Ispis

Molimo prijavite se ili registrirajte.
1 Sat 1 Dan 1 Tjedan 1 Mjesec Beskonačno
Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave

[che]

Nastavak priče o putovanju Europom, 22.  – 25. svibnja 2008.

Glava 1: Nem tudom magyarom

Lokacija: Mađarska (dionica Barcs – Siget- Pečuh –Mohač- Segedin)
Veličina: taman
Asocijacije: kurve uz cestu (tzv. road sluts)
Zanimljivosti: U szekely gulaš dolazi vrhnje



- Idem u Sarajevo! - pohvalila se ona neki dan kolegama na poslu i dodala, s uzdahom: - Konačno! – jer već neko vrijeme planira nazvati ekipu koju je upoznala na jednom seminaru i pozvati se k njima u posjetu. No planovi se lako izjalove, pa još nije nazvala nikoga, ni poslala mail. I bolje: u Sarajevu pada kiša.
- Onda u Pečuh – kaže njemu.
- Zašto u Pečuh? – pita on.

   U Pečuhu ne pada kiša, a prema pouzdanim informacijama, ne pada ni u Segedinu. Segedin je, kažu najsunčaniji grad Panonske nizine, poznat po szekely gulašu. Pečuh je poznat po Viktoru Vasarelyju (no, kako kome), hrvatskoj nacionalnoj manjini i arheološki izvanredno obrađenom rimskom urbanom stratumu koji se može gledati kroz debele ploče od pleksiglasa u popločenju ulica.

   Crveni je Strom upaljen i brunda ispred kuće dok on traži svoje sunčane naočale. Misli da mogu krenuti, kad ona veli:
- Sigurno imaš prometnu kod sebe?

   Sat vremena nakon tog znakovitog pitanja izlaze iz Čakovca i kreću prema Virovitici. Oblaci koji su prethodnih četrdeset i osam sati zastirali nebo su se razišli i podravski se kraj lijeno ispružio ispod sve toplijeg sunašca. Na cesti nema traktora jer je opet praznik; rode klepeću po ludbreškim, koprivničkim i đurđevečkim gnijezdima, a bome i u Pitomači, na službenoj granici Slavonije. Ona se prisjeća hrapavog ženskog glasa spikerice Prvog programa Radio Zagreba koji čita vodostaj: Drava Dravograd minus deset, Drava Varaždin minus dvadeset i pet, Drava Terezino polje plus trideset; njegova je monotonija srodna izgledu panonskih ruralnih naselja, s pojasevima trave koji odjeljuju cestu od kuća podjednake veličine te crkvom u središtu, gdje se račvaju putovi.

Podravino moja mila iza Đurđevca


Lijevo!


Kad je boravila u svom virovitičkom dvorcu, Dora Pejačević nije šljivila stromere


 Virovitički kurioziteti – kip premršavog predsjednika Tuđmana


 Drava Terezino polje plus trideset



   Znala je da on ne razmišlja ni o vodostaju ni o selima. Znala je da misli kako je Mađarska dosadna upravo zato što joj je konfiguracija terena preravna. Nagovorila ga je na ovaj izlet jer je kratak – do Pečuha ima jedva dva sata vožnje. Vjeruje da će sutradan biti na Mohaču pa u Segedinu pa u Debrecenu, da vide đerane i omirišu blizinu Ukrajine i svakako kušaju lokalnu mesnu deliciju pa se, ako treba, vrate natrag i prije nego isteknu četiri dana. Istovremeno zna da nema šanse da stvari idu onako kako ona vjeruje.

   Staju u Sigetu, ne toliko stoga što žele vidjeti tvrđavu, već zato što postoje osnove sumnje da u tamošnjem Onom Dućanu ima artikala zaostalih s posebne ponude moto-opreme od prije mjesec dana.
- Ostala su još dva para čarapa – kaže on nakon inspekcije, gdje ga je pričekala vani budući da joj se nije bauljalo po rashlađenoj trgovini; od toga je boli glava. Mrzi dok je boli glava na putu. - Kupim?
- Kaj će nam – odmahnula je rukom i poslije se pokajala. Da ga je pustila, uštedjela bi si brojna silaženja s motora. No ako su se njih dvoje po ičemu našli, onda je to tvrdoglavost – time su spasili ostatak poštenog svijeta od ove opake osobine.

