Ispis

Molimo prijavite se ili registrirajte.
1 Sat 1 Dan 1 Tjedan 1 Mjesec Beskonačno
Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave

[branac]

Home, sweet home! Doma smo napokon. Najavljivano putovanje u Izrael od 26.5.-14.6.2010.ostvareno gotovo u potpunosti, u Izraelu smo Irena i ja proveli 8 nezaboravnih dana, s tim da smo prilikom povratka zbog nekakvog nevažnog štambilja(kasnije je ispao jako važan!), sa jordansko-sirijske granice vraćeni najprije u Jordan pa  u Izrael, otkuda smo nastavili putovanje što brodom(motor) što vlakom, zrakoplovom, autobusom(Irena i ja) do Varaždina, da bi se ja nakon tri dana zaputio opet zrakoplovom do Atene i u Pireju dan kasnije nakon dosta problema ipak preuzeo motor . O detaljima kroz par dana: LP svima  

[max23pig]

ovo ce bit zanimljivo...  ...

[rodorodo]

I ja mislim da ovo bude zanimljivo pogotovo ovaj dio sa Izraelskim pečatom? Mislim da će ova priča biti nešto kao tragikomična drama.Glavno da je kraj filma sa sretnim završetkom.Čekamo??

[Kameni dj]

I ja mislim da ovo bude zanimljivo pogotovo ovaj dio sa Izraelskim pečatom? Mislim da će ova priča biti nešto kao tragikomična drama.Glavno da je kraj filma sa sretnim završetkom.Čekamo??

31. 05. blizu podneva sam se nalazio na sjevernom dijelu Mrtvog mora i dvoumio se dali da skrenem lijevo u Izrael ili desno prema Ammanu,odnosno Jordansko Syrijskoj granici....skrenuo sam desno ....na Syrijskoj granici sam tek na tv-u skužio šta se dešava u Izraelu !....toga trenutka sam shvatio koliko sam sretan što nisam skrenuo lijevo .....uh!

[branac]

31. 05. blizu podneva sam se nalazio na sjevernom dijelu Mrtvog mora i dvoumio se dali da skrenem lijevo u Izrael ili desno prema Ammanu,odnosno Jordansko Syrijskoj granici....skrenuo sam desno ....na Syrijskoj granici sam tek na tv-u skužio šta se dešava u Izraelu !....toga trenutka sam shvatio koliko sam sretan što nisam skrenuo lijevo .....uh!

Zanimljivo,gotovo  u isto vrijeme, tog dana i mi smo bili na King Hussein Border Crossing (ili Allenby Bridge) i dobro je što nisi skrenuo lijevo jer na ovom prijelazu ne možeš motorom u Izrael. Morali smo na sjever, na Jordan River B.C. a za incident na moru pred Gazom saznali smo tek navečer na TV, a tada smo već bili u Izraelu. 

[rodorodo]

Dečki, priča postaje zanimljiva!

[bev]

Odlično, jedva čekam nastavak  !

[mali_bandit]

sretan završetak ali sigurno nije bilo lako ostati bez motora pa se vraćati, ajmo detalji 

[max23pig]

  a da.. daj malo  hrane    ... mi smo gladni  avantureeeeee.....

[Roki-Roki]

Ovo ce bas biti dooooobro

[branac]

  a da.. daj malo  hrane    ... mi smo gladni  avantureeeeee.....

pri kraju sam, još dan-dva i bit će hrane za sve 

[max23pig]

pri kraju sam, još dan-dva i bit će hrane za sve 

       

[branac]

.

[branac]

 " Poštovani putnici! Dobrodošli na let Croatian Airlinesa na liniji Zagreb-Atena. Govori vam kapetan zrakoplova Airbus A-319 , letimo na visini od 39000 stopa, vrijeme je uglavnom sunčano ili poluoblačno, bez vjetra, vanjska temperatura je oko -50 st.celz., let će trajati 1 sat i 50 min., slijetanje u Ateni očekujemo u 17sati i 15 min. po lokalnom vremenu. Ugodan let želi vam posada zrakoplova.... I tako sad ja, okorjeli bajker,  s gotovo 66.ooo km u kotačima, umjesto s vjetrom u kosi i asfaltom pod nogama, moram ponovo u boj protiv  imaginarnog  straha od letenja, samo da bih se konačno domogao svog ljubimca i vratio ga kući nakon nekoliko dana koja je, umjesto na cesti, proveo na brodu Haifa  – Piraeus.
                     No, vratimo se mi na početak priče........ Dugo sam planirao putovanje u Izrael, isplanirao sve do detalja, čak i varijantu da se vratimo morskim putem, ako  ne budemo mogli natrag preko Sirije, zbog već poznatih problema sa izraelskim štambiljom u putovnici. Na motoru je napravljen veliki servis,iako ima već 28000 km, promijenjene su gume , lanac i lančanici, od stvari koje smo nosili sa sobom 2008.u Portugal,  razlika je u tome što smo sada umjesto male vrećice na roštilju ovaj put uzeli nešto veću Louisovu u koju nam stane kompletna zimska odjeća, pošto ćemo većinu puta ipak putovati u laganim ljetnim jaknama i trapericama.Od elektronike tek mobiteli, Canonov idiot A-460, mali, džepni GPS, MIO 300, itekako dobro došao, posebno u Izraelu. Za stroma tek sprej za lanac i 3 dl Motula, nek se nađe, (na kraju sam ga ostavio u Izraelu). Putovanje do Izraela podijelili smo na 6 etapa, odnosno 6 dana, nismo željeli forsirati, vozili smo dnevno između 550 i 750 km, tek je zadnja etapa bila nešto kraća. Večer prije polaska pakiramo sve stvari na motor, osim  hrane za put bez koje Zagorci nikud ne idu, a koja će do jutra biti u hladnjaku. Budim(o) se rano oko 5,30 h ali mojoj se Ireni nikud ne žuri, pa polazimo tek oko 7,00 . Vrijeme je lijepo, svježe, vremena imamo dosta i nadamo se da ćemo do kraja prve etape u Dimitrovgradu(hotel Amfora) stići prije noći. Pozitivna nervoza, toliko prisutna na svakom startu, nestaje već po izlasku na "podravsku" a negdje iza Koprivnice  Irena oblači i podjaknu jer se sva naježila.  Sve do Našica pratio nas je vrlo neugodan sjeverac po kojem ćemo pamtiti našu prvu etapu. Nakon prve putne kave i sunce je konačno pokazalo tko je gazda pa smo preostali dio puta imali više nego ugodno, ponegdje čak i pretoplo vrijeme. Napuštamo Lijepu našu oko podneva, kroz Beograd uobičajena gužva sve do izlaska na AC prema Nišu. Zanimljivo, Beograd je jedna od rijetkih metropola koja nema izgrađenu zaobilaznicu, pa smo prisiljeni  voziti doslovce kroz sam centar u kojem je prometni kaos gotovo 24 sata. AC se naplaćuje, imaju posebnu tarifu za motocikle, ali je cijena prihvatljiva i nema potreba za "švercanjem". Promet je dosta živahan, mnoštvo šlepera juri prema jugu,  pretežito turskih registarcija, a ima i popriličan broj "stojadinki" i "jugića", simbola nekadašnjeg automobilskog giganta iz Kragujevca. Po izlasku s AC na magistralnu cestu prema Dimitrovgradu, nešto manje vozila, ali uska, zavojita cesta kroz Sićevačku klisuru, zahtijeva izuzetan oprez, pogotovo nakon nešto brže vožnje autocestom. Posebno su opasni neosvijetljeni tuneli kojih na sreću nema mnogo. Oko 17,30 stižemo pred hotel "Amfora" u Dimitrovgradu, nakon pređenih 735 km. Za odredište možemo reći da ga često posjećuju  bajkeri s ovih naših prostora,  bez obzira da li putuju na istok ili se vraćaju kući. Smještaj je pristojan, za 30 eura imaš noćenje i doručak za dvije osobe, a večeru i četri Jelena od 0,5 lit. platili smo samo 8 eura.  Nismo bili pretjerano umorni pa smo vrijeme do večere proveli u ugodnoj šetnji gradićem koji podsjeća na neka prošla vremena, a većina stanovnika govori nekom čudnom mješavinom bugarskog i srpskog jezika u kojoj smo se dobro snalazili. Naravno da sam za večeru naručio ćevape, kvaliteta nije bila baščaršijska ali je imala prolaznu ocjenu, a i "Jelen" nakon njih ! A i trebalo je zaliti našu prvu etapu, za sada ide sve po planu, a sutra nam je cilj projuriti kroz Bugarsku, napasti i  djelomično osvojiti Tursku , pa da joj barem malo vratimo za Siget, za Krbavsko polje, za Sinj, pa i za Beč, ako baš hoćete!

