Naravno da do Tenerifa nismo išli motorom nego avionom jer samo trajekt od Španjolske do Tenerifa plovi 3 dana! Let avionom od Graza traje 5 h.
Kako su Tenerife vulkanski otok u Atlantiku na kojem traje vječno proljeće, temparature se kreću od 20 do 25 C, dok se u ljetnim mjesecima temparatura penje do 30 C, a zimi ne pada ispod 18 C, uz naravno stalni povjetarac i oblake koji zapnu za vrh vulkana El Teida 3718 m. Ceste su također napravljene od vulkanskog «kamena» koji drži ko lud pa nam je bilo žao propustiti priliku obilaska otoka motorom. Mi smo odsjeli u Mjestu Playa las Americas, čisto turističko mjesto sa brojnim hotelima i apartmanima na južnom dijelu otoka.
Odlučili smo se za najam Versysa ...
Dan 1:
U 10 smo pokupili motor jer je bila nedjelja, pa ranije nismo mogli.
Odlučili smo krenuti prema Los Gigantesu (divovskim stijenama) i Masci (staro gusarsko selo skriveno u brdima), Faro de Teno, Garachico, dakle zapadni - sjeverozapadni dio otoka.
Krenuli smo brdskom cestom s koje se pruža krasan pogled, ali obzirom da smo si ponjeli od doma samo motorističke jakne i rukavice, a dolje smo imali trapke, brzo smo shvatili da nam to baš i nije najbolja ideja.
Skrenuli smo na lokalnu cesticu prema Los Gigantesu i uspjeli fulati skretanje, koje naravno uopće nije bilo označeno, pa smo malo duljim putem uz plantaže banana kojih je prepun otok polako stigli do Los Gigantesa, odnosno divovskih stijena, koje zaista impresivno uzgledaju. Naime stijene se okomito dižu iz mora do visine od 700 metara.
Spustili smo se do mjesta Puorto de Santiago kroz koje smo se malo prošetali, te u marini našli brod s turom za razgledavanje stijena, kitova i delfina, po zaista prihvatljivoj cijeni (15 eura po osobi).
Primjetite veličinu jahte (u desnom kutu) na slici!
Nastavili smo dalje motorom brdskom cestom prema mjestu Masca, u mjestu Santiago del Teide skrenuli smo na lokalnu cesticu (širine da se jedva mimoiđu dva auta) punu zavoja i serpentina. Iako su oblaci zapeli za vrhove stijena nije bilo hladno, a oblaci su tako jurili da ih je zaista bilo krasno za gledati...
Stigli smo do Mascae, malog gusrskog sela koje se nalazi skriveno između stijena, tako da se ne vidi s mora, a do kojeg se do nedavno moglo doći samo malim puteljkom koji vodi od mora (cesta nije postojala). Postoji legenda koja kaže da su gusari sakrili svoje blago u jednu od špilja u blizini mjesta, koje do danas nije nađeno....
A obližnje stijene su prepune špilja nastalih erozijom....
Nakon «planinarenja» kroz selo nastavljamo vožnju dalje uživajući u pogledu...
Dolazimo na drugu stranu brda, te se predivnom cestom uz more vozimo prema Faro de Teno
Faro de Teno je najzapadnija točka otoka s koje opet imamo pogled na Los Gigantes (divovske stijene), ali ovaj puta s druge strane.
Već smo ogladnili, pa smo odlučili pronači neko mjesto za klopu u obližnjem mjestu Buenavista del Norte, nakon duljeg obilaska mjesta nalazimo pizzeriju koja vanjskim izgledom nije previše ulijevala povjerenje, ali srećom izgled vara....pizza je bila super....
Nakon klopice nastavljamo dalje do mjesta Garachico, još jedno krasno malo mjestašce sa dosta kučica s tipičnim balkonima za Tenerife.
Ne zadržavamo se dugo jer već je kasno, a moramo opet u brda gdje nas čekaju oblaci, a i mrak pada dosta rano.... Pa krećemo strmom cestom prema doma, s koje se pruža krasan pogled na Garachico.
U brdima pravi užas od vremena, uletili smo u oblake i smrzli se ko.... a da ne velim da na dijelu nismo vidjeli prst pred nosom... Zato čim smo izišli iz oblaka i prešli na drugu (našu) stranu brda, odlučili smo spustiti se na cestu uz more da se malo zgrijemo. U potrazi za kafićem uz more, kako bi uhvatili zadnje zrake sunca, nailazimo na zgodnu stjenovitu uvalicu, ali kafići uz more 0 bodova.
Vraćamo se u svoje mjesto Playa las Americas, gdje stižemo u sam zalazak sunca, sjedamo na krasan kafić na plaži i uživamo u svojim zakopčanim motorističkim jaknama i mislimo si kaj glume Englezi dva stola dalje od nas u kratkim rukavima i bermudicama...
Nakon što smo se zgrijali odlučili smo se još malo provozati do obližnjeg mjesta Los Cristianos, ipak danas smo napravili samo oko 250 km. U Los Cristianosu se nalazi luka, tako da tamo malo za promjenu nema vjetra.... A i brodići su zbog Atlantika malo drugačiji nego kod nas...
Nakon šetnje gradom i lukom ipak nam je pomalo dosta i krećemo prema doma u krpe... Jer sutra je novi dan....