   Blagajnica na kasi sigetske tvrđave nije oduševljena kad ugleda motor kako ulazi kroz nadsvođena vrata zidina u dvorište i to im jasno daje do znanja. Zato su odmah otišli dalje.

prije Sigeta
 

Na gle, i opet nije ništ kupil! Pak bum morala čekati kod slijedećeg *#&@* !!!


 Nikola Zrinski Sigetski zvani Sused


Ovu ćemo vrstu transporta uskoro sretati sve češće


Cigla do cigle – sigetska tvrđava


Teška konjica izlazi u napad


još malo

[che]

    Tako su u Vasarelyjevom gradu bili u vrijeme poslijepodnevne kavice.
Zamijenivši jednu sjedalicu drugom, neudobnijom, ona filozofira izvaljena na klupici restorana u pješačkoj zoni: - Mogli bi tu spavati, ha?
- Kaj se mene tiče, idemo odmah dalje – odgovara on s druge strane stola.
- A ne ne ne – protivi se ona. – Hoću jedanput i ja putovati po danu. Hoću vidjeti Dunav.

   I inače problematičan kod procjenjivanja duljine pojedinih dionica puta, on je pretpostavljao da su već na velikoj rijeci. – Ajde – veli.


Uspon glavnom ulicom Pečuha prema središnjem trgu s nekadašnjom džamijom, jer ovo je jednom bio turski teritorij







U pješačkoj zoni




Gle, mama, imam nepromočive čizme!


Netko imenima ispisuje cigle, netko lokote




Ispod rešetke i pleksiglasa nalazi se kasnoantička kapela


 Che i katedrala 


Sve što je u Pečuhu od keramike, proizvod je manufakture Zsolnay


Mađarice male br. 1 i zanimljivo rješenje fontane na jednom od manjih trgova


Mađarice male br. 2 – Pečušankama ne daju dovoljno jesti




    Navečer se davao prijenos Eurosonga iz Beograda. Gledali su tu deplasiranu paradu čudnih svatova na HRT 1, ušuškani u meku posteljinu u potkrovlju simpatičnog pansiona na pečuškom brdašcu, nakon što su mu dali prednost pred bezličnim hotelom u predgrađu gdje bi ih noćenje s doručkom stajalo oko pedeset eura. Dok je tonula u san, čula ga je kako mrmlja: - Dvjesto kilometara, sramota... – Nekakva je zagonetna ptica kriještala cijelu noć pod prozorom, glasajući se poput onih zastrašujućih bića iz močvare što plaše zalutale.
   

[che]

   *

    Kad je ujutro upoznala Mandulu, prepale su se obije: prvo ona, a zatim i kujica. Pas je nervozno skakao na zvuk motora i ispratio ih lajanjem iz dvorišta. Sunce se već popelo prilično visoko kad su bili dovršili obilan doručak i objesili bočne kofere o vozilo. Njemu se to nikako nije svidjelo, pa joj je rekao:
- Bebe, zgubili smo puno vremena na spremanje. Sutra se zbudimo i krećemo u osam.

     Negdje daleko u Zagorju, u Stubici, jednom se njihovom prijatelju klv-stromeru upravo počelo svojski štucati. No brojila je kilometre do prvog slijedećeg prekida putovanja i doista, nije ih nabrojila više od dvadeset, jer se dunavski krajolik već mogao raspoznati po ukočenim čapljama na poljima zelenog šaša. I nije joj ginulo stajanje neposredno prije ulaska u Mohač, gdje se on ponovno bjesomučno dao u potragu za čarapama u lokalnoj filijali Onog Dućana, nažalost bez uspjeha.

Mandula i Strom




Kako glasi opis radnog mjesta onoga koji je UVIJEK naslonjen na kamion?


    Na trajektu preko rijeke raspravljaju o fenomenima prirode.
- Dunav teče u krivom smjeru! – tvrdi on.

    Ona se ponekad ponaša pokroviteljski prema njegovim zapažanjima, međutim, u većini se slučajeva jednostavno daje navući na tanak led. To je profesionalna deformacija zato što radi s djecom, a za njih nikad nisi siguran koliko toga stvarno ne znaju. – Naravno, dragi – veli i škica ga ispod oka,  da ulovi nekakav izdajnički smiješak. Izgleda da se nije šalio, on doista zamišlja da su sjever i jug zamijenili mjesta.

