Evo malo detaljnijeg opisa puta uz par fotografija:
30.09.2005.
Krenuli smo iz Bara oko 8.30h. Posto je cijelu noc padala kisa, znali smo sto nas ocekuje. Ali, dogovor je vec ranije postignut, tako da se i nismo mnogo dvoumili. Do granice sa Albanijom kisa je samo lagano padala, a onda kao da nas je neko iz kofe polivao. Stali smo na par mjesta da promijenimo nesto od odjece koja je bila mokra, i nastavljali dalje. Najgore nam je bilo sto su sve kacige bile mokre iznutra, naime, voda se toliko slivala po rubovima da su svi sundjeri po ivicama samo kupili vodu unutra. Imali smo i potkape koje su vodootporne u donjem dijelu, ali ni to nije pomagalo, jer je voda ulazila i izmedju vizira i kacige...
Benzinska u Albaniji...
Samo da se najezite...
Konacno bez kise na ulasku u Makedoniju...
Po takvom vremenu smo stigli do Makedonije, gdje je kisa skoro prestala. Zaustavili smo se u Ohrid gdje smo i rucali u nekom italijanskom restoranu. Za nas sedmoro, hrana i pice su bili 102 eura. Nije bilo stednje, vec smo svi narucivali koliko smo htjeli. Bilo je i vina i piva. Za to vrijeme kisa je potpuno prestala. Nadali smo se da konacno mozemo malo po suvome da vozimo, ali, koliko smo sjeli na motore, kisa je ponovo pocela da lije. Ovog puta smo isli preko prevoja Bukovo koji je na 1200 metara nadmorske visine i temperatura se spustila na svega 10 stepeni uz jaku kisu. Kisa nas je pratila sve do pred sami Solun, gdje smo stigli oko 23.30h.
Ukupno od Bara do Soluna smo presli 600 kilometara. Put kroz Albaniju je odlican, osim prilazi gradovima. Policija uopste ne zaustavlja strance i u vecini slucajeva pokusava da im pomogne. Sreli smo par motorista u povratku kroz Albaniju i uglavnom su vozili R motore i u punoj opremi. Put od Grcke granice do Soluna je nesto losiji i uglavnom se prolazi kroz nezanimljive predjele. Jedino sto se moze napomenuti je grad Edesa koji ima neke vodopade i iskopine grada Pela koji je rodno mjesto Aleksandra Makedonskog. Sa druge strane, Solun je fascinantan. Veliki grad koji ima milion i po stanovnika, mnostvo lokala i butika i naravno veliki broj hotela. Mi smo se smjestili u jedan lijepi hotel koji je bio blizu centra i mora. Dvokrevetna soba je kostala 50 eura, i to je jako jeftino za taj dio grada. Poslije smo saznali da u tom hotelu dolaze nocne dame visocije kategorije koje tu dovode svoje musterije...
Solun...
Lokali uz obalu...
Butici, butici...
Nevera sa mora...
Nas domacin Nikita...
01.10.2005.
02.10.2005.
Oba dana smo proveli ne paleci motore, setajuci ulicama Soluna. Obilazili smo butike i kafice, a najvise smo se zadrzavali po slasticarnama gdje smo jeli najbolje kolace koje sam ikad probao, a vjerujte da sam ih probao dosta...
U vecini lokala je kafa od 2 do 3.50 eura, pivo je od 4 do 6 eura. Najskuplji su lokali pored mora, koji poslije 21 sat ne sluze vise ni kafu ni sokove, samo alkohol. Bili smo u restoranu Pedje Stojakovica, proslavljenog NBA igraca. Tu smo pili 4 koktela i 4 piva i to je kostalo 90 eura. Srecom nismo placali te racune, inace bi se vratili kuci pravo iz Soluna. Isli smo na rucak u jedan nacionalni restoran, u kojem su nam iznijeli oko 20 tanjira raznih specijaliteta. Sve je to bilo u malim kolicinama, ali smo se nakraju svi prenajeli. Neznam koliko je sve to kostalo, jer je i to bilo na racun kuce...
