Sjeo sam danas u kafić gdje smo Balki, njegova djevojka i ja sjedili u rano proljeće 2008. godine. Malo sam si razmišljao. Onako, sa sjetom.
Bio je sunčan dan. isto kao i dan kad je nažalost Balki poginuo.
Osmijeh na licu, doza zrelosti u komunikaciji možda čak i atipična ali vrlo ugodna za njegovu dob, smisao za humor i dubok, topao pogled.
Sjećam ga se kad odem u đir, kad pomislim koliko je bolilo njegove bližnje na sprovodu. To me nekako drži da pripazim više u vožnji.
No jako puno puta ga se sjetim kad otvorim njegovu temu o Ninji, kad se prisjetim postova u Birtiji kad smo se zajedno smijali.
Nekako mi fali i možda ni sad ne mogu vjerovati da ga nema s nama.
Mislim da ga neću nikad zaboraviti.
Presjekla me vijest o njegovoj smrti.
A opet ne mogu vjerovati koliko me rastuži svaki put kad ga se sjetim.
I onda pomislim, ma to nema smisla, pa sa Balkijem si se uvijek preko neta smijao i zezao.
Ali ne mogu se nasmiješti.
Ne mogu se oteti dojmu da bi sada bili još veći prijatelji samo da je tu s nama. I upravo mi takvo prijateljstvo fali.
Zato se ni ne mogu nasmijati kad se Balkija sjetim a znam da nije danas mogao samnom sjesti za stol s visokim stolicama na Verudeli s predivnim pogledom na more gdje smo sjedili svi zajedno.
Danas sam tamo sjedio sam.
Nadam se da znaš da mislim na tebe.
Autor
Tema: Memorijal za Balkija i Peđu - 04.04.2009. Mladina, Jastrebarsko (Posjeta: 5816 )