Mohač






 Još malo bliže, još malo bliže... ilitiga Žena opipava je li drveni dok dovoljno čvrst


Che prelazi veliku europsku rijeku



    Prelazak na Mohaču je, mada toga nisu svjesni, njihovo prvo druženje s Dunavom na ovom putu. A Mađarska je sočno zelena i tako nizinska da u njega izaziva čistu agorafobiju i u njoj posvemašnji zaborav; odjednom osjeti dobro znano lupanje po koljenu koje ju prene iz sanjarenja.

    Vidi kako on prstima oponaša pokret okidanja fotoaparatom.
- Kaj?!? – viče ona kroz kacigu u nevjerici, ta na ovoj ko špaga ravnoj cesti nije bilo ničeg slikanja vrijednog.
- Si slikala?!? – dere se on kroz svoju kacigu (oboje još uvijek kategorički odbijaju ugradnju interkoma).
- Kaaaj?!? – ponavlja ona.
- Pa kurve uz cestu!!!! – urla on, koči i ponaša se kao da će okrenuti motor i vratiti se natrag do mjesta viđenja. Ona na tren zaustavlja dah, bespotrebno – ta i on je već odustao pa daje gas, jer konačno, u Mađarskoj su. Ako se njihovom objektivu još kakve gospođice ne ponude u slijedećih par kilometara, mislim, halo, i to, ne?

raaaavna, nizinskaaaaa zemlja


Istina mašina




evo ih opet


raaaavna, nizinskaaaaa zemlja


Mađarice male br. 3 – Što je to u sladoled –u–u kad ga deca vole da jedu–u–u


 segedinski kozmodrom 


Sajam vina u centru grada, a oni moraju dalje


Pješačka zona Segedina








Mađarice male br. 4




Prema Tisi i preko Tise






Do ove kuće u polju ne vodi nikakav vidljiv put, li ona je ipak tu




- Gradovi suck – kaže on kad se pakiraju nakon razgledavanja Segedina. Najkasnije u tom momentu joj je jasno da za večeru neće jesti debrecinke, ni sa senfom ni s ajvarom. Do rumunjske granice ima oko sto kilometara.

[che]

Glava 2: Nu vorbesc bine româneste

Lokacija: Rumunjska (dionica Arad  – Deva - Hunedoara – Drobeta-Turnu Severin- Orşova)
Veličina: dvaput veća od Bugarske koja je triput veća od Hrvatske
Asocijacije: krvopije različitih stranačkih opredijeljenosti
Zanimljivosti: voze uglavnom aute domaće marke


    I Arad i Deva na karti izgledaju sasvim pristojno, sugerirajući da su udaljeni kao Varaždin od Koprivnice. Ali nisu, naravno. Mnogo su  dalje jedan od drugoga.


Odbor za doček na granici


Tehnika narodu




Arad








Kod geometrijske perspektive veličina objekta se smanjuje proporcionalno s njegovom udaljenošću od prvog plana slike 




Opet su jutros procvali u žitu makovi crveni


Što će nama šoferima kuća


I konačno, brda


Hm?


Hm?


Nuklearka by night



   
    Kiša u sumrak je presudni faktor da izvedu manevar okretanja na cesti u smjeru Deve i vrate se do znaka za pansion što stidljivo izviruje iz grmlja pored magistrale. Ona čupa iz rukava sve svoje (ne)znanje talijanskog da bi se sporazumjela s vlasnicom čija je desetogodišnja kćer Christina titular skromnog ali urednog ugostiteljskog objekta. Nešto kasnije djevojčica dobiva zadatak odvesti njega do obližnjeg samoposluživanja po pecivo za doručak – zadatak koji u naprednom zapadnom demokratskom svijetu nijedna majka ne bi povjerila svom maloljetnom djetetu. Pa ipak, mala bez okolišanja vodi stranca u moto-odijelu par stotina metara do dućana i krčme u koju bi se on, kako poslije priznaje, nećkao ući sam; usput mu priča priče na materinjem jeziku i pokazuje žabe u kanalu uz cestu.

    Dok se raspakirava u njihovoj sobi na katu (pored njih spava još jedan par,  Austrijanac i Rumunjka), ona pokušava odgonetnuti izvor iritantnog zvuka („pffffffffff!!!“) koji se čuje u pravilnim intervalima od deset minuta. Odustaje nakon nekog vremena i liježe, ne čekajući da se on vrati iz prizemlja gdje surfa na kompjuteru male Christine. No u tišini i mraku sobe zvuk postaje još sablasniji. Ponovno pali svjetlo i ugleda automatski raspršivač mirisa s tajmerom na ormaru.
- Idi s pfffffffkaj doma mami f čušpajz – kaže i odnosi raspršivač van na balkon.