Vecernji izlazak je posebna prica. Na periferiji grada su lokali za razne vidove zabave. Mi smo te veceri posjetili jedan lokal sa Buzukijem i jednu diskotecu. Ludilo... Cini ti se da je cijeli Solun tu. Buzuki je Grcki oblik cajki, ali na nekako vecem nivou. U sali koja prima oko 3 do 4 hiljade ljudi, i koje su naravno prepune, nalazi se velika bina sa svim mogucim osvjetljenjima, laserima, pokretnim paravanima, na kojima se redom mijenjaju razni pjevaci, plesacice, muzicari, da bi na kraju izasao neko od poznatih zvijezda Grcke muzike i podigao sve na stolove i na binu. Igra se do kasno, ili do rano, jer smo odatle izasli oko 5 ujutro dok su jos svi bili po stolovima. Na Buzukiju se prodaju karanfili kojima se gadjaju svi prisutni, cime izrazavaju postovanje jedni prema drugima. Na kraju na bini ima karanfila skoro do koljena. Ovo je spektakal koji se mora vidjeti. Iako ne volim tu vrstu muzike, bio sam odusevljen. Posto tu nismo poznavali nikoga, morali smo platiti to zadovoljstvo. Za nas devetoro, ceh je bio 620 eura. Pice se sluzi u bocama. Ako zelis viski, dobijas bocu koja kosta 150 eura, i tako redom. Karanfili kostaju 15 eura i dobijes nekoliko tacni sa samim vrhovima cvjetova koje poslije prolivas po ljudima oko sebe...
Karanfili po stolovima...
Dame po stolovima...
Pevaljka...
Jos karanfila...
Malo Brazila nije na odmet...
Dok ja pratim da Brazilka ne padne...
Domace snage potiskuju neiskusne Brazilke...
03.10.2005.
Posto smo se odmorili od Buzukija, trebalo je krenuti na put. Vrijeme fenomenalno, raspolozenje na nivou...
Nasa sljedeca tacka obilaska su bili Meteori, gigantske stijene visine od 100 do 150 metara na cijim su vrhovima izgradjeni Manastiri. Nevjerovatan prizor koji izaziva strahopostovanje. Nekada je ovdje bilo 24 manastira, a danas ih ima samo 5 aktivnih, ali su toliko sve komercijalizovali tako da se sve moze obici uz nezaobilaznu ulaznicu koja je po 2 eura za svaki koji zelite obici. Ovo mjesto se ne smije zaobici. Do njega smo dosli djelimicmo autoputem od Soluna preko Kozanija do Grevene, odakle pocinje normalni put. Kada smo zavrsili obilazak otisli smo na rucak u obliznje selo prepuno restorana. Nas sedmoro smo jeli razne specijalitete, popili par piva i litar vina uz cijenu od oko 240 eura. Nastavili smo prema Joanini gdje smo zeljeli da prespavamo. Krenuli smo u kasno popodne, i prema karti nas nije ocekivao dugacak put, ali...
Dolazak u oblast Meteora...
Meteori...
Meteori...
Meteori...
Meteori...
Ubrzo poslije polaska put je poceo da gubi obrise normalnog puta koji smo do tada sretali. Pocele su nenormalne krivine, velike uzbrdice, a posto je to jedini put koji spaja ove gradove, pojavio se i veliki broj kamiona. Penjali smo se do vrha neke planine na kojoj postoje i skijaske uspinjace i temperatura je naglo pala pa smo se morali i dodatno oblaciti. Ali tek kada je poceo spust, pocela je i muka, jer tada put vise nema ni linija, javlja se mnogo rupa, i svakako bih taj put preporucio za zaobilazenje, jer smo se bas namucili. Vidjeli smo da se pored gradi autoput, ali ce on biti gotov tek za par godina. Ipak na kraju prijatno iznenadjenje, jer smo usli u prelijep grad Joaninu koji se nalazi na obalama jezera. Tu smo vecerali i prespavali u simpaticnom hotelu po cijeni od 50 eura za double room.
04.10.2005.
Krenuli smo oko 8 sati, i tog dana smo planirali da se spustimo na Peloponez, predjemo preko mosta u Patri i spustimo se do Pirgosa, kako bi sjutradan obisli Olimpiju. Vrijeme je bilo suncano ali malo hladnjikavo u predjelima pored jezera, no ubrzo posto smo osjetili morski vazduh, temperatura je skocila na 24 stepena. Na more smo sisli kod mjesta Preveza gdje smo prosli kroz tunel koji ide ispod mora i spaja nas sa drugom obalom. Prosli smo pored dva jezera, ali samo okruzenje nije ostavilo neki lijep dojam na nas. Lijepo je jedino bilo voziti obalom zaliva do mjesta Amfilohija. Onda ponovo idemo nesto dalje od mora, ponovo prolazimo pored par jezera, srecuci svuda guzvu od kamiona i napokon dolazim do mosta kojim prelazimo u Patru i na Peloponez. Most je fantastican, ali nas je cudilo sto ispod njega ide par trajekata svakih deset minuta u oba smjera, no kad smo dosli do naplatne rampe, bilo nam je jasno. Cijena za auto je 10 eura, a za motor 1.50 eura. Tako smo mostom isli kodovo sami uz jos poneki motor...
Most prema Peloponezu...
10 eura za auto...