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

Slijedeće jutro započinjemo omletom i sirom, te bijelom, odnosno crnom  "kafom",  brzo napuštamo ovo neobično mjesto i uskoro smo na SRB-BG granici.  Brzo obavljamo formalnosti, nakon kojih od pospane prodavačice prije izlaza na AC  kupujemo vinjetu za 6 eura koju "neki kupuju, a neki ne", a s obzirom na kvalitetu ceste ova je cijena čak i prenapuhana. Na ulazu u Sofiju, doživljavamo  prvu neugodnost. Vozeći se iza jednog šlepera, prilikom skretanja u lijevo, dok je na semaforu još bilo zeleno svjetlo, po izlasku iz raskršća zaustavlja me policajac. Motor moram parkirati na nekakvom prašnjavom parkingu, idem za njim u kontejner , usput me pita da li znam gdje sam pogriješio? Mislim si, priznat ću i ono što nije samo da čim prije nastavimo dalje, vrućina je velika a mi u kompletnoj opremi! Velim ja : Znam,znam, prošao sam na žuto svjetlo!  E, nije  to, odgovara policajac, prilikom skretanja u lijevo ugrozili ste sigurnost vozila koja iz suprotnog smjera idu kroz raskršće ravno, pa tako i vlastitu sigurnost. To što u tom trenutku iz suprotnog smjera nije dolazilo nikakvo vozilo, ne znači vam baš ništa. Policajac vadi nekakvu knjižicu i pokazuje mi  članak xxx po kojem sam ja za učinjeni prekršaj dužan platiti kaznu od 85 eura u banci do koje ima cca pola kilometra i tek onda mogu dalje! Nudim mu 50 eura, koje naravno odmah uzima  uz upozorenja da o ovome ne smijem nikome ništa govoriti. I tak smo mi lijepo ostali bez današnjeg ručka u BG, a kasnije će se ispostaviti i bez večere u Istambulu. O zaobilaznici oko Sofije reći ću tek KATASTROFA, tko je prošao zna, a tko nije neka je zaobiđe u velikom luku, autocestu također valja zaboraviti čim prije. U Tursku ulazimo bez problema, tek je kontrola nešto ozbiljnija, ali vrlo korektna i eto nas u osmanlijskom carstvu. Do Istambula vozimo odličnom   autocestom bez gužve, gotovo do samog ulaza u grad. Obzirom da smo relativno rano, oko 16,30 ušli na zaobilaznicu,  odustajemo od planiranog hotela Viyana, no tu ulijećemo u prometni kaos, u kojem ni nakon 3 sata, ne vožnje nego  guranja motora, ne uspijevamo izaći iz 15-milijunske turske metropole, uspijevamo tek izaći sa zaobilaznice u grad jer nam je gorivo već debelo na rezervi. Nekako  smo pronašli pumpu, natankirali i vratili se ponovo na zaobilaznicu, mrak je već odavno pao,  idemo više po nekakvoj intuiciji  prema izlazu iz grada. Uskoro stižemo i na čuveni bosporski most.,prekrasan pogled s njega na Istambul, a mi smo, previše zaokupljeni mišlju  kako izaći iz ove gužve, projurili čak i kroz naplatne kućice na mostu ne plativši! Oglasio se i  alarm, ali sad više nema natrag. Jurimo iz grada, uskoro stižemo i do prve oznake Ankara Otoyolu, u potrazi za bilo kakvim smještajem. Oko 22 h, izlazimo s  autoceste u mjesto zanimljivog imena: Tuzla, vani nema ni žive duše, kod jedne benzinske stajemo, imamo sreću, prilazi nam Turčin bugarskih korijena, zove se Željo, govori čak i ruski, pa konačno s nekim razgovaramo bez problema. Objašnjava nam da zna za hotel ali nije baš jeftin, prilično je komplicirano pronaći ga, "pašli" (idemo rus.op.p.)veli  Željo, sjeda  u svoj Hyundai Accent  i juri u noć, jedva ga stižemo. Dolazimo pred nekakav kompleks, hotel je extra kvalitete, bez pratnje ne možeš doći čak  ni na njihovo parkiralište. Cijena sobe je 250 eura, ali srećom nema mjesta, sve je rezervirano za Formulu 1 i Veliku nagradu Turske. Nastavljamo potragu za smještajem i kroz 10-ak minuta dolazimo pred pristojan Grand Gebze Hotel s 3 zvjezdice u gradu Gebze, cijena sobe 60 eura  s doručkom  za dvije osobe, uzimamo bez razmišljanja.Zahvaljujemo našem vodiću Želji na pomoći sa 20 USD koje je pošteno zaslužio i nakon kratkog nagovaranja ipak uzeo. Opraštamo se od njega  i ulazimo u sobu iza 23 h.  Večeru nam je pojeo bugarski policajac, pa smo se zadovoljili našim sendvičima s početka putovanja, a i sok iz kioska preko puta hotela, dostojno je zamijenio Efes Pilsen,  Drugi dan, prilično iscrpljujući, zaključujemo s gotovo 15 sati na motoru i   720 km, u koje je  uključeno i lutanje Istambulom i njegovom okolicom.

[branac]

.

[branac]

                Treći dan započinjemo uobičajenim ritualom, kava, doručak, pakiranje i oko 8,15 već smo na Ankara Otoyolu, promet je vrlo gust,  gušimo se u nesnosnom smradu  industrijskih gradova na obali, Hereke,Korfezi,Kocaeli, Izmit, posebice ovog posljednjeg. Krtećemo se relativno sporo obzirom da je ovo O-3 , puno je teških kamiona i šlepera s kontejnerima  koji dodatno zagađuju ionako zagađeni okoliš.  Iza Izmita konačno malo zelenila, penjemo se lagano prema anadolskoj visoravni, vrućina je nestala, čak su se pojavili i nekakvi oblaci. Oko Ankare obilaznica, vozimo više od sat vremena oko turske metropole, na čijim su rubnim dijelovima izgrađena naselja nebodera od 12-18 katova, u kojima ne živi nitko a i dalje se samo gradi,gradi,gradi......., izbrojali smo preko 80 takvih novih objekata, a prošli smo samo nešto više od pola obilaznice! Nešto slično su  Izraelci gradili početkom 90-ih godina za  doseljenike iz zemalja bivšeg SSSR-a, kojih se tada u Izrael vratilo preko 1 milijun!  Nastavljamo dalje prema jugu, auto cesta prestaje, ali ne i oblaci kojih je sve više, vjetar je naročito pojačao kod čuvenog slanog jezera Tuz Golu, crvenkaste boje, uz koje smo doslovce jedrili više od sat i pol .Smjenjuju se dionice novoizgrađene ceste i stare koja je u izuzetno lošem stanju, prepuna rupa i valova, isto je i u Aksarayu u kojem pokušavamo saznati         
 kakvo nas vrijeme čeka na istoku,u Nevsehiru i Uchisaru, našem današnjem cilju. Na pumpi nas uvjeravaju da kiše sigurno neće biti, ali nas je već na pola puta do Nevsehira dohvatio rub nevremena, nismo jako pokisli, kao da je oluja prošla neposredno prije nas. U Nevsehiru smo stali da vidimo hoćemo li oblačiti kišnjake ili ne, rijetki prolaznici nas uvjeravaju da će kiša uskoro stati. Budući da smo već napola mokri idemo do Uchisara i pronalazimo simpatičan smještaj u Kaya pansionu, gdje nas čeka topli apartman, vrlo ljubazni domaćin i odlična večera po izboru domaćina, nakon koje nas je stari gazda čak počastio s nekoliko pjesama uz vlastitu pratnju na tradicionalnim domaćim instrumentima. 

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

Smještaj, izuzetnu večeru, uobičajeni Efes Pilsen i doručak platili smo oko 60 eura, mladi gazda nas na odlasku  prati čak na cestu i kad smo već krenuli viče za nama:  Aj em Nisiiiiim!!  Aj em Branko!- vičem  i ja ispod kacige, ne znam da li je čuo, maše nam još dugo sve dok ga nismo izgubili iz vida... Od Nevsehira idemo na jug prema gradu Nigde, novom četverotračnom cestom, na koju nas je uputio naš domaćin iz Uchisara, cesta je vrhunska a nakon Nigdea se uključujemo na AC prema Adani, koja je također izvanredna. Na završetku dugog uspona kroz  planinski masiv prema Adani, temperatura se naglo mijenja na više, naravno, sve je više mirisa Mediterana. Kod grada Pozanti nakratko se prekida autocesta, radovi na cesti, uskoro opet jurimo prema Adani i  Iskenderunu(jednom od  gradova koji su dobili ime po Aleksandru Velikom), jednako zagađenom, ako ne i više, od Izmita kod Istambula. Na planinskom prijevoju Nur Daglari, iznad Iskenderuna, dočekuje nas snažan istočni vjetar koji nas prati sve do Hamama koji smo jedva dočekali a naročito Hamamat Green Thermal hotel, gdje ćemo se neposredno uz sirijsku granicu,  dobro odmoriti prije napornog dana koji nas očekuje. Hotel koji je izgrađen na termalnim izvorima neodoljivo podsjeća na naše mnogobrojne toplice, tu su unutarnji bazeni, saune, fitness dvorane, vanjski bazen u kojem se, za razliku od unutarnjih, mogu kupati zajedno muškarci i žene!                 Vjetar i dalje puše nesmiljenom žestinom pa odustajemo od istraživanja okolice. Večeramo u hotelskom restoranu koji je prepun umirovljenika, hrana je po sistemu švedskog stola, raznovrsna, prevladavaju mnogobrojne salate, ima i toplih jela, pečene piletine, svega osim svinjetine. Ima i piva al' mlačnog i to po 2 eura boca od 3,3 dl, dobro da smo i to našli.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