[che]

    *
    Sutra su se probudili i krenuli u osam. No dobro, u pola devet.
- Idemo tu – veli on pokazavši prstom na kartu i nekakvo jezero. – Prosurfal sam jučer, tu bi moglo biti zanimljivo.
    Bah, zanimljivo, misli ona. Sigurno se nalazi u planinama.
   
    A jutarnja ih je magla prevarila: nakon samo par kilometara moraju skidati suvišne slojeve odjeće, jer je ta jutarnja magla samo znak da se nalaze u regiji grada Hunedoare, gdje su nuklearke i ine elektrane integralni dio pejzaža.


Jutro pred pansionom „Christina“


Dobrodošli u Hunedoaru








Evo ih još jedanput


Indija do Temišvara!!!! – egzotične graditeljske navade zemalja u tranziciji


Netko je spominjao planine?


Silicijanče, pomozi


Idemo u nacionalni park Retezat, jeeeeeee










Jedan kamen posred ceste ne čini odron

[che]

   Najprije je izgledalo bezazleno – počela  je brinuti kad su napustili zonu vikendica uz cestu u nacionalnom parku.
- Čega ima tu gore? – pita on kad dolaze do ceste-odvojka koji vodi uzbrdo.
- Ničega – govori ona brzo.
- Mora biti nečega – kaže on odlučno.

   Sličan su razgovor vodili jednom na Velebitu, iza prijevoja na staroj cesti od Obrovca prema Gračacu, gdje je njega privukla crveno-bijela antena mobilnog operatera na jednom brdašcu i kamo ju je pokušao odvesti, da bi nakon pola sata vožnje shvatio da je bila u pravu kad je tvrdila da makadamski put kojim idu ne vodi u željenom smjeru, prema anteni. Tamo, u domovini, jezila ju je i pomisao na mine. Ovdje, u rumunjskom nacionalnom parku, potrgana ali prisutna brklja na tom odvojku znak je da treba stati i okrenuti se natrag.

   Ali ne.



Odvojak uzbrdo u planinu
 
 
   Dva zavoja poslije ona ga prisiljava da stanu, silazi s motora i viče na njega.

Pogle... TU NEMA OVE CESTE! KUD ME U K VODIŠ?!? NEMOJ ME ZAJEBAVATI!!! OKRENI MOTOR NATRAG!!!!


   On se smije.
- Gle, bebe, ako za petnaest minuta ne vidimo tu gore ništ zanimljivo, vraćamo se, može? – predlaže pomirljivo, vidjevši da ju je zela histerija.
Alternativa joj je da sjedne ovdje na razrovanu cestu i čeka ga da se vrati. Oduvijek je više voljela pomisao da će na motoru nastradati zajedno.
Ni minutu kasnije nailaze na prekrasan prizor.

Dva kamena posred ceste ne čine odron, ali...
 

... što čini hrpa?


You shall not pass!!!! (ili: ima Boga)


Natrag


Opet su dolje na glavnoj cesti prema famoznom jezeru u planini.

Ah, koje razočaranje - pa to je akumulacijsko jezero!



Kad mu već ne dozvoljava opasnije off-road avanture, onda je prijelaz preko potočića u podnožju brane jezera sasvim pristojan surogat


 









Crna točkica ispred njegova prsta je Strom





    I penjali su se na branu jezera, previdjevši da do vrha vodi asfaltirani put; time je bila zadovoljena (jednostrana) želja da osvoje bar jedan vrh na ovom izletu, ma kako jadan bio.

 

Uopće nije tako loša gledana iz daljine, ta planina

[che]

    Nastavak puta kroz zemlju Dačana obilježile su već poznate slike siromaštva, cesta u izgradnji te lijepog krajolika, dvije odvratne pizze u nekom gradiću na ruti za granicu sa Srbijom i njena glavobolja.

