Mitteleuropa
Pet sati u redu za trajekt u luci nije baš neki gušt. Kristiansand ne nudi bogznakakvu zabavu u subotu popodne pa mi ništa drugo nije preostalo.
Oko 11 navečer počinje check-in i stvara se kolona samo za motore. To bitno mijenja stvari. Odmah kreće akcija. Nick iz Londona se žali na neke čudne zvukove kad ubrzava i odmah se stvara međunarodni tim za otkrivanje, a zatim i uklanjanje kvara. Ispada da mu je lanac olabavljen pa slijedi zatezanje (nisam jedina sisa na ovom putu
)
A da se u Norvešku može i „light“ potvrđuje leteći Nizozemac (onaj viši). Od prtljage samo tank torba.
Vrijeme brzo prolazi i trajekt je tu. Vezivanje motora
U Dansku stižemo u 5:15 ujutro. Nisam se baš naspavao na trosatnom putu, a trebalo je potrošiti i preostale krune na suvenire. Nick odlučuje do Hamburga putovati samnom, kako obojica imamo problema sa lancem.
BTW na prvoj benzinskoj u Danskoj izlazi mi bubrežni kamenac 5x4mm. To je razlog pretjeranog umora koji me je prao posljednji tjedan. A ja mislio kilometri. Sreća pa sam naviknut na te stvari. Fotografiju neću stavljati na forum iz poštovanja prema onima kojima se to gadi.
Dok se vozimo prema Hamburgu pada mi na pamet da bih mogao svratiti u Kiel. Nisam nikad bio, a baš bih volio vidjeti taj grad koji je bio cilj Volvo ocean racea prije nekih 6-7 godina.
Opraštam se od Nicka i krećem za Kiel.
Kiel je je krasan grad, ne prevelik a nije ni mali i vidi se da „živi“ na moru. Svakavih plovila sam vidio u samo par sati mog bivanja u luci.
Cruiseri i jedrilice
Mini Titanik
Jedri se, jedri se
Pazi kombinacije
Ovaj ne plovi, ali hebeno izgleda
Nakon odmora u Kielu, u već poslijepodnevnim satima kada se može checkirati u hotel, krećem put Hamburga. Nalazim hotel, tuširanje i u krevet. Nedjelja je, sutra ćemo na servis.
Budim se slijedeće jutro, doručak i u potragu za Yamahinim servisom. Adresu imam i GPS me dovodi do servisa isprve. Uz kavu čekam da otvore i 9:05 sam na pultu.
Gospodični koja radi na recepciji objašnjavam svoj problem, kao na putu sam, moram promijeniti lanac itd. A ona će:
- ne možemo vas primiti prije slijedećeg ponedjeljka“.
- Možda niste razumijeli, ja sam na putu i ne mogu čekati tjedan dana da me vi primite.
- Žao mi je, prije nikako ne možemo.
Uz još malo drž-nedaj uspijevam dobiti adresu drugog Yamahinog servisa gdje mogu okušati svoju sreću.
Dok se vozim prema drugom servisu, razmišljam o tome kako Yamaha i ne radi neki posao sa servisima. Već drugi koji su me otkantali samo tako. A ne ulažem velike nade niti u ovaj treći. Bar da se ne razočaram...
Dvadeset i pet kilometara i stižem u Dumke und Lutt. Nakon 10 minuta razgovora sa vlasnikom servisa sve je dogovoreno. Lanac nemaju ali će ga dobaviti za par sati. To je profesionalizam!
Kako moramo čekati lanac dogovaram da mi naprave i redovni servis na 20000km. Sve dogovoreno i danas mogu nastaviti put. Majka!
I preko svega mogu biti s njima u radioni dok rade na motoru.
Dumke und Lutt
Nepoznato ali simpatično vozilo
Skini me do kraja
I negdje oko 5 popodne tenerka je spremna i sjaji se ko nova
Sa zlatnim lancem
U toku popodneva stiže mi poruka od Fera da ih kiša pere cijelo vrijeme te da odlaze iz Norveške, odnosno već su u Danskoj i večeras stižu u Njemačku. Dogovaramo se da se nadjemo kod Lubecka.
Reunited
Nalazimo hotel u Lubecku, večera u restoranu, dva-tri piva i prepričavanje posljednja dva dana. Kao da se godinama nismo vidjeli.
Slijedeće jutro Fer i Lori nastavljaju za Francusku, a ja idem za Berlin. Nisam nikad bio.
Vozam se po sporednim cestama jer se na autocesti, nakon Norveške, ne osjećam dobro. Vruće je, preko trideset stupnjeva pa lokalne cestice kroz šumarke dobro dođu.
Samo u Njemačkoj se stignu brinuti i o žabama
Uskoro prelazim u bivši DDR što se može zaključiti i po cestama koje postaju grbave
Vrijeme je žetve pa se to osjeti i u prometu
U Berlin stižem oko tri popodne i pravo na Brandenburška vrata. Ali je policija zatvorila sve pristupe centru, navodno zbog neke vojne vježe ili parade ili ko zna čega. Svakako u centru prometni kolaps. Okolo-naokolo prelazim u istočni Berlin ali i dalje velike gužve. U gradu je još toplije, a ritam stani-kreni dodatno povisuje temperaturu. Mora turista, prometna gužva, ljetni radovi na cestama. Ništa mi od toga ne treba nakon Norveške. U GPS ukucavam Dresden i bježi.
U Dresdenu sam predveče, nalazim hotel i noćna šetnja gradom. Dresden svakako vrijedi posjetiti. Predivan grad. Šteta šta su amerikanci u II WW isprobavali nove metode bombardiranja bas na njemu.
Dresden by night
A ovdje ću nešto zameziti
Trabant limuzina
Iz Dresdena sam slijedeće jutro krenuo za Prag. Do Češke autocestom, da se rashladim nakon jutarnjeg razgledavanja grada, pa onda lokalnim cestama po češkoj. U nekom mjestu kojeg se imena sada ne sjećam dok se spremam na motor nakon zaslužene pauze čujem „A vi ste iz Pule?“. Varaždinac, biciklista na putu za Finsku. Dnevo tuče 180km i u tri tjedna ide do Finske i nazad. Car!
Rano popodne stižem u Prag. Neću vam ništa pričati o Pragu a od slika bih izdvojio samo jedno „veprovo koleno“ u pivnici vojnika Švejka
Sljedećeg dana idem za Zagreb, na kraju će se ispostaviti uzalud, preko Austrije. I tako dok se vozim austrijskom autocestom, negdje između Linza i Graza razmišljajući kako je ovo kraj ovogodišnje avanture dođe mi da potapšam po rezervoaru svog sudruga u istoj.
I potapšam ga, kako se tapše konj po vratu.
I osjećam da smo se zbližili u ova, skoro, tri tjedna.
I jedva čekam da opet nekamo odlutamo.
