Odgovor rođi Pudli:
Evo ukratko ovako je protekao put, jer za sve nedaće prije puta i na samom putu, bilo bi mi potrbno mnogo vremena i prostora. Uglavnom polazak je bio u četvrtak, i dogovor sa Labašem iz MK Monsters da se nađemo u Mariboru oko 10 sati. Pošto sam dan prije ( u srijedu navečer ) tek bio siguran da ću uopće ići, a znajući da mi je pogonski lanac u katastrofalnom stanju, zovem Labaša i javljam mu da se nećemo naći u Maribori, i da mi tamo ostavi navlake za upravljač koje mi je posudio njegov klupski kolega Jura ( hvala Jura ). Dakle, svjestan da ću putovati sam odlazim do Motormanije i kupujem uz neke sitnice potrebne za put i novi pogonski lanac koji je 4 članka duži od onog kojeg ja trebam, pa mi dečki skraćuju isti na 114 članaka ( hvala svima ). Odlazim u Blato kod frenda i na dvorištu nakon gotovo dva sata zajebancije na laganom sjevercu i temperaturi od -9 uspijevam uz pomoć kolege Jeggera zanitati lanac i konačno krenuti. Put pod kotače i na autoputu sam prema Krapini uz putnu brzinu 130 - 160 km/h. Nakon silaska sa autoputa shvaćam da mi motor šeće od crte do ruba i da mu nisam baš gazda. Pomišljam na probušenu zadnju gumu, no zbog količine opreme na sebi nema šanse da to ustanovim u vožnji. Stajem na benzinskoj u Krapini, provjeravam gume, i shvaćam da nije u njima problem. Čini mi se da se sve na motoru, osim ulja u mašini i goriva, smrzlo. Upravljač težak, jedva ga okrećem lijevo - desno, i već u laganoj brizi kako ću dalje. Pa tek sam krenuo, a dogovor je da se nađemo U Austriji u mjestu Haag am Hausruck, 60 kilometara prije granice sa Njemačkom, dakle meni je to oko 450 kilometara u komadu, a već je prošlo 15 sati, uz napomenu da je prognoza u Austriji - snijeg. Uz borbu sa centrifugalnom i centripetalnom silom te ostalim zakonima fizike pri manjim brzinama, stižem u Maribor u clubhouse od Free Ridersa. Tamo me čekaju navlake koje je Labaš otavio te nakon kraćeg zagrijavanja i slaganja istih na upravljač, uz odluku da nema odgode puta, u 16:45 sati krećem dalje. Tenkiram na OMV - ovoj benzinskoj iza rotora u Mariboru i tražim vinjetu za motor, no nemaju je. Prelazim slovensko - austrijsku granicu uz zgražanje policije i carinika te mi samo mašu da prođem. Kupujem vinjetu i krećem dalje. Taman sam ga razvukao do 5 brzine, kad odjednom pri brzini od cca 130 km/h sa desne strane mi dolijeće i ( prolijeće ) ogroman jastreb pokraj glave na oko 30 centimetara. O posljedicama nisam htio ni pomišljati. Žurim dalje, mrak je već gotovo potpun. Putna brzina opet od 130 - 160 km/h ovisno o situaciji na autoputu. prolazim prvi tunel kod Graza, i u drugom tunelu pri brzini od oko 120 km/h nalijećem na kvrgu leda oblika i veličine kornjače čančare. Uz jaki udarac u kotač i vilice, apsolutno ništa drugo se nije desilo, što je gotovo nevjerojatno s obzirom da je bio obal sa svih strana. Mislim da me je sam Bog ovdje spasio. U glavi vrtim film i pitam se; što je slijedeće?. Nakon nekih 60 - tak kilometara od Graza stajem na odmorištu uz autoput, jer noge više ne osjećam od hladnoće. Kontaktiram Labaša, koji mi javlja da je on već pred sat vremena stigao gore, našao se sa kolegama Zokijem i Đukesom