 













 Tokom rijeke Cernişoara prema Dunavu


Orşova


 

    U kružnoj vožnji Orşovom prepao ih je zastrašujući zvuk hrdanja plastike.
- Sigurno smo prešli prek nekakve flaše – tvrdi ona. – Tak je zahrdalo jedanput kad sam stala na čašicu od jogurta.
    On je skeptičan („Čašica od jogurta, t-t!“), pa se zaustavljaju na parkiralištu u centru da bi provjerili porijeklo zvuka. Imaju što vidjeti – na mjestu štitnika za lanac zjapi rana, a otrgnuti komad leži par metara iza njih na asfaltu.

Slikaj! Slikaj!


I to slikaj!




    Nakon ove nezgode voze se do crkve na brdu iznad grada, sigurni da je to bezopasan pothvat za motor s falingom.

 





Nismo provjerili, ali ova Venera s Dunava vjerojatno nije podignuta u čast palim borcima





    Nisu bili potpuno sigurni gdje namjeravaju prespavati te noći, no kako je bilo tek osam sati i beli dan kad su došli do Drobete - Turnu Severina, gdje ih je Njegova Svetost GPS vozao oko centra ne pokazujući namjeru da ih u isti i doista dovede, on je lakonski zaključio da je šteta raspakiravati stvari dok je Sunce još visoko na nebu te su pojurili u smjeru graničnog prijelaza na hidrocentrali Đerdap i, ušavši u Srbiju, ponovno namjestili sat na srednjeeuropsko vrijeme.

[che]

Glava 3: Da te ceo svet razume

Lokacija: Srbija (dionica Kladovo – Donji Milanovac - Veliko Gradište – Požarevac – Beograd- granica)
Veličina: nekima na žalost još uvijek kamen spoticanja
Asocijacije: nenadjebivi filmovi i nenadjebiva mjuza Bg novog vala
Zanimljivosti: vole nas

Opet „doma“














 Đerdapska klisura













    Na samom ulazu u Donji Milanovac upoznaju Zorana iz Nacionalnog parka Đerdap koji s internacionalnom tv-ekipom snima dokumentarac o Dunavu; dok se zajedničkim snagama dive zalasku Sunca, Zoran ima rješenje za njihove probleme. Upućuje ih na adresu u centru gradića, na kafić „Bolero“. Tamo je, kaže, vlasnik njegov drugar koji povoljno iznajmljuje sobe.
- Odlično – kažu, oproste se od Zorana i voze do spomenutog mjesta. I dok ona čeka vani uz motor a on unutra s konobaricom sređuje razgovor s vlasnikom, ekipa u kafiću priređuje im nezaboravnu zvučnu kulisu: Seku Aleksić i njen hit „Iskoristi moje mane“ šest puta zaredom. Naravno da su od tog trenutka određeni zauvijek – samo neka netko kaže nešto protiv popularne pevaljke.
 
(op. Che) a možda i 7-8 puta..   , IZVADITE MI TO IZ UŠIJUUU!! 

http://www.youtube.com/watch?v=cyp3XlaGxv0

Bratstvo, jedinstvo i Seka


Bez reči
 


    Pojeli su ćevapčiće u restoranu „Zlatna ribica“. Spavali su kod oca vlasnika „Bolera“, čike Vite.

[nba163]

Znam da nije gotov putopis ali moram primjetit da su dobre ova Madjarice! 

[nba163]

I imam jos jedno pitanje... kakve su ovo hlace sto che nosi, ove jeans sa nekim pojacanjima na koljenima!?    I di ih ima za kupit i kolko para!?


fala unaprijed

[picoda]

Izvrsno, kao i prvi dio! Svaka cast! 

cekamo zavrsnicu 

[che]

    *

    I zadnji su se dan probudili i krenuli u osam. Doista. Čika im je Vita skuhao pravu kavu.


Jutro uz Dunav


Slatko i bizarno


Kod čike Vite





    Muzej na arheološkom lokalitetu Lepenski vir izgleda kao da je netom otvoren, kao da su još uvijek kasne šezdesete. Sličan dojam odaju i suveniri u prašnjavim vitrinama na ulazu, razglednice izkrzanih rubova i izbljedjeli prospekti s vrijednim informacijama (ona se naivno raspituje imaju li možda kakve magnetiće). Blagajnik i čistačica ne propuštaju im se požaliti kako u njihovoj zemlji nitko nema sluha za kulturu.
- Eh, da – kažu oni.
- Naši su političari ionako samo glumci – govori blagajnik.
- Tko bi to rekao – odgovaraju.