                 Doručak je rano, od 7,00. Odgovara nam, tako da već oko 7,45 krećemo prema sirijskoj granici kako bi izbjegli  veliku vrućinu koja je u ovim krajevima uobičajena. Vozimo polako, znojimo se od same pomisli što nas sve čeka na graničnom prijelazu. Već na turskoj strani mnogobrojne provjere, šalteri, ček pointi, otprilike 1 sat trebalo nam je da izađemo iz Turske. Na ulazu u Siriju, dočekuje nas čovjek u civilu, koji će nam "sve srediti", osiguranja, vize, takse, još  nisam uspio izračunati koliko nam je love ukupno "digao" a sve uz "velkom tu Siria, maj frend", Prolazimo raznorazne provjere, ispunjavamo kojekakve obrasce, plaćamo sve što nam se napiše samo da bude čim prije gotovo, puna tri sata i 10 min. trajala je ova besmislena procedura oko ulaska u Siriju i evo nas točno u podne  izlazimo na cestu prema Idlibu i Saraqibu gdje se uključujemo na AC  prema Damascusu. Nakon svih ovih maltretiranja imamo samo jednu želju:  otići čim dalje i zato bez zaustavljanja vozimo gotovo do sirijskog glavnog grada. Iza nas su Ma'arat An Numan, po Hama, Homs, sve ove gradove naravno zaobilazimo, tek smo na jednoj benzinskoj stali da natankiramo. "Ljubazni" vlasnik nije dao da sami tankiramo(?), pištolj je iz nekih prošlih vremena, tankira on, tankira, kad odjednom cijeli je motor u benzinu, nije uspio prekinuti dovod pa je izvukao pištolj iz rezervoara i doslovce oprao cijeli motor. Nakon što je nekako uspio zatvoriti pištolj, otišao je u kućicu i vratio se s punom kantom vode kojom je želio  zaliti  cijeli motor, jedva sam ga spriječio. Zamolio sam ga da mi ostavi kantu i malo deterdženta te sam SAM oprao motor. Ne želim ni pomisliti što bi se dogodilo da se kojim slučajem motor zapalio.  Još dugo nismo mogli doći k sebi nakon ovoga, no ipak krećemo dalje. Kroz Damascus prolazimo,naravno, po velikoj vrućini, na graničnom prijelazu prema Jordanu ponovo dugotrajna procedura oko ulaska, nakon  dva sata gotovo identičnog postupka kao na tursko-sirijskoj granici, napokon ulazimo u Jordan. Odlučujemo da ćemo prenoćiti u Irbidu, trećem po veličini gradu u Jordanu,iza Amana i Zarqa, 40-ak km od granice..Tipičan bliskoistočni grad, na 620 m/nm, zbog vrlo ugodne klime poznat po uzgoju grožđa( i proizvodnji vina), a u  kojem se sudaraju evropska i istočna kultura, u kojem  jednako dobro miriše i kebab i big mac, u kojema su ljudi izuzetno srdačni i pristupačni. U potrazi za hotelom zaustavljamo se uz rub pločnika na kojem ispred jednog lokala sjede četvorica muškaraca i igraju šah. Pokušavam onako s motora pitati za hotel ali bez uspjeha,:Stariji gospodin ustaje sa stolice, pritom ruši tradicionalnu posudu s vrelom vodom u kojoj  se pripravlja čaj, nakon čega se ista prolijeva po mladiću, koji je tek zahvaljujući spretnosti izbjegao teže opekline. Dugo smo se ispričavali za nezgodu dok nam za čudo nitko to nije uzeo za zlo, čak nam je taj isti stariji gospodin na solidnom engleskom objasnio gdje ćemo naći solidan hotel. Već se smračilo kad smo ušli u Al Joude, za ovdašnje prilike vrlo solidan hotel, ima 3 zvjezdice, prekrasnu dvorišnu terasu, prepunu pretežito mlađih gostiju. Za gotovo svakim stolom puši se nargila, piju sokovi,čaj i kava,a piva nema ni pod razno. Ugodno toplu večer provodimo u šetnji centrom Irbida u kojem ima neobično mnogo kafića i kebabdžinica, prilaze nam prolaznici, pitaju odakle dolazimo, vide da nismo njihovi. Naročito se okreću za Irenom, jer je plava kosa kod njih pravi raritet.  Iako je kasno,rade čak i prodavaonice i butici,  u kafićima nema mjesta ni za lijek. Na povratku u hotel uzimamo  porciju kebaba za mene a za Irenu porciju nekakvih okruglica od povrća, pomfri, salatu, dvije litre vode(surogat za pivo) i večeramo u sobi. Nikako ne uspijevamo upaliti TV, a nije ni važno i tako su svi programi na arapskom i sve je prepuno slika kralja Huseina II i njegove ljepuškaste bolje polovice. Ne znam kak si je baš njega izabrala? Hahahaha!  Od Hamameta(TR) do Irbida(JOR) prešli smo 552 km, iza nas je najteži dan do sada, što nas tek sutra čeka?

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

                Šesti je dan našeg putovanja, pred nama je nešto kraća    ruta od Irbida do graničnog prijelaza prema Izraelu(King Husein iliti Allenby bridge) i onda na sjever do Tiberiasa, našeg konačnog cilja. Iza nas je .3240.km, do   Tiberiasa ima nekih 286.km, ipak idemo dosta rano, već prije 8 izlazimo na AC prema Amannu. Na autocesti nema gužve, a česte su policijske zasjede s radarima, tako da kad primijetite na cesti ograničenje od 90 km/h, obavezno smanjite brzinu jer već nakon nekoliko stotina metara pojavljuje se baš takva obavijest, nakon koje, ali UVIJEK, uz cestu stoji policijsko vozilo i policajac s radarom u ruci!  Naravno da smo poštivali ograničenja, ne samo radi visokih kazni nego i radi vlastite sigurnosti, jer je AC na dijelovima na kojima postoje ograničenja, zaista u takvom stanju i takve konfiguracije da bi bilo zaista opasno ne poštivati ograničenja. Nakon jednog takvog ograničenja, preteklo  nas je osobno vozilo u kojem je bilo 4 ili 5 policajaca, koji su nam nešto mahali i gestikulirali. Nismo se obazirali na njih nakon što su usporili, pretekli smo ih ali evo ti njih opet iza nas! Sad su oni nas pretekli a kroz spušteni prozor s lijeve strane vozila jedan od policajaca sa zadnjeg sjedišta maše jordanskom zastavom! Nisam odmah razumio što želi, dok nije rukom pokazao da mu se približimo- pa on nam želi dati svoju zastavu! Prilazimo skroz do automobila, brzina negdje oko 110 km/h, nije jednostavno, Irena uzima jordansku zastavu iz ruke jednog od policajaca, ne mogu vjerovati. Još dugo nam mašu iz auta dok nisu na slijedećem izlazu, par minuta nakon što su nam poklonili zastavu, izašli s auto ceste. Pred Amanom gužva, srećom ne ulazimo u grad, ali i na zaobilaznici je gotovo isto kao u Istambulu., samo što se vozi nešto brže.Tek kad se, po prvi put pojavila tabla  DEATH SEA, promet je nešto oslabio.Sve smo bliže Izraelu ali table s oznakom te države nema, ali su zato sve češće table s poznatim turističkim središtima na jordanskoj strani Mrtvog mora..Tek 8 km prije granice po prvi put se pojavljuje tabla na kojoj piše King Hussein-Allenby-Bridge-Border Crossing. S jordanske strane prijelaza tek dva autobusa s italijanskim turistima i mi s v-stromom! Šalju nas u nekakvi ured, ponovno već uobičajena pitanja, i posljednje među njima: kako ste došli do graničnog prijelaza? Pa, motociklom, naravno-odgovaram. Dobro, veli jordanski službenik, ostavite motocikl na parkiralištu i čekajte vani dok ne dođe autobus koji će vas odvesti u Jeruzalem! Uzima naše putovnice kako bi nam lupio štambilje, jedva sam ga zaustavio, tražim da nam objasni zašto ne možemo motociklom u Izrael? Odgovara da je to prijelaz isključivo za turiste koji žele iz Amana u Jeruzalem , te za palestinske građane koji iz bilo kojeg razloga žele putovati iz Jeruzalema u Aman(posjet rodbini, prijateljima, odlazak na posao, odlazak u treće zemlje preko amanske zračne luke i sl.)i   obratno, a za koje je organiziran prijevoz autobusima u oba smjera, uz razgledavanje znamenitosti i plaćenog vodića, pa je  zato i postupak oko prijelaza puno jednostavniji. Privatnim automobilom možete u Izrael  jedino na južnom prijelazu   Aqaba Border Crossing, do kojeg ima 360 km(!) te na sjevernom Yordan River Border Crossing kod grada Be'it Sheana, do kojeg ima 90-ak km, po lokalnoj cesti.Idemo na sjever tom lokalnom cestom, budući da je ovim pravcem putovanje do graničnog prijelaza kod Beit Sheana skraćeno za više od 60 km. Cesta ide neposredno uz granicu i rijeku Jordan, kroz polupustinjske krajeve,kojima vozimo dosta brzo, prometa gotovo da nema, tek u mnogobrojnim naseljima kroz koja prolazimo moramo voziti sporije jer je gužva, kvaliteta ceste katastrofalna,mještani prelaze  cestu i "na crveno", sve je prepuno zaprežnih kola,   ovaca,koza, štandova s voćem i povrćem, "svježim mesom", koji su postavljeni  gotovo na samoj cesti, tako da nam je za tih 90  km trebalo gotovo dva sata vožnje. Na granični prijelaz stižemo nešto prije 12 h , na jordanskoj strani procedura je trajala oko jedan sat, uz napomenu da smo prošli kroz tri check pointa, na posljednjem sam skoro ostao bez Irene. Naime jedan od jordanskih policajaca, ljubazno mi je(u šali?) ponudio za Irenu 100 deva, a nakon što sam povisio cijenu na 200, pristao je i na to! Jedva smo ga se riješili! Ne znam kaj vide u tim našim plavušama?  Na izraelskoj strani očekivana dugotrajna procedura, mnogobrojne provjere, rentgeni, pitanja tipa "zbog čega smo uopće došli u izrael", "zašto nismo išli zrakoplovom", "što smo po zanimanju", "kako mi se zovu djed i baka s očeve strane", "da li koga poznajemo u Izraelu", "gdje ćemo odsjesti  i koliko dugo ćemo ostati", "koja mjesta namjeravamo posjetiti" , "da li ćemo ići u Palestinu", "kako nam se zove hotel za koji imamo rezervaciju","kojim putem se namjeravamo vratiti doma" ?- i još mnogo suvislih i nesuvuslih pitanja koja te doslovno izlude. Na jednom od šaltera, dočekuje nas mlađi službenik, također bajker, ljubazno nas pita da li želimo da nam štambilj udari na posebni listić kojeg trga iz malog kockastog bloka a koji ćemo mu morati vratiti prilikom izlaska iz Izraela. Naravno da smo pristali, dok nam je u putovnicu(samo moju) udario pravokutni štambilj s nekakvim brojevima,i datumom,samo za motocikl, bez ikakvih simbola države Izrael. Rekao je da je to bezopasan štambilj kojim se samo registrira ulaz motocikla(valjda kako ga ne bih negdje u Izraelu prodao), te da će mi po izlazu iz Izraela udariti još jedan (trokutasti), kojim se potvrđuje da je motocikl ovaj puta izašao iz Izraela. Kasnije će se ispostaviti da su ta dva štambilja dramatično promijenila tijek našeg putovanja.   Oko 16 sati nakon što smo prošli ČETRI(4) check pointa napokon ulazimo u Izrael, bliskoistočnu zemlju smještenu uz istočnu obalu Sredozemnog mora, parlamentarnu demokratsku državu, te jedinu židovsku državu na svijetu. Površinom je, bez okupiranih područja, dva puta manja od Hrvatske, a prema najnovijim(neslužbenim) podacima  ima preko 9 mil.stanovnika!. Ime joj potječe od Jakova, kasnije prozvanog Izrael, jednog od patrijarha židovskog naroda od čijih je 12 sinova nastalo 12 izraelskih plemena.Izrael znači "onaj koji se hrvao s Bogom" ili "Božji kraljević". Izraelska zastava bijele je boje a u sredini je Davidova zvijezda. Bijela boja simbol je čistoće, dok plave pruge simboliziraju talit, židovski molitveni šal.
Oko 2/3 ukupne površine otpada na pustinju Negev, a osim rijeke Jordan koja se proteže od Mt.Hermona na sjeveru pa do Mrtvog mora u središnjem dijelu, ima vrlo malo površinskih vodenih tokova. Rijeka Jordan ujedno je i pripodna granica između Izraela i Jordana na potezu od Galilejskog jezera do Mrtvog mora.Navodnjavanjem iz Kinereta(drugi naziv za galilejsko more) osiguravaju se velike površine za poljoprivrednu proizvodnju. Posljednjih 20 godina snažno se razvija industrija  transportne opreme, strojeva visoke tehnologije, kemijska industrija, industrija gume,plastike i tekstila. Po proizvodnji naranči (Jaffa) Izrael je među vodećim zemljama u svijetu, kao i po obradi dijamanata.
Većinski dio stanovništva čine Židovi, oko 77%, Muslimani 17%, kršćani 4%(24% svih Muslimana su kršćani) i   Druzi 2%..  Osim svetog grada Jeruzalema koji je ujedno i glavni grad države Izrael, tu su još Nazaret, kao najveći arapski grad u Izraelu, Tiberias moderno ljetovalište na obali Galilejskog jezera, Haifa-industrijski grad i najveća luka u Izraelu u kojoj je svetište Bab(Bahai Garden's)drugo najsvetije mjesto Bahai vjere, Eilat najpoznatije ljetovalište na Crvenom moru,  Safed  fascinantni gradić na sjeveru, prepun umjetnika ,inače svjetski centar kabalističke vjere, Ber Sheva glavni grad pokrajine Negev i naravno Tel Aviv, moderni, novi grad  na obali Sredozemnog mora, gospodarski  i kulturni centar, koji prekrasne plaže čine   zanimljivim turističkim odredištem . Od povijesnih i prirodnih znamenitosti tu su još:  Beit Shean, Cesarea, Tel Hasor, Jaffa, Masada, Megiddo(Armagedon), Nimrod, Safed, Capernaum, Tabgha, Mrtvo more,  Betlehem, Mt.Hermon, Mt.Tabor.
Prvi dojam o cestama u Izraelu je više nego dobar, nakon Beit Sheana nastavljamo na sjever odličnom cestom uz zapadnu obalu Galilejskog jezera, prilično je vruće , nije ni čudo jer je i ova dolina ispod razine mora čak 210 metara. Ulazimo uskoro u Tiberias(hebr.Teverya) turistički grad prepun hotela , restorana,kafića, dok jezero neodoljivo podsjeća na mađarski Balaton. Nakon uobičajenog lutanja pronalazimo naš hotel u kojem nas  dočekuje izuzetno ljubazni vlasnik, g.Berger, čiji su preci početkom prošlog stoljeća doselili iz Poljske u svoju pradomovinu. U obiteljskom hotelu čini se da su zaposleni samo muškarci, budući da za  vrijeme boravka u Tiberiasu od zaposlenika  u hotelu nismo vidjeli ni jednu ženu. Nakon što smo se raspakirali, odlazimo u veliki trgovački centar "desno od semafora br.9", kako bismo se opskrbili namirnicama. Naime, u hotelu imamo samo B+B (spavanje s doručkom), dok u apartmanu imamo  kuhinjicu i solidan hladnjak, koji smo odlučili napuniti hranom ( i osvježavajućim napitcima-tj. pivom) tako da po povratku s dnevnih tura ne moramo razmišljati što ćemo jesti(i piti) za večeru. U Tiberiasu,inače, postoje dvije glavne prometnice: jedna ide duž obale u smjeru sjever-jug, a druga se od  hotela Leonardo, na obali, penje prema zapadu sve do izlaza iz grada. Raskršća, odnosno semafori  na tom usponu, obilježeni su brojevima od 1-11 počev od ulaza u grad na vrhu brda. Na tome je mjestu nedavno postavljena i ploča s natpisom "O m/nm". Brojkama obilježeni semafori od velike su koristi, posebice turistima koji posjećuju ovaj grad gotovo cijele godine. Tako smo i mi veoma lako pronašli trgovački centar po uputama našeg domaćina. U njemu "nema čega nema", prevladava izraelska roba, voće i povrće, mliječni proizvodi,nešto manje suhomesnatih proizvoda, ali zato konzervirane hrane ima u izobilju. Iz znatiželje smo uzeli od svega po malo. Prozvodi su svi odlične kvalitete, naročito svježe ukiseljene ribe,kod nas poznate pod nazivom "rusli" i kvalitetni kravlji sirevi i namazi. Imali smo dosta problema s konzervama obzirom da su svi nazivi na njima isključivo na hebrejskom. Nakon večere odlazimo u kratku šetnju od hotela koji je "kod semafora br.7" pa skoro do semafora br.9, gdje se, što zbog velike vrućine, što zbog strme prometnice, okrećemo i vraćamo u hotel gdje se osvježavamo ledenim Maccabi-jem. Na večernjim vijestima izraelskih TV postaja vrte se najnovije vijesti o incidentu koji se dogodio na turskom brodu pred lukom Gaza, kojom prilikom je stradao nepoznat broj turskih mornara. U Izraelu naravno odobravaju pothvat snaga sigurnosti i,veličaju akciju u kojoj je "spriječena doprema oružja i vojne opreme pobunjenicima u Gazi", dok se istovremeno u Turskoj i većini islamskih zemalja, prosvjeduje zbog incidenta u kojem je ubijeno 9 nevinih  ljudi, pale se izraelske zastave i poziva na "sveti rat džihad". Tek smo prvi dan i Izraelu, a već smo doživjeli nešto zbog čega ćemo možda i naše putovanje reducirati. 

[branac]

.

[branac]

Slijedeće jutro nakon doručka oblačimo tek ljetne jakne i traperice i krećemo na sjever prema cilju naše današnje rute, Mt.Hermonu. Već iza 9,00 nesnosno je vruće pa se vrlo kratko zadržavamo u Tabghi (ili,prema grčkom  heptapegonu,mjestu sedam vrela) , biblijskom mjestu, na kojem je prema pričanju Isus čudom nahranio 5000 ljudi s pet kruhova i dvije ribe. Na podu crkve su prekrasni mozaici. Tu je i Capernaum ili Kfarnaum, biblijski Isusov grad, ribarsko naselje u kojem se posebno ističu ostaci bijele sinagoge, u kojoj je Isus, nakon iskušenja u pustinji, počeo propovijedati. Odmah do sinagoge je i čuvena osmerokutna crkva,moderna građevina sa staklenim podom ispod kojeg se vide ostaci nekadašnje Petrove kuće(također osmerokutne!) u kojoj je Isus liječio bolesne, čak i na daljinu. I crkva i sinagoga srušeni su od strane bizantskog cara u 7.st. kako bi se  "zaštitilo kršćanstvo"., dok je ono što je ostalo razrušio snažni potres u 8.st. Heptapegon nažalost nismo mogli posjetiti, jer je u vrijeme našeg dolaska bila zatvorena za posjetitelje. Idemo dalje na sjever, prema gradu Qiryat Shemona, odličnom, četverotračnom autocestom, koja se ne naplaćuje. Vrućina je ovdje podnošljivija, a od Banyasa počinje 40-ak km dugi uspon planinskom cestom, uz koju smo vidjeli tek nekoliko vojnih patrola, a prošli smo i kroz dva chek pointa bez posade. Cesta ide uz samu libanonsku granicu, a kod mjesta Banyas prešli smo  tzv.liniju razgraničenja, dio Golanski visoravni koji je Izrael okupirao tijekom 1967. i koji danas Sirija uzaludno pokušava vratiti u svoj posjed.
Ovdje je,  u podnožju Mt.Hermona i izvor rijeke Jordan, kao i još nekoliko manjih rječica koje utječu u Jordan. Na putu prema vrhu prolazimo pored srednjevjekovne utvrde Nimrod, izgrađene 1229. godine na 800 m/nm, na cesti koja je vodila iz Galileje prema Damascusu, a koja je srušena u potresu u 18.st.  Ispod samog vrha, na 2550 m izgrađen je skijaški centar sa nekoliko vučnica, od kojih jedna tijekom cijele godine vozi do samog vrha Mt.Hermona na 2814. m. Na karti Sirije ovaj planinski lanac pod nazivom Jabal Lubnan ash Sharq, proteže se uzduž sirijsko-libanonske granice, dok je najviši vrh 2814 m visoki Jabal ash Shaykh(izr.Mt.Hermon), udaljen oko 40 km od izraelske granice i približno 55 km od Damascusa, gl.grada Sirije.  Nismo išli na sam vrh jer je vučnica prilično skupa, za nas dvoje trebalo bi izdvojiti 80 NIS (oko 140 kn), pa nakon kratkog vijećanja ipak krećemo natrag prema  Tiberiasu. Putem do Banyasa sreli smo slovima i brojkom tri(3) automobila od kojih je jedan bio džip izraelske vojske! 
            Od Qiryat Shemone do Tiberiasa vozimo se po  paklenoj vrućini. Današnjih 260 km od kojih smo  oko 170 vozili po užarenom asfaltu bilo je više nego dovoljno za drugi dan našeg boravka u Izraelu. Ulazimo u hotel željni jedino osvježenja iz našeg hladnjaka, tako da smo predvečer  morali obnoviti naše skromne zalihe  Maccabija.  Na večernjim TV vijestima ponovo je glavna tema incident na turskom brodu kod Gaze, odnosi između Turske i Izraela sve su napetiji,  vidjet ćemo kako će se to reflektirati na naš boravak ovdje i odlazak iz Izraela!? Moram priznati da nam nije baš svejedno, jer ako se zatvore granice, a pomorska blokada je na pomolu, nećemo imati baš veliki izbor za doma. 

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

 Treći je dan našeg putešestvija: već za vrijeme doručka dogovaramo da ćemo malo izmijeniti planirane destinacije a i trajanje boravka u Izraelu, pa je tako otpao posjet Crvenom moru i turističkom dragulju Eilatu, zatim Ashqelonu, mjestu u kojem sam radio prije gotovo 18 godina i Masadi na kojoj smo čak planirali prisustvovati jednom vanserijskom spektaklu.(Nabucco na otvorenom u izvođenju Izraelske državne opere!)
                Do Nazareta vodi odlična cesta, za nešto više od pola sata već smo u "gradu Isusove mladosti", u kojem je čak i crkva izgrađena u novije vrijeme dobila identičan naziv. Danas je u kompleks vrlo teško ući jer je u njemu nekakva vjerska škola a na ulazu je recepcija i gotovo 2 m visoka  klizna željezna ograda.  Zamolili smo portira da nas pusti kako bi se fotografirali ispred crkve, u koju nismo mogli ući jer nije otvorena za turiste.  U Nazaretu je, kao i u velikoj većini izraelskih gradova, kaotičan promet, tako da smo uz velike napore nakon dosta lutanja ipak pronašli izlaz prema Haifi. Do Haife opet odlična cesta, prolazimo pored Emeq Yisrael, plodne doline u kojoj nema milimetra neobrađene površine, ovdje raste gotovo sve a zbog povoljne klime tokom cijele godine, imaju čak dvije žetve.  Haifa je veliki lučki grad u koji se tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća iz zemalja bivšeg SSSR-a doselilo gotovo  100.000 ljudi, pa smo na gotovo svakom koraku sreli nekoga s kim smo mogli razgovarati. Postoji čak i  četvrt u kojoj žive pretežno ruski Židovi. Osim što je velika luka na sjeveru Izraela, Haifa je poznata turistička destinacija u kojoj dominira Bab (drugo najvažnije svetište Bahai vjere na svijetu) sa svojim neponovljivim Bahai vrtovima koji su izgrađeni na obroncima brda iznad grada , a koje dnevno posjeti nekoliko tisuća turista sa svih kontinenata.  Ovdje je temperatura , zahvaljujući sredozemnim vjetrovima, puno ugodnija ali za naše pojmove još uvijek dosta visoka, pa je već oko 12 sati negdje oko 30 st.c. Idemo uz obalu prema jugu i našoj slijedećoj destinaciji Cesarei. Cesta ide uz samu obalu, nepregledne pješčane plaže gotovo su prazne, osim u blizini gradova. Grad, izgrađen za vrijeme Heroda,između 22. i 10.g.p.n.e.  dobio je  ime po rimskom caru Augustusu(cesar Augustus), a bio je i  sjedište rimskog prokuratora Poncija Pilatusa, poznat je po aquaductu(preteči vodovoda)kojim je na principu slobodnog pada iz sjevernih, viših krajeva, bogatih vodom, dopremana voda do većine kuća u gradu. Tu je još i rimski amfiteatar u kojem  su u posljednje vrijeme nastupale i takve zvijezde kao što su Deep Purple , Bjork i drugi.Ostaci  aquaducta protežu se duž plaže pa, osim što su turistička atrakcija,  danas služe uglavnom kao zaštita od sunca za brojne kupače . More je ovdje ugodno toplo, ali se zbog velikih valova malo tko odlučuje na pravo kupanje. Uglavnom se sve svodi na brčkanje u plićaku. 
Kod grada Hadera izlazimo na AC prema Afuli. Nakratko se zaustavljamo kod table Tel Meggido( Armageddon). Grad na teško pristupačnom brežuljku  izgradio je kralj Solomon u X.st.pr.n.e., dok je jedinstveni vodeni sistem  izgrađen u IX st.pr.n.e. Sačuvan sve do danas a poznat je pod nazivom Ezekijin tunel. Što zbog teško pristupačnog lokaliteta što zbog velike vrućine, odustajemo od penjanja i nastavljamo prema Tiberiasu. Ovdje nas je dočekao neki povjetarac sa zapada pa je i temperatura u gradu bila puno ugodnija , nekih 29-30 st.c. I odmah se lakše diše.  Današnju vožnju zaokružili smo na 250 km, izgleda malo, ali u ovim klimatskim uvjetima sasvin dovoljno. Nakon  večere, pijuckamo na balkonu  već uobičajeni Maccabija . Na  TV programu se već treći dan za redom vrti isti film o incidentu na turskom brodu pred Gazom, ponovo mijenjamo plan: sutra je četvrtak, idemo posjetiti Mrtvo more, Jeruzalem i Betlehem, u petak Deganiju i Mt.Tabor i u subotu(na šabat) krećemo doma! Na obližnjoj pumpi tankiram kako bismo slijedeće jutro mogli krenuti čim ranije.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

Čeka nas pakao na -398 m pa smo već poslije 7 h na izlazu iz Tiberiasa. Uskoro su iza nas Degania, pa Beit Shean, nakon kojeg vozimo slabo naseljenim krajem  kroz palestinske predjele sve do skretanja za Yericho, odnosno King Hussein( ili-Allenby-Bridge),nakon kojeg smo konačno ugledali nekoliko automobila. Tu smo se mimoišli sa jednim V-stromom, koji je išao prema sjeveru, potrubio sam mu , misleći da je možda Bil s VSRC-foruma, nije reagirao pa nastavljamo dalje. Na samom početku Mrtvog mora još ima nešto raslinja, čak i plantaža banana, koje se vjerojatno navodnjavaju iz rijeke Jordan. Ovdje, naime, rijeka Jordan završava svoj skoro 200 km dugi put od izvora ispod Mt.Hermona  do Mrtvog mora. Iako je tek nešto više od 9 sati temperatura je već oko 27-28 st.c., za danas je predviđena najviša dnevna temperatura oko 37-38, pa se 10-ak km prije poznatog ljetovališta En Gedi zaustavljamo na jednom kupalištu. Temperatura vode je fenomenalna, oko 25 st.c., voda je bistra , bez valova, uživamo u ležanju na solju prezasićenoj vodi. Sami smo, a uskoro nam se pridružuje grupa američkih studenata koji su smješteni u nekakvom kampusu u neposrednoj blizini plaže. Nakon tuširanja, napola mokri oblačimo odijela i krećemo prema Jeruzalemu. Povratak kroz predjele koji podsjećaju na Mjesec, osim skretanja za Qumran (čuveni svici), ovdje se baš i nema što vidjeti. Ulazimo u Jeruzalem, hodočasnički grad, jedinstven po tome što su u njemu svetišta triju najvećih monoteističkih vjera: hebrejske čiji se Zid plača nalazi u centru starog grada, kršćanske, čija je Bazilika svetog groba najveći hram svih kršćana i islamske, čija se Al Aksa džamija smatra trećim najznačajnijim Alahovim hramom(nakon Meke i Medine). Do Davidovog tornja  stižemo oko 11 sati, gužva u prometu uobičajena, naravno da lutamo jer smo zaboravili napuniti GPS: Ovdje je sve je u prašini, građevinski radovi  na svakom koraku(kao kod nas!) . Parkiramo pored  policijske postaja pa računamo da je motor na sigurnom.  Za plan grada uličnom smo (pre)prodavaču morali dati čak 10 USD(!!!) . Veli da smo još dobro prošli jer je do jučer cijena bila 20.  Kroz uske uličice prepune trgovina i uličnih prodavača probijamo se do Zapadnog zida, jedinog ostatka čuvenog  jeruzalemskog hrama, poznatijeg pod nazivom Zid plača. Ne zadržavamo se predugo, vruće je pa bježimo u hlad uličnih trgovina. Odavde nam je najbliža destinacija  Al Aksa džamija , nažalost na ulazu u taj dio grada policijska patrola ne dozvoljava nikome ulaz-navodno će biti otvoreno od 15,30-16,30 sati . Kod Crkve svetog groba identična situacija, , vrućina je već neizdrživa, pa uskoro izlazimo iz starog grada, nakratko stajemo tek kod meni najljepše sakralne građevine,Crkve svih nacija u Getsemanskom vrtu, iza koje se kroz zelenilo naziru i tornjevi ruske crkve sv.Marije Magdalene s čuvenim pozlaćenim kupolama.  Do Betlehema ima  nešto više od 10 minuta vožnje autocestom, ali smo mi išli "prečacom" pa nam je do tamo trebalo tri puta više vremena. Na ulazu u grad željezna ograda, željezne  špice na cesti preko kojih nije uputno preći dok ih policajac ne spusti, oko cijelog grada visoka ograda, ovo je Palestina. Rigorozna kontrola  s oružjem na gotovs, kao i na svakom drugom graničnom prijelazu.  Pred Crkvom Isusova rođenja dočekuje nas vodić kojega se cijelim putem nismo mogli riješiti a od kojega smo dosta toga naučili. Na kraju jednosatne šetnje kroz ovaj kompleks, uvidjevši da mu za uslugu vodića nećemo ništa platiti, vodi nas  u  "svoju suvenirnicu", jer ipak  "nešto morate kupiti za uspomenu". I kupili smo prekrasne, unikatne, lančiće od srebra, pri tome spustivši  gazdi cijenu za više od 50% tako da su se na kraju naš vodić, gazda suvenirnice i njegova žena međusobno posvađali. Iako je u ovom dijelu svijeta cjenkanje uobičajeno, izgleda da smo mi malo pretjerali.  No, tu naša priča iz Betlehema ne završava. Naš vodić nas uvjerava da "njegov prijatelj" ima najbolji restoran u Betlehemu, ne samo da je najbolji,nego vjerojatno i najskuplji jer smo nekoliko salata i namaza, pa tradiocionalno jelo humus, i  moje mljeveno meso( naručio sam kebab) sa pomfritom platili 144 NIS(New Israeli Shekel) ili preračunato u naše kune oko 220 kn. Pili smo samo vodu, 1lit= 15 NIS. I onda ne'š pil?. Opraštamo se napokon od našeg ljubaznog vodića, koji nas je pratio sve do parkinga na kojem smo ostavili motor. Valjda je konačno ispunio bonus za današnju proviziju. Izlaz iz Betlehema, ponovo detaljna provjera, iznervirani nismo ni primijetili da se vrtimo u krug teko da smo došli gotovo na isto mjesto na kojem smo ušli u grad. Napokon izlazimo na AC ali nakon previda ulazimo na krak koji ide prema Tel Avivu a prvi izlaz ide prema Palestini kod mjesta Latrun prema Ramallahu i Yerichou. Obzirom na prethodne višestruke provjere prilikom ulaska na palestinsko područje, odlučujemo da idemo nešto daljim putem do Tiberiasa.Doslovno smo zaobišli cijelu Zapadnu obalu, izuzev pojasa Gaze i Beer Sheve u pustinji Negev. Prolazimo pored velikih gradova: Petah Tiqwa, Kefar Sava,Netanya, Hadera, Afula, zaobilazimo Nazaret,i sa zalaskom sunca ulazimo u Tiberias. Iza nas je najteži dan i preveženih  520 km .   

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[AnteK]

Odlično i zanimljivo!  

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

          Za petak smo ostavili tek dvije destinacije: krstionicu u Deganiji i planinu Mt.Tabor (ili Tavor) . U Izraelu ima dosta planina budući da se kod njih svaki brežuljak viši od 300 m naziva planinom. Danas je i vrućina u Tiberiasu popustila pa ne žurimo s polaskom. Do krstionice na mjestu na kojem se Galilejsko jezero sužava i ponovo pretvara u rijeku Jordan, ima tek desetak minuta vožnje.Čitavo vrijeme vozimo uz obalu Kinereta(drugi naziv za Galilejsko jezero), prvi kupači već zauzimaju svoje pozicije na plaži, a kamperi pijuckaju svoju prvu jutarnju kavu. Ulazimo u Yardenit, jedinstverno mjesto koje godišnje posjeti više od pola milijuna hodočasnika  iz cijelog svijeta, mjesto na kojem je, prema predaji, Josip krstio Isusa a koje se nalazi između stabala eukaliptusa i neponovljive riječne flore. Za vjerske obrede dostupni su adekvatni, uređeni prostori na samoj obali rijeke Jordan. Ulazak u vodu  dozvoljen je isključivo organiziranim skupinama, dok je plivanje i ronjenje strogo zabranjeno. Na ovome  mjestu čovjek može osjetiti neki posebni mir i spokojstvo bez obzira na vjerska uvjerenja. Boravak u Yardenitu vrlo je impresivno iskustvo za svakog posjetitelja.
                  Do Mt. Tabora (hebr.Har Tavor) brda preobraženja, koje je od Yardenita udaljeno oko 30-35 km, prolazimo brežuljkastim krajolikom, koji neodoljivo podsjeća na naše Zagorje. Zelenila ima u izobilju, neobrađenih površina gotovo i nema, cesta, iako tek regionalna, odlične je kvalitete, prometa gotovo i nema, a ni policije, pa uživamo u opuštenoj vožnji. Od mjesta Kfar Tavor  u podnožju Mt.Tabora, do same  Crkva preobraženja (588m/nm) koju su u početkom XX st. Obnovili talijanski franjevci,   vodi strma,uska cesta prepuna serpentina, slična onoj na Vršiču(SLO), samo što je cesta puno uža a serpentine kraće.  U podnožju postoji veliko parkiralište i odmorište s restoranima za hodočasnike koji do ovog mjesta dolaze uglavnom autobusima. Do vrha voze mini busevi a može se i pješice stazom koja je izgrađena u IV.st.poslije Krista a sastoji se od 4300 stepenica. Za ostala vozila promet je do vrha zabranjen osim za organizirane ekipe paraglajdera, koje neposredno ispod smog vrha imaju svoje zaletište. Unatoč zabrani,mi smo se ipak "prošvercali",.Pa V-strom i nije neko vozilo,zar ne?  S vrha planine pruža se prekrasan pogled na Emeq Yezreel (izraelsku dolinu) kao i na dio galilejskog jezera oko Yardenita. Sa ovog mjesta se Isus,prema Bibliji,  uzevši sa sobom Petra, Ivana i Jakova, pred njima preobrazio i uskrsnuo na nebo. Zahvaljujući izuzetno ugodnoj klimi, na samom vrhu uspijeva vrlo raznolika flora, pa smo tu između ostalog našli: drvo papra, divovsku juku, vrlo rijetko cvijeće, neobične palme i kaktuse.
 Silazimo s  Mt.Tabora, u dolini je  puno toplije pa nastavljamo do Tiberiasa nešto dužim ali puno bržim smjerom, koristeći jednu od mnogobrojnih autocesta. Napominjem da ni jednu AC kojom smo vozili nismo morali platiti, jednostavno nema naplatnih kućica!
Prepuni dojmova, ostatak dana, u kojem smo prešli tek nešto više od 16o km,
provodimo u odmoru i spremanju stvari za sutrašnji povratak. Večer prije odlaska podmirili smo hotelski račun kako bi u jutro mogli čim ranije krenuti. Opraštamo se s mladim gazdom uz obavezni "shabat shalom", petak je i sa zalaskom sunca započeo je njihov veliki blagdan. Na večernjim TV- vijestima još uvijek je glavna tema incident na turskom brodu, spominje se čak zabrana preleta EL-AL-ovim(izraelskim) zrakoplovima preko turskog zračnog prostora, kao i uplovljavanje brodova koji dolaze iz izraelskih luka. "Posljednju večeru" u Izraelu(tako smo barem mislili)imali smo  prilično bogatu, jer je valjalo isprazniti zalihe iz hladnjaka. Nismo uspjeli do kraja pa smo nešto hrane i pića ostavili.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

                 Na sam šabat doručkujemo već oko 6,30 sati, malo smo uranili, na švedskom stolu bilo je svega kao i obično, jedino smo morali čekati par minuta na pečena jaja i kavu .  U Tiberiasu u ovo doba nema nigdje nikoga, prodavaonice su radi šabata zatvorene, na prometnicama pustoš, pa brzo izlazimo iz grada  već poznatom cestom pored Yardenita prema Beit Sheanu ,gdje skrećemo prema graničnom prijelazu Jordan River na koji smo očigledno došli prilično rano. Na cesti četiri naoružana izraelska vojnika, dva vojna vozila zapriječila su prometnicu, prilazi nam jedan od vojnika i objašnjava da moramo čekati, ali ne i zašto? I tako skoro jedan sat, kad su  napokon maknuli vozila s ceste i pustili nas da prođemo. Nisam se usudio fotografirati ovaj detalj s granice, jer smo uvijek bili pod budnim okom barem jednog od četvorice vojnika, od kojih ni jedan nije imao više od 20 godina. O uobičajenoj torturi prilikom prelaska granice ne vrijedi trošiti riječi, gotovo da je trajala isto koliko i prilikom ulaska u Izrael. Papiriće s izraelskim štambiljima  uredno smo  vratili, te nakon mnogobrojnih provjera, kako s izraelske tako i s jordanske strane,  ušli napokon u Jordan. Ne zadržavamo se nigdje, jurimo prema Irbidu i jordansko-sirijskoj granici. Na graničnom  prijelazu  Ar Ramtha bez problema prolazimo jordanske provjere, dok nas na sirijskoj strani čeka šok. Prošli smo nekoliko kontrola, platili ponovni ulaz u Siriju, policijski službenik  na kontroli putovnica  pažljivo lista najprije Ireninu putovnicu, vraća joj istu, sve je ok, ali se na jednom listu moje putovnice zadržao. Gleda nekakve štambilje ionda me pita : Što je ovo? Gdje ste vi bili? Odgovaram : Pa u Jordanu, naravno. Baca putovnicu na stol i odlazi u susjednu prostoriju, dolazi nakon nekoliko minuta, vraća mi putovnicu i veli da možemo ići tamo odakle smo i došli, uz "Dis iz order"!! Noge su mi se odsjekle! Još nam je u prolazu rekao da možemo ići protestirati u ambasadu Sirije u Amanu,!? Novac kojim  smo platili ulazak u Siriju dobili smo natrag, ali smo zato ponovo morali platiti ulazak u Jordan, da ne povjeruješ! Po najvećoj žegi jurimo autocestom prema Amanu, a da pojma nemamo kuda idemo i pošto ? A kako nada umire posljednja,  tako i mi vjerujemo da ćemo ipak uspjeti riješiti naš problem.Pokušavamo pronaći sirijsku ambasadu u  gradu od  2 mil.stanovnika, a na čijim su prometnicama  gotovo svi  natpisi na arapskom (osim na autocesti)'? Nakon jednosatnog lutanja, morali smo zamoliti taksistu da nas odvede do ambasade. Nažalost, kasnimo,  ambasada radi do 15,00 h, a skoro je 15,30. Policajac na ulazu savjetuje nam da dođemo sutra, a sutra je nedjelja! A u ponedjeljak imamo brod za Cipar,na koji svakako ne smijemo zakasniti. Ponovo lutamo Amanom pokušavajući naći izlaz na AC prema Irbidu, i ponovo moramo moliti taksistu za pomoć, i ponovo smo ostali bez 10 USD, kao i kod onog prvog. Napokon smo  na AC , dogovaramo da danas idemo do Irbida, u "naš" Al Joude hotel, dosta je bilo šokova. Tamo ćemo u miru razraditi plan za sutra,  a za sada  je jedino sigurno da  moramo ponovo u Izrael! Brzo smo pronašli hotel, kao da smo ovdje već godinama, čak smo dobili "najbolju sobu" ,tj.onu istu u kojoj smo bili prije  8 dana uz popust od čak 5 JD (oko 10 Eura).   

[branac]

.

[branac]

Nedjelja je, 12.dan naše  avanture, jutro sunčano,temperatura u ovo doba dana više nego ugodna a mi spremni za povratak u Izrael. U Irbidu smo ponovo proveli nekoliko nezaboravnih sati. Već kod mjesta Khan Shuna u jordanskoj dolini, temperatura je drastično porasla pa nas osim sve prisutnije nervoze i ona dodatno opterećuje. Na graničnom prijelazu Jordan River uobičajena višesatna procedura, tako da pred ured za štambilje dolazimo, naravno, oko podneva, po najvećoj žegi. Unutra ponovo isto lice, policajac-biker, isti onaj koji me je prije tjedan  dana uvjeravao da je štambilj kojeg mi je udario u putovnicu ,a zbog kojega su nas vratili sa sirijske granice,  totalno bezopasan! Sad kad smo se riješili Sirije zamolili smo ga da nam  poštambilja putovnice. Osiguranje motora morali smo ponovo platiti, ovaj put za tri dana 120  NIS (oko 200 kn), ostale takse nismo platili jer smo kod prvog ulaska platili za razdoblje od 30 dana. Uz stereotipni "Welcome to Israel" ulazimo u svetu zemlju 2.put u tjedan dana!Iako svjesni da moramo ići u Haifu a možda i u Tel Aviv (Ben Gurion), idemo najprije do našeg g.Bergera u Tiberias. Uz njegovu pomoć saznajemo  da osim brodom, do Turske možemo doći i zrakoplovom pa zato idemo bez zadržavanja prema zračnoj luci Ben Gurion. Postoji opcija da  motocikl ide do Istambula cargo zrakoplovom  a cijena je oko 1100 USD, a mi da letimo drugim zrakoplovom dan poslije ali za koji najprije moramo rezervirati karte.Najjeftinija karta za let do Istambula u tzv.ekonomskoj klasi,  stoji oko 250 Eura,po osobi, ako ima mjesta. Te karte su, uglavnom, rasprodane danima prije leta,   pa odlučujemo "jednoglasno": Idemo na sjever, u Haifu, možda još stignemo na brod. Unatoč odličnoj cesti do Haife smo vozilo više od 2,5 sata  jer se na izlazima prema usputnim velikim gradovima u  kasno poslijepodne stvaraju uobičajeni čepovi.U luku Haifa stižemo oko 19,15 h. Pošto nemamo nikakve papire za brod, sa  g-đom Aliciom Rosenfeld iz istoimene agencije dogovaramo da ćemo sutra u jutro pokušati riješiti papirologiju  za brod koji ide u četvrtak navečer  za Cipar. U ruskoj četvrti u kojoj smo se našli sasvim slučajno, pokušavamo saznati za bilo kakav smještaj, te se nakon raznoraznih normalnih i manje normalnih ponuda, kao npr. neke religiozne sekte ("norwegian house"),  ipak odlučujemo za hotel "Colony" u njemačkoj četvrti,. u Aveniji Ben Gurion koja je prirodni nastavak čudesnih Bahai vrtova na brdu iznada Haife. Bio je skup za po.izdit, a noć na vratima, pa nismo imali ni snage ni volje dalje tražiti. U kubanskom restoranu na otvorenom, preko puta hotela, večeramo u vrlo opuštenoj atmosferi.  Iako se ova četvrt i službeno zove German Colony, na ulicama prevladava ljepši spol različitih godišta  iz republika bivšeg SSSR-a,   tako da imamo osjećaj da smo u Odesi a ne u Haifi."Mužčini vozmožno kak matrosi na korabljah".?

[branac]

.

[branac]

