ovo mi je El Dorado, tu smo prosjedili jedno pol sata, zujali, gledali, guštali.
Ipak krecemo dalje, želimo naći spoj na Vaganski vrh i Sveto Brdo ali svi spojevi su planinarske staze i kao takve neprohodne za makine.
Nakon što nam se još jedna cesta pretvorila u okretiše za bagere i kraj puta odlucujemo ne ici dalje. Ovaj put Luka diže kuću a ja ognjište.
Nisam ranije pisao, kako nismo imali roštilj svaki dan smo pekli kobasice na vatri, danas smo odlucili razbiti monotoniju pa smo uzeli konzerve graha s kobasicom.
Ležimo pored vatre, pričamo, kadli nešto počne lajati vrlo blizu, možda 100 m. Jedini problem je što to baš i nije lavež nego nekakva kombinacija lajajnja i zavijanja. Dok sam nasao fitić da snimim zvuk vec je prestalo. Uglavnom južni Velebit je puno divljiji od sjevernog i meni puno simpatičniji.
Nastavak sutra