Uz Dunav










Lepenski vir












 Zadivljeni pogled

[che]

Tvrđava Golubac






















 


I dalje uz Dunav









 Na Srebrnom jezeru


    Prije ulaska u Beograd ona ima priliku ponoviti svoje poznavanje srpskog jezika i u restoranu „Kod Brke“ na Srebrnom jezeru kod Velikog Gradišta ustanoviti da nije znala kako se „čorba“ odnosi na gustu bistru juhu a ne na gulašoliku smjesu koju je zapravo htjela jesti.

    Glavni je grad Srbije točno onakav kakvog su očekivali – živahan.
   
    Kad se parkiraju na ulazu u Kalemegdan, prilazi im jedan od dvojice zaštitara-portira, ozarena lica što ih vidi. Naravno, ne želi ih potjerati jer su krivo stali.
- Imam familiju u Hrvatskoj – povjerava im se, i pri tom ne šapće. Zašto i bi, uostalom – masa koja to nedjeljno poslijepodne šeće beogradskom Tvrđavom mahom su turisti zaostali od Eurosonga.

    Kupuju sladoled na štandu u parku, pa ih opere nostalgija i uzimaju sladolede Pekabela.
    Ona se čak ni ne ljuti što je muzealna strana ovog izleta potpuno podbacila: posjet Vojnom muzeju podsjeća na ponavljanje gradiva povijesti iz osnovne škole. U razgledavanju starih maketa i karata otkrivaju kako je poglavlje drugog svjetskog rata zatvoreno – gips-pločama. Vjerojatno da bi se redefiniralo u renovaciji. No zato saznaju sve o napadu amero-NATO-soldateske na susjede prije desetak godina u posljednjem, najnovijem odjeljku muzeja.

- Idemo doma – kažu poslije toga i pozdravljaju se s velikom europskom rijekom. Možda im grad na Miljacki uspije neki drugi put.
   
U Beogradu






Dejan ima rođake u Hrvatskoj


 Na Kalemegdanu












Naše zemlje u praistoriji



U Knez Mihajlovoj







 Maca aja, a za petsto kilometara ćemo i mi


   
   …

[che]

I imam jos jedno pitanje... kakve su ovo hlace sto che nosi, ove jeans sa nekim pojacanjima na koljenima!?    I di ih ima za kupit i kolko para!?

fala unaprijed

spool traperice, nemam pojma koji model, cca 700 kn, probike štefanec

nema na čemu 

[aceranic]

bravo, prava uzivancija 

[easy156]

Svaka čast, uživao sam čitajući i gledajući slike  , moram konačno aktualizirati želju da naučim čitati čirilicu...

[Dylan]

Žena i Che, hvala Vam što ste nam omogućili da putujemo s Vama.

[doktor dare]

Odlicna voznja i lep putopis!

[boomer1309]

vaši putopisi su mi magnet za oči i suuuper motivacija mojoj ženi jer je našla previše sličnosti u načinu na koji funkcionirate zajedno. Slike za 5, tekst za 10 ... ZAKON!

[ivan_m]

Vaše putopise je uvik gušt pročitati  Upravo zbog vašeg "Totalno drugčiji od drugih"   

[clox]

 
Tekst i slike u skladu sa onim na sto sam vec navikao od vas
(jedino one postavke fotaca na Djerdapu  )

[manch]

 
Svaka čast super putopis i avantura!!! 
Samo jedno pitanje! Kolko love otprilike treba za tako nešto? Meni je želja ta relacija negdje u budučnosti pa me zanima ugrubo kolko trebam skupiti!!!!! 

[che]

Samo jedno pitanje! Kolko love otprilike treba za tako nešto? Meni je želja ta relacija negdje u budučnosti pa me zanima ugrubo kolko trebam skupiti!!!!! 

Malo!

Moraš platiti benzin koji uglavnom   ima fiksnu cijenu, pa taj trošak povežeš sa željenom kilometražom. Ostalo ovisi o strani svijeta i tome koliko želiš i možeš potrošiti. Možeš jesti po finim restoranima ili drapati po konzervama koje si ponio od doma. Isto je i sa spavanjem.

U biti, najbolje planiraj 300 eura dnevno ugrubo!  (ali dovoljno će ti biti i 10 + benzin ako si solo, limitiranih resursa i snalažljiv)   

[manch]

 

[miha_vg]

A carevi, kaj....