U Patru smo rucali i nastavili za Pirgos. Na tom putu imamo laksi kvar na jednom motoru i morali smo intervenisati u Pirgosu. Brzo smo nasli majstora i sve je bilo gotovo za otprilike sat i po. Za to vrijeme smo obisli grad i konstatovali da je ruzan i da moramo ici dalje prema Olimpiji, gdje je i izbor hotela bio nesto veci. To je bio, kako se kasnije ispostavilo, pravi potez. Usli smo u mali gradic koji je citav zivio od nevjerovatnih arheoloskih iskopina koje se nalaze na njegovom rubu. Sve je podredjeno tome. Sve prodavnice restorani i butici su lijepo osvijetljeni i postavljeni uz glavnu ulicu na kojoj nema nijednog papirica ili opuska, a u cijem su okruzenju smjesteni hoteli, koji se pune do kasnih vecernjih sati. Tu smo nasli sobu za 45 eura i gazda nam je otvorio svoju ljetnju bastu da parkiramo motore. Grad mi je najvise licio na Saint Tropez ali je bio manji.
05.10.2005.
Rano smo ustali da bi obisli drevnu Olimpiju, mjesto na kome su se odrzavale Olimpijske igre u cast Zeusa, svake cetvrte godine jos od praistorijskih vremena. Cak se i danas svake cetvrte godine, u starom svetilistu, pali Olimpijska vatra, koja se zatim prenosi do stadiona gdje se te godine odrzavaju igre. Postoje dva muzeja. jedan je olimpijski i njega nismo obisli jer nismo imali vremena. Ovdje treba ostati par dana da bi se sve obislo. Zato smo bili u arheoloskom muzeju koji je na nas ostavio snazan utisak, a tek kasnije kada smo sve obisli i u Atini i na drugim mjestima, i najjaci.
Olimpija...
Olimpija...
Muzej u Olimpiji...
Oko 12 smo morali izaci iz soba i tako smo poslije 15-tak minuta bili spremni za pokret. Odlucili smo da toga dana probamo da stignemo do Atine i obidjemo usput i Mikenu. Krenuli smo putem preko Peloponeza, koji je bio nesto losijeg kvaliteta, i opet nas je vodio preko nekog planinskog predjela, pa smo se i tu dosta namucili. Osvjezenje smo imali u jednom gradicu koji se nalazio na gotovo samom vrhu tog prevoja. Mjestasce je imalo nekoliko restorana i prodavnica raznih cilibara i slicnih antikviteta, pa smo zakljucili da tu dolaze turisti kada obilaze ovaj kraj. Kuriozitet je bio da je covjek koji nam je prodao ove antikvitete, kasnije dosao i da nas posluzi u restoranu...
Spust sa planine je bio po dobrom putu i kroz prelijepe predjele koji su bili ispunjeni maslinama. Pratili su nas oblaci svo vrijeme, i tek kada smo se spustili blizu mora vidjeli smo da nece biti kise, jer je poceo da duva neki jaki vjetar. Obisli smo Mikenu, ali nam je sve bilo smijesno poslije Olimpije.
Mikena...
Nastavili smo dalje, rijeseni da te veceri stignemo do Atine. Pred samu vecer, smo prosli preko Korinta. Posto smo isli autoputem, na blic smo vidjeli Korintski kanal i nastavili dalje. Ulazak u Atinu je bio traumatican. Cetiri reda puna automobila, motora i autobusa su se slivala u grad, vozeci preko sto na sat, na samoj granici incidenta. Nevjerovatna guzva u samom centru ovog 5-o milionskog grada nas je prinudila da stanemo na prvo slobodno prosirenje i tu potrazimo hotel. Cijena soba (duplih) je od 100 eura pa navise. Bili smo planirali da tu ostanemo dva dana, ali smo se poslije ovoga predomislili. Uzeli smo sobe u prvi hotel i izasli u obilazak. Sve je skupo, kao i u Solunu.
06.10.2005.
Rano smo izasli u obilazak Akropolja, koji je fascinantan kao i muzej koji se nalazi u podnozju. Obisli smo sve sto se treba vidjeti, uz cijenu karte od 12 eura...
Atina...
Pogled sa Akropolja...
Akropolj...
Karakteristicni sokaci u podnozju...
Hram boginje Nike...
Muzej na Akropolju...
Atina, setaliste...
Ponovo smo izasli iz hotela oko 12 sati i nastavili prema jugu. Planirali smo da idemo na ostrvo Evia, pa da se preko Halkide ponovo prebacimo na kontinent, ali su nas losi putevi i kasni polazak omeli u tome. Put do krajnjeg juga je dobar. Svratili smo u mjesto Vougliameni koje ima jednu od najpoznatijih plaza i tu popili pice, ponovo veoma skupo. Sam ulazak na plazu kosta 4 eura, a voda je bila topla. Mora da bude za tu cijenu...