iz MK Pirates koji su krenuli iz Novigrada ( pretpostavljam ), i baš idu večerati. Na pitanje koliko još imam do gore, odgovara mi da ima još oko 180 kilometara, da je gore užasno hladno i da ću se smrznuti. Dogovaramo se da ako ne uspijem doći do gore zbog opake hladnoće, pošto je već oko 19 sati, da ću mu javiti da se ne brine. Nastavljam put i stojički podnosim hladnoću. Antifog sprej se smrzava sa unutrašnje strane vizira i pola puta vozim na pamet. Nakon prolaska Nacionalnog parka St. Pankraz prometa gotovo da ni nema. Vozim se dalje i u jednom trenutku motor počinje cukati. What the fuck! mislim u sebi i gledam kazaljku od mjerača goriva. Usporavam na 80 - 90 km/h. Goriva imam malo manje od polovice rezervoara. Pitanja lete glavom; možda se mjerač smrznuo, možda se voda nakupila u filteru goriva i smrzla... itd. Gledam prvi silazak sa autoputa jer se ne sjećam gdje je slijedeća benzinska. Silazim dolje sa autoputa i dolazim do križanja sa pločom na kojoj je jedno desetak sela na desno i dva - tri na lijevo. Biram ono najbliže. Kaže 1 km. Odlazim u selo, a u selu vatrogasni dom i birtija. Idem dalje, selo završava. Okrećem se i odlučujem pitati u birtiji za najbližu benzinsku. Na parkingu živi led. Trening za okrenuti se sa motorom na uskom prostoru po ledu. Silazim sa motora, kad u tom trenutku dolaze dvoje mladih sa autom. Pitam ih za benzinsku, i saznajem da je 4 kilometra od onog križanja na desnu stranu. Spašen sam! Odlazim na benzinsku, tenkiram, i skidam i odleđujem vizir sa unutrašnje i vanjske strane jer sam se vozio po selu sa otvorenim vizirom, a bila je nekakva sumaglica. Krećem, spuštam vizir, situacija još gorija. Ponovo ulazim unutra i maldi dečko koji radi na benzinskoj mi ponovo daje papirnatu rolu, ja uzimam antifog sprej iz torbe i kao pravi polaznik hlebinske škole naive mislim kako će biti u tekućem stanju. Sve se smrzlo, komad leda. Uspijevam odvrnuti poklopac pumpice i iscjediti par kapi po viziru. Zahvaljujem po drugi put, i odlučujem da se više ne vraćam unutra od sramote. Krećem, spuštam vizir, i kod onog famoznog križanja kod izlaska na autput situacija se ponavlja. Sve se smrzlo iznutra. Skidam rukavicu, zavlačim prst sa unutarnje strane vizira te uspijevam očistiti nekih 7 - 8 centimetara. Do kraja puta ( slijedećih 100 - tinjak kilometara ) sam se vozio sa glavom skroz zabačenom unazad da bih nešto vidio. Koja pokora! Konačno u 21:30 sati stižem u Haag am Hausruck, isprve pronalazim pansion, i Labaš mi otvara garažu u kojoj su već smješteni njihovi motori. Komentirajući kako je vani opako hladno jer puše i neki vjetar, konstatiramo da je temperatura oko - 17, a Labaš kroz smijeh kaže kako mu je vlasnik pansiona rekao da imamo sreće, jer je jučer ( u srijedu ) bio najhladniji dan u ovoj godini sa - 24 ili - 26 stupnjeva, ne sjećam se točno. Ha, ha, ha !!! Kroz impresije o putu i pivu, Labaš odlazi prvi na spavanje oko 23 sata, oko 01:30 ja odlazim na spavanje, dok mlade snage Zoki i Đukes rondaju do gotovo 4 sata sa lokalnim gostima. Oko 08:30 se ustajemo,doručkujemo, pakiramo stvari bez žurbe, i krećemo dalje. Prije granice tenkiramo na zadnjoj benzinskoj u Austriji jer je