Našao sam par stranica na internetu koje govore o tome da je Meštrović autor cijelog mauzoleja samo što se komentari razlikuju.
Oni prosrpski orijentirani pišu kako je to djelo nikakve umjetničke vrijdnosti i da ubija dušu sprstva Crnogorskog naroda :
Citat s stranice
http://www.rastko.org.yu/rastko-cg/povijest/njegos-kapela.htmlMeđutim, rušenje Njegoševe Kapele do samih temelja nije bilo djelo stranaca. 1. maja 1945, u dnevnom listu "Borba", glasilu jugoslovenskih komunista, pobjednika u minulom ratu, proglašeno je postojanje "crnogorske nacije" u skladu sa ranijom odlukom KPJ o razbijanju Srpstva i Pravoslavlja kao najvećih neprijatelja Partije. Novonastala nacija morala se obračunati sa sopstvenom prošlošću, slavnom srpskom tradicijom Crne Gore, a kako je Njegoševa zavjetna Kapela bila najjasnija oznaka tradicionalne i srpske Crne Gore trebalo ju je srušiti. Početkom 1952. godine, u skladu sa odlukom Vlade NRCG, crnogorski komunisti ponudili su hrvatskom vajaru koji je živeo u SAD, Ivanu Meštroviću, da umjesto Kapele na vrhu Lovćena podigne mauzolej. Meštroviću ta ideja ni od ranije nije bila strana, jer je to predložio još 1924, ali su srpske vladike odbile njegov predlog. Ovoga puta nije bilo prepreke za Meštrovića, poznatog i po izjavama da zajednički život Srba i Hrvata nije moguć. Meštrović je odmah prionuo na posao, ali su se radovi na izgradnji mauzoleja odužili zbog loših ekonomskih uslova u Crnoj Gori, pa je čak, 1962. godine kada je Meštrović umro, izgradnja bila obustavljena na neodređeno vrijeme. Najumniji ljudi iz cijele zemlje su stali o odbranu Njegoševe Kapele, ističući da se mora poštovati vladičin zavjet. Kao kompromisno rješenje predlagano je da se mauzolej posvećen Njegošu podigne na Cetinju. Ali, decembra 1968. godine, Opštinska skupština Cetinja donijela je odluku o podizanju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu po projektu i izradi Ivana Meštrovića. U februaru 1969, Zavod za zaštitu spomenika kulture SRCG dao je odobrenje Opštini Cetinje da "izmjesti Kapelu". Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve izdao je saopštenje po kome se ne može saglasiti sa odlukom da se Njegoševa zadužbina, posvećena svetom Petru Cetinjskom, sruši, poredeći takav čin sa rušenjem Kapele u vrijeme austrijske okupacije. Međutim, Opštinska skupština Cetinja zabranila je Srpskoj pravoslavnoj crkvi da se mješa u njena "Ustavom zagarantovana samoupravna prava" i donijela je jednoglasno, 18. marta 1969. godine, neopozivu odluku o podizanju mauzoleja na mjestu Kapele. Sjutradan su na Cetinju, u znak podrške odluci Skupštine opštine Cetinja organizovane demonstracije protiv Mitropolije Crnogorsko-primorske i mitropolita Danila Dajkovića. Mitropolija Crnogorsko-primorska je zatražila zaštitu od Ustavnog suda Jugoslavije koji se proglasio nenadležnim i ustupio predmet Ustavnom sudu Crne Gore. Ustavni sud Crne Gore je ocijenio da su odluke Vlade NRCG i Skupštine opštine Cetinja bile zakonite i donio je rješenje da se na drugom mjestu očuva autentičnost Njegoševe Kapele, izraživši mišljenje da Njegoševa Kapela nije hram, već nadgrobni spomenik i spomenik kulture. Livada na Ivanovim Koritima bila je mjesto gdje treba premjestiti Njegoševu Kapelu. Svetogrđe je ubrzo uslijedilo i Njegoševa zavjetna Kapela porušena je do temelja. Od 1974. godine, na njenom mjestu se nalazi djelo niske umjetničke vrijednosti, Meštrovićev mauzolej, po Meši Selimoviću - "faraonska grobnica".
Dok dr Bogić Vraneš piše na stranici :
http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_od_1945/mauzolej_na_lovcenu.htmOd prve zamisli da se na Lovcenu podigne Mauzolej Njegosu do njenog ostvarenja proteklo je pola vijeka, a od Odluke Vlade Crne Gore da se podigne monumentalni spomenik najvecem crnogorskom pjesniku i misliocu, utemeljitelju crnogorske nacionalne drzave, proslo je, uz mnogo peripetija i otpora, pune 22. godine.
U nedjelju 28. jula 1974. godine, na Jezerskom vrhu crnogorskog Lovcena svecano je otvoren Mauzolej Petru II Petrovicu Njegosu, sazdan po zamisli i projektu najpoznatijeg jugoslovenskog vajara, Ivana Mestrovica.
Otvaranje je bilo kruna dugotrajnog, vrlo slozenog i teskog graditeljskog poduhvata u slavu crnogorskog Homera, jugoslovenskog Dantea, Sekspira, Getea...
U odnosu na svecanost prilikom otkrivanja Kapele koju je Njegosu podigao kralj SHS Aleksandar Karadjordjevic 1925, na kojoj je ispoljena demonstracija drzavne moci, burzoaske politicke elite i najvise crkvene volje, ovoga puta je izostala takva parada, romanticarska patetika, prizivanje daleke proslosti, mitova i kultova.
Iako pod komunistickom vlascu, na sceni se pojavio narod i njegova suverena volja.
U javnosti je isticano da je »Mauzolej Njegosu djelo izraslo iz osjecanja narodnog duga za velikog pjesnika i njegovu prisutnost u nasem vremenu«.
Posebno je naglaseno, sto je 1925. bilo nezamislivo, da je Njegos izrastao »u simbol, u velicinu crnogorskog naroda«. Taj crnogorski narod, koji se prije pola stoljeca, ne svojom krivicom, bio izgubio kao subjekt istorije, ponovo je izronio iz tamnih dubina povijesti, u koje je bio gurnut, i zauzeo svoje mjesto u zajednici jugoslovenskih naroda i u drustvu evropski istorijskih nacija. Lovcen i Mauzolej Njegosev postali su metafore toga vaskrsnuca. Upravo je Njegos utemeljio suvereno pravo crnogorskog naroda i crnogorske drzave da odlucuju o sopstvenoj sudbini, kao i o istorijskoj sudbini svojih vladara. U Njegosevom drzavnickom zamahu i misaonom duhu crnogorski narod i drzava su nanovo afirmisali sopstvenu suverenost. Njegoseve predsmrtne molitve Gospodu Bogu da mu sacuva Crnu Goru i Crnogorce uslisene su. Tako, uz Bozju pomoc, Crnogorci kao zive karijatide drze Njegosev Mauzolej na vrhu Lovcena, kao Atlant nebo. Njegoseva Atlantida je izronila upravo zahvaljujuci njemu. Oni koji su nastojali da njegov narod okamene i pretvore u planinu, u srpski Parnas ili Olimp, dozivjeli su neuspjeh.
Da ne nabrajam dalje, više mi se svidja ovaj drugi citat i držim palčeve za uspjeh na referendumu