Vougliameni...
Ekipa..
Nastavili smo dobrim putevima, ali uz jak vjetar do Maratonskog polja i grada Maratona, kada smo odlucili da ne idemo na ostrvo, vec nastavimo kontinentom prema Solunu. Vec je bila noc, a mi izmoreni putem i vjetrom. Preko ostrva smo morali napraviti 60-tak kilometara, a nije imalo smisla voziti nocu. Zato smo nastavili i do 23 sata stigli u mjesto Lamia koje se nalazi na par kilometar od mora i koji je centar i glavni grad te oblasti. Mjesto je jako lijepo i nalazi se na jednom strmom brdascu na cijem vrhu je neki stari dvorac. Sve ulice su vrlo strme i mislim da je najosnovniji dio svakog auta ovdje rucna kocnica. Posto smo stigli oko 23 sata, u grad smo izasli skoro u ponoc. Sve je bilo mrtvo, iako nas je recepcionar uvjeravao da restorani rade do kasno. Otisli smo u obilazak, i posto smo se popeli stotinjak metara i obisli dva-tri trga, naisli smo na masu ljudi koji su se ludo zabavljali u ukupno desetak lokalu koji su se nalazili na jednom skveru. Tu smo ostali do 3 ujutro, a guzva je i dalje bila nevjerovatna, narocito s obzirom da je to bio radni dan.
Lamia by night...
07.10.2005.
Nastavljamo put rijeseni da stignemo do Soluna, sto nam i nije bilo tesko, jer vecinu puta idemo autoputem, koji se naplacuje tako sto na svakih 70-80 kilometara imate naplatne rampe. Znaci ne kao u Italiji kada placate na kraju puta onoliko koliko ste presli. Cijena za motore je 1.50 eura, a za auta 2 eura. Svracamo u Volos da rucamo u jedan mali porodicni restoran koji se nalazi na samoj obali na kojoj su privezane zivopisne barke i koce. Tu smo jeli mozda i najlepse u cijelo Grckoj. Donijeli su nam desetak specijaliteta u malim tanjirima, a svi su bili vezani za morske plodove, sto je nama jako odgovaralo. Naravno, prvo smo pogledali cijene, pa tek onda sjeli. Nije bilo skupo, pa je zadovoljstvo bilo potpuno. Nastavili smo polako za Solun, gdje smo stigle oko 21 sat uz par stajanja po benziskim pumpama. Stari hotel nas je cekao. Izasli smo i pokupovali par krpica, otisli na giros i souvlaki.
Hotel u Solunu...
08.10.2005.
Ujutro smo takodje napravili djir po Solunu i krenuli za Ohrid oko 12 sati. Put je bio nezanimljiv, a bilo je i nesto prijetecih oblaka. Osim malo hladnijeg vremena, nismo imali drugih meteo problema. U Ohrid smo stigli predvece i nasli neki bezvezni privatni apartman za 10 eura po osobi. Imao je TV, kupatilo i cistu posteljinu. Ostalo nam nije bilo vazno. Izasli smo u grad, koji je jako lijep, i sjeli u riblji restoran koji je na centralnom gradskom trgu. To je bio promasaj, jer je restoran bio drzavni, tako da smo jeli dosta losu hranu, naravno jeftino. Kasnije smo tek vidjeli par restorana u sporednim ulicama, ali je bilo kasno. Ostali smo po kaficima do 1 sat i onda se vratili u hladne sobe.
Ohrid...
Ohrid...
Ohrid...
09.10.2005.
Odlazak kuci je eliminisao umor koji smo dosta osjecali prethodna dva dana. krenuli smo u 11 iz Ohrida i poslije punjenja goriva, zadrzavanja na granici, kroz Albaniju smo krenuli oko podne. Do tada hladno vrijeme zbog visine prevoja, polako zamjenjuje toplo, narocito kada smo se priblizili Durresu (Dracu), gdje smo vidjeli i kupace. Tada smo morali i da stanemo i skinemo visak odjece sa nas. Na par mjesta smo pili kafu i piva, uz pristupacne cijene. Putevi su im odlicni, a od Draca do Tirane ima i autoput. Zaobisli smo Tiranu, jer je nevjerovatna guzva kroz ovaj grad, koji je cijeli u izgradnji. Poslije autoputa, presli smo par kilometara jako loseg asfalta ispunjenog rupama, ali se tuda jednostavno mora proci. Kada smo se uhvatili dobre magistrale, bilo nam je jasno da smo skoro kuci. Na granici je zadrzavanje bilo minimalno, tako da smo oko 18 sati bili pod tusem...
Evo i mape putovanja na kojoj su upisana skoro sva mjesta koja sam naveo u tekstu:
