Evo natipkao sam nešto o mojoj nedavnoj godišnjo-odmarajućoj turi. Vozio sam se 7 dan po Balkanu, napravio cca 3500 lijepih km.
1. dan
Krenuo sam oko 8h iz Zg. Ceka me 100% cestovni dan. Htio sam maksimalno skratiti vrijeme putovanja kroz Hrvatsku pa sam opičio autoputom do Županje. Tko je probao voziti LC4 Adventure ili Enduro zna da taj motor i nije najudobniji na svijetu.
Ali pregurah nekako, čak sam ocekivao više neugode sa vibracijama. U Iloku prelazim granicu, pa dalje preko Novog Sada i Zrenjanina prema Rumunjskoj. Cijeli put je ravan ko tepsija
, evo jedna slika iz Vojvodine koja dočarava cijeli današnji dan:
Granicu s Rumunjskom prelazim kod Srpske Crnje i peglam dalje prema Timisoari.
Na jednoj dionici prolazim par desetaka metara naslijepo kroz dim(pored ceste je gorila trava i nisko raslinje). Miris dima je ostao u kacigi jos neko vrijeme poslije. To je bila prva zanimljiva stvar danas
Timisoara je velik grad, mislim drugi po veličini u Rumunjskoj. Vrlo je kontrastan – sam centar vrlo uređen i nekao zapadnoeuropski, dok su predgrađa nalik na Kozari Bok.
Na izlazu iz Timisoare prvi „incident“ – zaustavlja me policija, 83 km/h u naseljenom mjestu.
Milicioner (znao je engleski) se odmah sam nudi da „prepolovimo“ kaznu pa prolazim sa -40 EUR, bez računa. Možda sam se mogao cjenkati – al' jebiga kad sam nesposoban za cjenkanje.
U gradicu Orastie nalazim smjestaj za 20 ili 25 eur, ne sjecam se tocno(uglavnom – takve cijene sam spavanja/doručka sam plaćao posvuda). Planirao sam doći do Sebesa, ali me uhvatio mrak, a ćorav sam pa mi je teško voziti po noći.
Sve u svemu - prvi dan je prosao po planu. Odvozio sam preko 700km, najviše u jednom danu dosad. Iznenađujuće – jaja su mi ostala na mjestu i normalne su boje. Jupi!!!
Sutra me čekaju Karpati.
2. dan
Nisam se bas najbolje naspavao. Motor je bio neosiguran na javnom parkingu pa sam se pet puta probudio da ga pogledam s prozora. Krećem prema Sebesu odakle se planiram penjati na planinu „Transalpinom“, najvišom cestom u Rumunjskoj. Put prema Sebesu skraćujem sa manjom offroad dionicom, taman za testirati friško montirane nosače kofera.
Malo sam namjerno išao preko kamenja, brzinom do cca 80km/h – nosači su se pokazali OK – ništa se nije rašarafilo, koferi ne klapaju – sve pet, samo konjak šest.
Iz Sebesa odmah pogadjam Transalpinu (cesta DN67C).
Prvi kilometri ceste su asfaltirani, a onda počinje makadam. Makadam je dovoljno dobar da se može proći i na cestovnom motoru. Čini se da ce cijeli pravac uskoro biti asfaltiran - radovi su u tijeku... šteta... Na jednom dijelu radim veliki navigacijski zajeb – propuštam južnu polovicu Transalpine i prijevoj Urdele. To je zanimljiviji dio ceste, a sam sam si kriv za pogrešku – kad sam si naklikavao rutu u Mapsourceu uopće nisam skužio da se cesta nastavlja i južno od ceste DN7A(to sam skužio tek kada sam se vratio doma i još jednom pregledao kartu na laptopu). Još sam se čudio ko pura dreku da di je taj Urdele i koji nispe sam sjebao sa rutom, ali nisam se baš najbolje snalazio napikavajući na licu mjesta po malom ekranu GPS-a i na kraju odustao od napikavanja. Ne možeš biti veći kreten od mene
, ali eto sad imam razlog da odem opet
Uglavnom – skrenuo sam lijevo i propičio prema Transfagaras-u – najvišoj asfaltiranoj cesti preko Karpata, koju prođu valjda svi motoristi koji dođu u Rumunjsku. Na putu prema Transfagarasu sam uslikao krave kako love ribu:
i planinu na koju ću se uskoro penjati.
Sama cesta je prava alpska, poslužila je da vidim koliko se nova Michelin T63 može naginjati u odnosu na Mitas E09. Moram reći da mi se po suhom više svidjela E09, ali može biti da su koferi i teret odigrali svoje.. Evo par slika sa Transfagarasa:
Na spuštanju prolazim pored velikog akumulacijskog jezera Vidraru:
A potom dolazim do zanimljive scene – 2 medvjeda(jedan odrasli i jedan mali) su došla do ceste. Uz ubrzane otkucaje srca uspio sam ih uslikati(bili su mirni i nisu pokazivali znakove agresivnosti, ali je uzbuđenje napravilo svoje pa nisam zumirao(slikao sam ih sa cca 15m) pa evo malo crop-ane slike):
U gradu Curtea de Arges nalazim smještaj. Sranje, pranje, hrana i rušenje u krevet. Sutra peglam prema Bugarskoj.
3. dan
Danas je plan preci preko Dunava u Bugarsku. Biram rutu lokalnim cestama do grada Craiova, pa dalje prema Vidinu do trajekta. Ovaj dio Rumunjske je nizinski, na početku rute je podsjećao na Lička polja, a poslije na Slavoniju.
Rijeka Olt:
Sve ceste imaju ovakvim stupićima označene kilometre, baš su mi fora bili pa sam si uslikao jednoga:
Sela koja sam prolazio su siromašna i kičasta. Na jednom mjestu deda na biciklu skrece lijevo u dvorište, Golf koji je isao iza njega ga panično izbjegava i prelazi u moju traku. Mimoišli smo se za par cm. Deda nije ni skužio što se događa...
Iako je ruta trebala biti cestovna, ugodno me iznenadila i jedna makadamska dionica od 30-ak km. GPS je znao pokazati i preko 110km/h, a za sobom sam ostavljao stotine metara dug oblak prasine. Rok en rol.
Nešto poslije podne stižem do luke na Dunavu. Tamo doživljavam jedinu neugodnu situaciju na putu – od dva ćelavca kupujem ciglu za 20 eur... k'o da sam u Dubravi. Na kraju nisam ni dobio ciglu.
Krcam se na trajekt i pravac Bugarska.
Nakon prelaska u Bugarsku radim pauzicu na obali rijeke:
Krecem najkracom rutom prema mjestu Berkovitsa, odakle se planiram penjati na Staru planinu. Do Berkovitse prolazim cestama vrhunske kvalitete, uz pomalo lutanja, ali nista strašno:
Tada kreće uspon na Staru planinu, za početak po asfaltu sličnom Sljemenskoj cesti, a zatim po terenu. Bilo je i nešto vožnje po skijaškim stazama. Sudeći po stanju žičare – mislim da nisu u funkciji.
Vrijeme je za pronaći smještaj. Nalazim random starinski hotelčić. Bio sam jedini gost
Sa gazdom sam se bez problema sporazumijevao tako da sam ja pričao hrvatski, a on bugarski, uz korištenje nominativa i infinitiva. Pustio mi je plavi orkestar, lepu brenu i još „domaće glazbe“. Rekao sam mu da sam više r&r tip, pa je nastavio sa nekim bugarskim bendom koji podsjeća na Haustor. Soba je bila starinska – namještena kao kod naših baka, ali to mi je bio najdraži smještaj na putu – zbog gostoljubivosti domaćina u prvom redu.
4. dan
Nakon dobrog doručka i pozdrava sa gazdom hotelčića krećem asfaltom prema Makedoniji.
Na jednoj od puš pauza srećem usred ničega srećem ovog ćuku. Ostavio sam mu limenku tune.
Na granici me Makedonska carinica tražila da otvaram kofere. To je jedini prijelaz preko granice gdje se to dogodilo. Brzo je odustala kad je vidjela nered unutra
Po +40 pičim prema Tetovu. Sudeći po zastavama i stanovništvu – rekao bi da sam u Albaniji. Iz Tetova se penjem na Šar planinu. Šar planina je super, tu bi se par dobrih cjelodnevnih đireva dalo složiti:
Na povratku Šar planine gubim fotoaparat. To sam skužio tek na pola spusta prema Tetovu kad sam htio slikati panoramu. Vraćam se do mjesta gdje se sjećam da sam zadnji put slikao. Aparatu ni traga. Odustajem od potrage i opet se spuštam prema Tetovu, a tada mi iz suprotnog smjera bjesomučno počne blicati jedan auto. Stanem, a unutra tri Albanca – pitaju me jesam izgubio nešto. Rek'o – jesam – kameru. Kažu oni da su vidjeli kad mi je ispala i da su krenuli za mnom, ali me nisu mogli stići... svaka čast ljudima. Ostavljam im za par rundi pića i krećem prema Mavrovu gdje namjeravam spavati. Sutra planiram prelazak u Albaniju.
5 dan.
Kod Debra prelazim granicu sa Albanijom. Prvo idem prema gradiću Peshkopi, gdje skužim da sam krivo krenuo. Vraćam se nazad i idem prema Burrelu, pa onda prema Skadru. Ruralni dijelovi Albanije su strašno prljavi. Odvoz smeća ne postoji – smeće se baca uz cestu. Možete zamisliti kako to fino miriši na +40. Za linijski prijevoz putnika često se koriste stari Mercedes kombiji. Ceste kojima sam ja većinom vozio mjestimice uopće nisu prikladne za cestovne motore.
Rijeka Drin:
Ovako izgledaju mnoge sporedne ceste koje se spajaju na onu kojom sam ja vozio:
A i glavna cesta između ponekad izgleda ovako:
Most preko Drina
U nekoj prčvarnici sam stao na ručak. Tamo mi je prišao jedan stari Albanac, baš se vidjelo na njemu da živi jako siromašno. Pokazuje na nešto na mom stolu, ja ga ništa ne kužim. Dižem cigare sa stola i nudim mu jednu. Čovjek uzme cigaru i doslovno mi se počne klanjati. Zbunio me skroz pa se nisam sjetio da mu ostavim cijelu kutiju...
Glavna cesta prema Skadru na koju sam se uključio je čista suprotnost dosadašnjem putu kroz Albaniju – izgradili su novu potpuno novu cestu – nešto poput istarskog ipsilona. Široke trake, nema rupa, pored ceste nove benzinske – kao da odjednom više nisam u Albaniji. Ipak nađe se i ostataka iz prošlosti – evo fotke ostataka jedne stare benzinske na kojoj sam našao hlada za zapalit cigaru:
Sjeverno od Skadra, skroz blizu granice sa Crnom Gorom skrećem desno prema mjestima Tamare i Vermosh i krećem prema planinama:
To mi je bila naljepša dionica na cijelom putu. Oko mene pustoš i mir - samo super makadamska cesta i prekrasna priroda okolo. Tu i tamo poneko malo zabačeno selo. Evo još nekoliko slika:
Na toj cesti me u jednom trenutku zanese u vododerini i baci me skroz uz rub ceste. Desnim koferom zakačim u kamen sa strane i potrgam posuđeni kofer ( ovim putem hvala Makazici na posudbi). Ja padam na drugu stranu, od posljedica na motoru samo potrgan migavac i par novoh ogrebotina. Jebiga.
Granicu prelazim između Albanskog mjesta Vermosh i Crnogorskog mjesta Gusinje. Kroz taj prijelaz sumnjam da prođe više od 10 vozila dnevno
Za kraj evo još jedna slika Prokletija i slika Hoxhinih bunkera (rek'o jebeš posjet Albaniji ako ne uslikaš bunkere
):
6. dan
Ujutro me u Crnoj Gori dočekao kišan dan:
Prvo sam išao tražiti automehaničara da mi poravna kofer i napravi nove navoje na nosaču. U Gusinju je majstor još spavao kad sam krenuo. Nalazim jednog u Andrijevici. Budim ga u 9:30 – k'o iz vica. Uz cigare i priču petljamo po koferu. Za cca sat vremena posla čovjek mi uzme 10 eur – ZG majstori te ne bi ni pustili u radnju za tu lovu. Nastavljam prema Bijelom polju, a od tamo preko Tomaševa po terenu do Đurđevića Tare. Evo nekoliko slika sa te dionice:
Most na Đurđevića Tari izgleda stvarno veličanstveno:
Pored mosta sjedam u birtiju i radim pauzu da se malo osušim. Kako kiša ne jenjava nego pojačava, a ja budala sam bez kišnjaka i već promočio - odustajem od Durmitora (pišem u teku pod „must visit“ za sljedeći put) i idem prema Bosni (Foča) po pravim jesenskim uvjetima:
.
Od Foče nastavljam cestom prema Kalinoviku (to je jedan od jadnijih dijelova Bosne koje sam imao priliku proći) i dalje prema Nevesinju. Cilj je Mostar ali se put malo zakomplicirao. Do Nevesinja je makadam, a GPS i/ili ja smo malo griješili u navigaciji. (imam samo jedan pravac do Nevesinja na karti, a križanja je dosta). I tako uz par gubljenja me uhvatio mrak usred ničega:
Na kraju uz pomoć ekipe koja vozi drva (bez tovarnog lista naravno
) nabadam Nevesinje i stižem glavnom cestom u Mostar. Mostar vruć kao i uvijek, topli vjetar me zapuhuje dok lagano vozim kroz grad tražeći smještaj. Mislio sam da ću se srušiti s motora koliko je vruće bilo.
7. dan
Danas je zadnji dan puta. Sve sam peglao po asfaltu – preko Širokog i Gruda na granicu, pa preko Ciste do Trilja (tu sam posjetio dida) i onda preko Sinja po D1 doma. Taman dok ovo pišem mi je stigla čestitka od policije na 2000 kn – trebam prijaviti tko je vozio prebrzo negdje u Lici. Prijavit ću jolly-ja, igra mi kiki
Sve u svemu – bilo mi je super i mogao bi svaki mjesec na jednu ovakvu turu.