gorivo u Njemačkoj skuplje. Dolazimo u mjesto Eging bei Deggendorf gdje u diskontu kupujemo gajbu pive, kruh vodu i sokove. Žestica i hrana su već ponešeni od kuće. Nakon kratke vožnje već je sve puno motora i konačno oko 14:30 sati stižemo u Thurmansbang/Solla odnosno Loh koji je zaselak gdje se održava sami susret. Slika koja se otvara pred nama je neopisiva. Oko dva kilometra prije ulaza, sa obe strane ceste su već parkirani motori. Dolazimo do ulaza, i odustajemo od ulaska u kamp sa motorima jer je gužva neopisiva. Prolazimo dalje, i uz veliku sreću nalazimo parking 1 km niže od ulaza, a parkirani motori sežu i dalje. Ne treba govoriti koliko smo se nahodali dok smo stvari odnesli sa motora do ulaza, jer smo išli tri puta = oko 6 km u svoj onoj opremi. Šok slijedi kada preko razglasa čujemo da je kamp pun i da se ljudi umoljavaju da ne kampiraju u šumi jer je to Nacionalni park Bayerische Wald. Što sad? Gdje ćemo naći mjesto? Nakon nekog vremena jedino mjesto koje je ostalo prazno je padina lijevo prije samog ulaska u kamp gdje je oko metar snijega. Nakon posudbe lopata za snijeg od Talijana i Nijemaca i čišćenja snijega jedno dva sata, uspijevamo postaviti šatore. Da ne duljim i ne pričam previše o događanjima na samom susretu, pošto će to Darko Labaš u jednom od slijedećih brojeva Moto Pulsa objaviti kao reportažu, opisati ću još samo povratak. Nakon pakiranja stvari, krećemo oko 12:30 sati i stajemo opet na onu benzinsku u Austriji, gdje tenkiramo i gdje se lagano opraštamo za Zokijem i Đukesom, jer je Zoki odlučio da ide ravno u Železno u Slovačku do cure ( što smo sve u stanju napravit za pičku !!! ), a Đukes se odvaja sa autoputa prema Salzburgu. Nazad putujemo Labaš i ja sami. Putna brzina 140 - 160 km/h, jer treba odvalit, on 500 a ja 600 kilometara do doma. U jednom trenutku puta, prije jednog tunela, dolazi do istog onog štucanja i cukanja te se motor u vožnji gasi. Sam Bog, pa je sa desne strane prije ulaska u tunel spojni put ( ulaz na autoput ) gdje stajemo. Pokušavam upaliti motor, no on vrti kao da nema svjećica na cilindrima. Malo čekamo, komentiramo, i nakon ponovljenog paljenja počinje hvatati prvo na dva, pa na tri i konačno svi cilindri. Zaključak; zbog tank torbe i velike brzine ( otvorenog gasa ) dolazi do stvaranja podtlaka u rezervoaru, i karburatori ostaju bez goriva. Labaš kaže da je to čest slučaj, i da su mu se već neki ljudi požalili na to. Super! Sada i to znamo, pa sam svakih 20 - tak kilometara malo nadigao tank torbu da povuče zraka, i problema više nije bilo. Stajemo na još dva mjesta u Austriji na tenkiranje, jedno tenkiranje odmah nakon granice u Sloveniji te konačno stižemo u sumrak u Maribor u clubhouse kod Free Ridersa gdje se grijemo sa žesticom, i nastavljamo dalje prema doma. Kod Ptuja se rastajemo, i ja sam u 20: 30 sati stigao u Blato kod Ede u birtiju na čašicu razgovora i kuhanog vina da se malo zgrijem, jer do kuće ima još 35 kilometara. Eto, tako je otprilike protekao taj famozni put, a ukoliko bude sreće ići ćemo i idućih godina, jer smatram da je to najjači moto - susret koji postoji po mnogo parametara, no o tome ćemo negdje na šanku uz pivu. Pozdrav svima!