Dan 2:
Odlučili smo krenuti na vulkan – El Teide... Svanulo je lijepo jutro s ne previše oblaka, što izgleda jako utješno... Postoji nekoliko cesta koje vode na El Teide, sa različitih strana otoka, mi smo se odlučili za cestu koja vodi preko mjesta Arone i Vilaflora.
Krenuli smo strmom zavojitom planinskom cestom sa brojnim serpentinama i zavojima, sa prekrasnim pogledom i vrlo interesantnim krajolikom koji je formirala lava prije ko zna koliko tisuća godina.
Vrijeme nam je krasno, sunčano, ali jako zubato sunce obzirom da se penjemo na 2350 m (motorom). Temperatura sa svakim metrom pada i pada... razmišljamo čak i da odustanemo od odlaska na vulkan, motorom, jer ljetne rukavice i traperice slabo griju na temparaturi od rekli bi ne više od 5-6 C. Stajemo na vidikovcu, na početku sloja borove šume od kuda se pruža predivan pogled na jugozapadni dio otok i susjedni otok La Gomeru, oblaci naravno kvare užitak, ali glavno da nisu iznad nas.
Stvarno je krasno i odlučujemo nastaviti dalje, pa nebu nas valjda zima zaustavila u našem naumu da osvojimo najviši vrh Španjolske.... Cesta je fenomenalna, vulkanski asfalt nas oduševljava, maksimalni grip, bez obzira na temparaturu naša polućelava guma drži do «jaja».
Na visini od oko 2000 m ulazimo u Nacionalni park El Teide... i uskoro dolazimo do samoga platoa (visoravni), pogled oduzima dah... Kao da smo došli na drugi planet...
Zadnja erupcija bila je prije otprilike 100 godina i za razliku od Etne iz koje se stalno dimi, vrh El Teida izgleda mirno i uspavano. Stajemo na nekoliko mjesta kako bi uživali u pogledu. Sunce pići ko ludo, ali slabo grije... Nekako nam se nije dalo skidati kacige, baš su nas fino grijale...
Cesta vodi do 2356 metara od kuda vozi žičara na 3555 m, svega 8 minuta vožnje košta 25 eura po osobi (povratna karta), prilično skupo, ali riskiramo lovu i sjedamo na žičaru.
Izlazimo na 3555 m (to nam je najveća visina na kojoj smo do sad bili)...
Još je preostalo oko 160 m nadmorske visine do samoga vrha. Postoji putić koji vodi na sam vrh, krećemo prema gore uživajući u pogledu, ali nakon kraćeg hodanja uz duboko disanje ostajemo bez zraka. Moramo malo sjesti i disati punim plućima, pogotovo Buba, da joj se prestane vrtiti u glavi.
Ipak... nije to za nas....Nismo ponjeli boce s kisikom... Ha ha... Odustajemo od osvajanja vrha i vraćamo se žičarom dolje u zonu gušćeg zraka.
Sjedamo na motor i uživamo u vožnji po platou, jurcamo po zavojima i dolazimo do raskšća gdje si premišljamo na koju ćemo cestu jer su obje u debelim i gustim oblacima. Sjedamo u birc na topi kakao kako bi se malo zgrijali i smislili nešto pametno. Odlučujemo se za cestu prema La Orotavi, kraća i strmija.
Sjedamo na motor i ubrzo ulazimo u sloj gustih oblaka u kojima je užasno hladno i vlažno, lagano rominja kišica, cesta je mokra, nije baš neki gušt, ali moramo dolje. Nakon nekih 50-tak km smrzavanja stižemo u La Orotavu koja je prekrasan stari tipični grad za Tenerife.
Odlazimo do starog dijela grada gdje se nalaze prekrasne kuće s tipičnim balkonima, te muzej (Kuća s balkonima). Pred kulturnim centrom slažu giga size jaslice, cijeli mali grad, krasno zgleda iako još nije ni blizu gotovo.
Nakon kraće šetnje gradom odlazimo na sjeverni dio otoka, koji i nije tako jako razvijen, te odlučujemo tamo potražiti neki restać uz more, da izbijemo zimu iz kostiju.
Vozimo se prema sjevernom «vrhu» Punta de Hidalgo, cesta baš ne ide uz more kako smo željeli, pa se spuštamo do jednog od mjesta Mesa del Mar, cesta prema dolje izgleda zastrašujuče, al' dolje je SUNCE...
Pogled na cestu kojom smo se spustili.... Zgodno je to da je krov ovog hotela ispred nas napravljen kao cesta po kojoj smo se spustili.
Pogled na vrh El Teida s kojeg smo se upravo spustili....
Punta del Hidalgo... Ništa specijalno....
Nalazimo zgodan restorančić u kojem se sporazumjevamo rukama i nogama jer oni baš nisu navikli na turiste, uspjeli smo naručiti klopu koja je bila super... Dok smo bili u restaću vani je padala kiša, dobar timing. Iako smo dalje mislili preko brda Las Mercedes odustajemo od nauma jer su tamo
crni oblaci koji su se upravo istresli, a bilo nam je i dosta smrzavanja.
Nakon klope krećemo brzom cestom prema jugu otoka (doma), odlučujemo stati u El Medanu, surferskom raju, tu naime uvijek puše dosta jaki vjetar pa je sve puno surfera i kajtaša. Nalazimo krasan birc u zavjetrini i uživamo u pogledu uz zadnje zrake sunca uz odličnu kavicu i kakao. Nakon čega odlazimo kući na zasluženi odmor.
