U Kartumu, glavnom gradu Sudana prva veća komplikacija na putu. U Etiopijskoj ambasadi su mi odbili izdati vizu. Novo pravilo sročeno za Hrvatsku, Bangladeš, Somaliju, Koreju i slične zemlje.Viza se može podići samo u matičnoj državi ili najbližoj ambasadi. U Africi tek vidiš koliko Hrvatska vredi na medjunarodnoj političkoj sceni. Na svakoj granici problemi.Varijanta sa slanjem pasoša nije dolazila u obzir. Ostale su dvije varijante. Vratiti se doma ili probati kroz Južni Sudan u Ugandu ili Keniju. Južni Sudan je otvoren za strance u oktobru 2008 nakon 20 godina rata u toj regiji. Do bilo kakvih podataka je bilo teško doći. Taj dio Sudana nije pod ingerencijom vlasti u Kartumu nego ima ogromnu autonomiju. Kasnije na licu mjesta vidiš da tu nema nikakvog uticaja iz Kartuma.Trebalo mi je par dana, 150 $ i puno sreće da sam dobilo sve dozvole za Južni Sudan.Od Kartuma do Ugandske granice ima odo 2500 km od toga je prvih 500 asfalt a poslje ceste iz najgore noćne more.Putuješ iz sela u selo jer nema neke glavne ceste i uvijek možeš znati put za najviše 100 km unapred. Cijeli taj put do Ugande je trajao 6 dana. Na motoru od 7 do 19 sati svaki dan. Na nekim dionicama za 100 km i po 4 sata.Prašina, ogromne grabe, pijesak i oko 40 stupnjeva. Uz to stalna psihička napetost. Svi nose kalašnjikove, nema benzina, GPS prazan.Definitivno najveća pustolovina ovoga cijeloga puta.
