Budući da nam blog nakon padanja site-a još uvijek ne radi, a ima se o čemu pisat... dopustite da ukradem prostor.
10 000 km i bolji nego ikad
Zimski san je prošao i sunce opet sija nekim recimo punim intenzitetom, što znači i može značiti samo jedno: svaki slobodni trenutak koji ne provodite s nekom krasoticom gledajući je duboko u oči treba provesti na motoru. Ceste možda jesu totalno prljave, skliske i automobilisti još nemaju pojma što ih je snašlo kada prođete uz nijh, ali to nije nikakav razlog da se ne vozite. Pa budući da ja pišem takve stvari, bilo bi licemjerno da ih se ne držim.
Kao što ste već čitali, Dorsoduro je svoju zimsku stanku proveo u garaži, odmah pokraj vreće cementa i jednog skutera, ali mu je bilo dobro. Bar je takve znakove odavao nakon prvog davanja kontakta, kada je odmah upalio. Jedino što nije valjalo je blok prekidača na lijevoj ručki, no ja sam to svojim velikim majstorstvom (za koje sam išao na faks s kojim me nitko živ ne želi zaposliti) i drmanjem konektora popravio. Bravo ja. Samo je očito da motor ne smije stajati, jer kako je krenuo, više će se kvariti na mjestu, nego u vožnji.
Zima je završila s 9093 km na satu, a novi život počeo s 9965. Najgora ljudska osobina je da se privikavamo. Tako sam se ja jako brzo naviknuo na ručicu spojke koju je trebalo držati s dvije ruke i imala je tri stepenice, na odvratno teške gume i na mrvicu slabiji intenzitet kočenja. Ali zato postoji servis. Servis je veoma bitna stavka u životu motora i motorista. Mnogi ga se groze, iz više razloga. Kao prvo, to košta neke novce. Nekada i puno previše nego što je moglo koštati da ste bili redoviti na istom. Tu je i odvojenost od svog ljubimca, što se da, priznajte si, veoma lako prebroditi. Od dva dana vožnje u tramvaju vam neće biti ništa. To vam daje priliku da osjetite miris grada (doslovno), a možda upoznate i ljubav svog života. Ili kontrolora. Ako pak živite negdje gdje nema tramvaja, ima drugih načina da doživite to isto. Budite maštoviti.
Gdje smo ono bili? Ah, da, servis. Druga stavka je jednako tako bitna. Hoće li mi serviser dobro odraditi posao ili će me za*ebat i uzet? Pa gledajte. Servisa i servisera ima svakojakih. To je nekakva bolna točka društva u koje se svi vole dotaknuti s vremena na vrijeme. Svi nekako imaju osjećaj da ih je kad-tad netko na servisu prevario. Ali vjerujte na riječ, ima ih i onih poštenih, koji će svoj posao odraditi vrlo dobro i uredno, ali ćete kod takvih najčešće ostaviti koju kunu više. Što bi i bilo u redu, jer ako uspoređujemo servis X, koji radi preko neke stvari samo da napravi te vam naplati sumu Z, i servis Y, koji radi predantno, uredno i kasnije vam se i muhe kližu po motoru, a motor pjeva Odu radosti, a platite sumu Z+A, u svakom slučaju vam se isplati ova stavka "+A". I još kada uzmete u obzir da servis X vjerojatno nije dobro odradio neke stvari, ili ih nije uopće odradio...
Poanta je u tome da je Dorsoduro, nakon gotovo 10 000 km, morao na servis. A sa jednim ovlaštenim servisom nebi smjeli moći fulati, tj. svaki bi trebao biti servis Y. Budući da sam ja rođen pod sretnom zvijezdom (očito jesam kad imam besplatnog Dorsodura, iako mi se neke druge stvari jako često ne poklapaju u mjeri da to frustrira), dragi ljudi iz Piaggio Hrvatske su me poslali na jedan servis u jedan od zagrebačkih servisa (kojeg nećemo imenovati). Dragom osoblju sam objasnio što mi treba, između ostalog i izmjena prednjih kočionih pločica, koje su još imale života u sebi, ali su kočile kao dva parketa iz bakine dnevne sobe.
Nekoliko dana kasnije (jer je trebalo odobriti izmjene dijelova) i Dorsoduro mi se vraća u ruke. Ok, izgleda prljavije nego kad sam ga ostavio (padala je kiša u međuvremenu), ali... U vožnji nemam riječi. Naslov govori sve, jer je to sasvim drugi motor. Umjesto kočionih pločica u servis su zamijenili kočionu tekućinu, koja je nakupila vodu, promijenili su ulje, filter ulja i filter zraka, napeli lanac (malo previše, nažalost) i čini mi se, ukucali nove mape. Ali što je najvažnije, riješili su kuplung. Naime, vrh posudice ima jednu rupicu kroz koju bi trebao curiti višak tekućine iz hidrauličnog sistema, ali se rupica od oksida začepi. Nakon što je to promjenjeno, kvačilo stišćem jednim prstom.
A tu su i nove gume. Zahvaljujući Piaggio Hrvatskoj i firmi Moto Box (čiji vlasnik Matko je veoma aktivan član ovog foruma) stigle su mi Michelin Power Pure gume. Nakon originalnog Dunlop Qualifier-a i Metzeler Racetec Interact-a, ovo je sigurno promjena na bolje. Motor je opet onaj okretni, vižljasti, uzbudljivi veliki supermoto kojeg je tako zabavno voziti da mi se čini kao da je prvi dan da ga vozim svaki puta kada sjednem na njega. Ok, Qualifier se klizao, što mi je bilo jako zabavno, a Racetec je jako držao, što je nekad isto bilo zabavno, dok Powe Pure objedinjuje lakoću upravljanja i jako držanje, a na kliskom asfaltu se možete i klizati. Totalno zabavno!
Nadalje, imao sam sekundu, ili bolje rečeno, jedan cijeli slobodan dan da se malo vozikam. Živim van Zagreba, gdje ceste baš i nisu najuzbudljivije na svijetu, pa sam si morao potražiti zabavu malo dalje. Kao klinac sam bar dva puta godišnje išao na stari grad Okić u Plešivičkom gorju između Samobora i Jastrebarskog. Budući da već neko vrijeme nisam klinac (tek koju godinu), palo mi je na pamet otići opet gore. Cesta prema tamo je tipična seoska; nigdje putokaza, sve usko i prašnjavo - pravi teren za jedan ovakav motor. Nažalost, kako se dolazi do samog grada nisam našao, ali avantura je odrađena, u svakom smislu.
Shvatili ste. Dorsoduro se nakon 10 000 km i malog osvježenja osjeća bolje nego kada sam na njega u sedmom mjesecu, sa nešto preko 2700 km, prvi put sjeo. A ja se opet osjećam kao tog magičnog dana u travnju 2008., u okolici Rima. Servisirajte svoje motore, bit će vam zahvalni.
Autor
Tema: OTVOREN BLOG Dorsoduro Hard test... (Posjeta: 3083 )