13. dan započinjemo doručkom u "Colony" hotelu. Među gostima  prevladava  ekipa dobrostojećih umirovljenika iz Pensilvanije(USA) među kojima se mi, bajkeri, kao da smo došli iz nekog drugog filma, ne osjećamo baš ugodno. Ni najbogatiji "švedski stol" koji sam do sada  vidio nije nas mogao duže zadržati, pa smo nakon ekspresnog  doručka ubrzo krenuli prema agenciji Rosenfeld. Usput smo navratili do susjednog hostela da pitamo da li će možda danas biti slobodnih soba, gazda veli da će nam čuvati sobu, ali da moramo doći prije podneva. Agenciju pronalazimo bez problema, zahvaljujući našem "skupocjenom" GPS-u MIO-300 (hvala HT-u!) . G-đa  Rosenfeld, tu je" i bog i batina", ali nema osobe koja će nas provesti kroz postupak predaje motora na brod.Dotični dolazi tek oko 13,00 pa u to vrijeme moramo  biti u agenciji. Novost je da  brod koji je do sada  prevozio iz Haife preko Cipra do Pireja i vozila i putnike, odsada  prevozi isključivo vozila, dok ljudi moraju zrakoplovom.Čini se da je i za ovu promjenu kriv nedavni incident na turskom brodu pred Gazom. Vrijeme do 13 h iskoristili smo kako bi rezervirali i kupili  karte za zrakoplov na relaciji Tel Aviv-Dubrovnik, pošto za čarter iz Tel Aviva za Zagreb više nije bilo mjesta. Let imamo tek u četvrtak, a do tada imamo dovoljno vremena da riješimo pitanje transfera v-stroma na brod, a naročito problem mojeg imaginarnog straha od letenja!  U Rosenfeld kasnimo oko 15 min. i naravno našeg agenta više nema, Alicia nas naručuje za sutra, tj.u utorak, u 9,00 sati uz "ako zakasnite, nema broda!". Ali mi sad kasnimo i u hostel, ne ide nam baš sve po planu, srećom gazda nam  čuva sobu. Ponovo jedan od onih dana za pamćenje, a bilo ih je,  fakat!  Selimo se iz "four stars" u "tree" ali za puno nižu cijenu.   Solidan apartman  u potkrovlju  ima i mini kuhinjicu i hladnjak, čak i veliku zajedničku terasu s koje se pruža lijep pogled na Bahai gardens. U obližnjem marketu obnavljamo zalihe hrane i pića jer ćemo ovdje biti skoro dva dana.Možda je i dobro što je ovako ispalo, imat ćemo motor do samog kraja, pa ćemo se još malo vozikati Haifom.
Utorak je, 14.dan našeg putovanja, oko  8,15 smo već pred agencijom, zlu ne trebalo, čekat ćemo u obližnjoj uličnoj pizzeriji u kojoj smo usput i doručkovali. U 9,00 smo u agenciji, ali sad nema agenta pa čekamo do 11,oo kad bi se trebao pojaviti. Nadamo se da Alicia sada neće reći "ako nema agenta, nema broda"!   Napokon se pojavio i agent,  svu papirologiju riješili smo dosta brzo čak smo i  motor mogli zadržati do sutra u jutro. Dogovoreno je da na brod idu sve naše stvari, pričvršćene za motor, pa čak i kacige, a sa sobom ćemo uzeti samo dvodjelnu tank torbu u koju ćemo spakirati najnužnije stvari, nešto odjeće i kozmetike . Navečer se opraštamo od Haddada, vlasnika hostela, inače Jordanca, koji nam je puno pomogao pri  organizaciji putovanja i pronalaženju turističkih agencija. Pokušali smo ga nagraditi za učinjeno ali nije htio ni čuti za to!
        Očito ovaj običaj svoje porijeklo vuče iz nekih drugih krajeva.
Isto tako smo prošli i slijedećeg jutra kod našeg agenta u Rosenfeldu, koji nam je također dosta pomogao, a koji se gotovo naljutio kad sam mu pokušao gurnuti u ruku 20 USD! Ili je možda bilo premalo?  Nakon što smo se oprostili od v-stroma i predali  ključeve agentu, odlazimo na željezničku postaju, koja je preko puta agencije, kupujemo karte za supermoderni vlak koji će nas  za otprilike 1,5 h odvesti doslovno u terminal 3 zračne  luke Ben Gurion u Tel Avivu. Vrijeme preostalo do polijetanja zrakoplova za Dubrovnik, provodimo dosađujući se u mnogobrojnim terminalima a sve to pod budnim okom službenika sigurnosti  u civilu. Naime, neki od putnika koji su duže vrijeme boravili u zračnoj luci, bili su podvrgnuti višekratnom ispitivanju, dok su jednom italijanskom novinaru koji je sjedio tik do nas, isključili laptop i zabranili da dalje piše. Nakon toga mi smo se diskretno preselili na drugo mjesto, u jedan kafić u kojem smo, udobno zavaljeni u velike fotelje, dremuckali sve dok nije objavljen let . Na čekiranju smo ponovo bili podvrgnuti raznoraznim provjerama i besmislenim pitanjima. Vrhunac svega bilo je pitanje mlade policajke što znači natpis na mojoj majici na kojoj je pisalo (ali naopako) MISLIMO NA TEBE, BRANAC! EKIPA IZ HELCOMA, da li to možda znači MUSLIMS.(Muslimani)?! Jedva sam dokazao da je to poruka mojih kolega iz firme u kojoj sam zaposlen, a bilo je još nekih bisera kao: "kako to da idete doma zrakoplovom", "zašto imate tako malo prtljage", "kod koga ste bili u Libanonu", "u kojem ste hotelu odsjeli u Izraelu", "gdje vam je motor sada", "poznajete li koga u Izraelu" ?  Nakon ovakvih nebuloza jedva smo dočekali poziv na let za Dubrovnik, a ja sam čak uspio potisnuti u drugi plan moj dugogodišnji strah od letenja.
Nakon trosatnog ranojutarnjeg leta slijećemo u  Naš Dubrovnik prepuni emocija, pa mi smo gotovo kod kuće! Nije nam teško pala ni 14-satna vožnja busom do doma, a posebno nas se dojmila vožnja od Splita do Varaždina, "supermodernim" AP-ovim Neoplanom "iz 70- i neke", u kojem smo, pored triju engleskih tinejdžerica koje su putovale na Plitvička jezera, bili jedini putnici.Sirote Engleskinje su sigurno proklinjale trenutak kad su se odlučile za ovu liniju. Bilo je svega i svačega: od spektakularne  vožnje kroz pusto šibensko zaleđe u kojem su vozači tražili "jeftine trešnje", preko traženja putnika po navodnim novim stajalištima,  do toga da je na   usponu uz Velebit isti   bus u dva navrata zakuhao, na svakom zavoju bilo je škripe, cvilenja kao da će se karoserija raspasti, a alarm za temperaturu rashladne tekućine uveseljavao nas je gotovo do Gračaca. Stariji će se sigurno sjetiti filma "Ko to tamo peva?",a  ovaj bus nas je neodoljivo podsjećao na njega! Oko 23,00 napokon smo kod kuće, sretan povratak proslavit ćemo po povratku iz  Pireja u kojem u ponedjeljak moram preuzeti motor.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.Nedjelja je, rano poslijepodne a  ja, koji do jučer nisam smio ni pomisliti na let zrakoplovom, sada udobno zavaljen u sjedalu 7F, letim prema Ateni, odnosno Pireju, u kojem ću  sutra preuzeti našu "bebu", koja je nažalost  na povratku  iz Izraela morala tri dana provesti na brodu, kao neki bolesnik. Ne znam da li zbog Pana popijenog u zračnoj luci Pleso  ili ugodnog Rihaninog glasa , zadrijemao sam ...  U razmišljanju o tome što me sve sutra čeka, iznenadio me nježni dodir po ramenu, domaćica zrakoplova upozorava me da će uskoro početi slijetanje i da moram isključiti MP3. Slijećemo u Atenu, točno po redu letenja, pomalo mi je žao što je već gotovo, no ipak sam sretan što je sve ovo iza mene i što sam napokon pobijedio strah od letenja! U zračnoj luci obavljam carinske formalnosti i već sam u busu za Piraeus. Tih 30-35 km  vožnje po uzavrelom atenskom i pirejskom asfaltu, trajalo je gotovo kao i sam let, pa u luku stižemo tek oko 19 sati. Hotelčić na 7 katova, skroman je  ali čist,ima čak i balkon s pogledom na luku, ima klimu, TV, za cijenu od 34E u jednoj ovakvoj luci, ne možete ni očekivati nešto bolje. Nakon osvježenja pod tušem odlazim u potragu za specijalitetima grčke kuhinje, kojih ovdje ima na svakom koraku. Vrućina je i nakon 21 sat neizdrživa, kažu da je 37 st.cel., kratko se zadržavam u pečenjarnici u kojoj je kao u sauni, zasigurno preko 50 st.  Giros je sendvič sličan kebabu,a čija je osnova nekakvo jako fino pecivo u obliku debele palačinke u koju je umotano meso, pomes frites,  vrlo ukusni začini.Nakon  ovako obilnog obroka, odlično  su mi legle dvije Amstell-ice i sve ovo za 6 E. Hotel sam morao  platiti prije odlaska na spavanje, a putovnicu mi je recepcioner vratio tek u jutro.
                      Po sistemu "lako ćemo" pokušavam pronaći moju današnju 1. stanicu , passport control, bez koje ne mogu dalje. Pronalazim je u  ogromnoj zgradi , vrlo sličnoj zračnoj luci u kojoj sve vrvi od mnogobrojnih putnika koji odlaze ili dolaze s mnogobrojnih grčkih otoka . Brzo sam obavio kontrolu putovnice i od policemana dobio nekakav papirić na kojem je pisalo moje ime i podaci o motociklu. Uz "welcome to Greece" službenik mi je rekao da sad mogu na brod radi preuzimanje motora. Slijedeći sat vremena pokušavam pronaći agenciju koja je zadužena za izradu dokumentacije o preuzimanju motora. Ono što je u Izraelu Rosenfeld, ovdje je Grimaldi, dugo ću je pamtiti , jer to što mi se događalo tog vrućeg prijepodneva i dio poslijepodneva ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. Nakon višekratnih šetnji i vožnji taxijem od Grimaldija do broda, pa od broda do kojekakvih kontejnera, pa ponovo do broda, u društvu agenta  zaduženog za ovaj protokol, mogu reći samo da sam toliko papira vidio još jedino na sirijskoj granici(no, o tome nešto kasnije). O (ne)pismenosti službenika na šalterima mogu bih dosta toga reći, no reći ću samo jedan detalj, kada me je jedna od službenica, pregledavajući putovnicu pitala: Koja je to država? Kad sam odgovorio: Pa, Hrvatska, nije ni trepnula, velim ja onda Croatia, Zagreb, a ona meni: Aaaaaa, aj no, Makedonija!! Mislim da je svaki komantar suvišan. Kad smo konačno uspjeli sve papire skupiti, odlazimo na naš brod Pontos, nakon kratkotrajne rutinske kontrole, od vrlo ljubaznog osoblja dobijam odobrenje da mogu na gornju palubu po svoju "bebu", živa je i zdrava, u okovima i društvu dvaju  BMW-a  izraelskih reg.oznaka! Silazim s broda, presretan, samo da se još obavi carinska kontrola u jednom od mnogobrojnih carinskih skladišta i možemo doma! Negdje oko 13 h i to smo konačno obavili, treba još samo na izlazu iz luke sve te papire još jednom prekontrolirati u jednom od brojnih kontejnera, do kojeg ja ne mogu motorom jer su nekakve betonske prepreke. Agent me upućuje da odem "okolo", niti ne primjećujem da sam izašao iz luke a natrag ne mogu jer nemam papire! Jurim u agenciju do koje ima nekih 2-3 km, ne znam što činiti, ljudi iz agencije šalju me natrag u luku, vele moraš se javiti kod "custom octo(" tamo te čeka tvoj agent. Mo'š mislit, kod kastom okto nema nikoga, službenica u susjednom kontejneru veli mi da je agent otišao kući i neka ostavim motor kod broda i vratim se sutra!  Nema šanse, velim ja, idem do broda, objašnjavam jedinom čovjeku u luci koji zna engleski što se dogodilo i molim ga da mi pomogne: imam broj telefona od mog agenta, ali što mi vrijedi kad isti ne zna ni beknuti engl. osim "kam,kam".i "no finiš". Uzaludno pokušavamo uspostaviti vezu, no odnekud se pojavljuje i službenik bez čijeg štambilja ne mogu izaći iz luke, uspijeva dobiti na telefon famoznog agenta i sasuti na njega salvu psovki u trajanju od najmanje 5 minuta. Pokušava mi objasniti da moramo čekati i da će se  uskoro pojaviti. Laknulo mi je, ipak ću krenuti još danas! Razmišljam što se dogodilo i zašto je Ilijas (tako je ime našem junaku!) napustio luku i otišao jednostavno u vinograd!? Vjerojatno je mislio da sam ja pobjegao iz luke, on je novac dobio, nekih 60 Eura, još sam mu trebao dati 20 kad izađemo iz luke, nisam više imao kod sebe, obećao sam mu da ćemo zajedno do banke.... Možda je mislio zadržati novac za sebe, papire vratiti,u agenciji reći da sam pobjegao ne plativši? Kad se, nakon skoro 2 sata čekanja na nekih 36-37 st.celz., naš Ilijas napokon pojavio u plavom radnom kombinezonu i gumenim čizmama, dočekao ga je još jedan rafal psovki, dok se na njegovom licu moglo vidjeti tek da mu je žao. E sad, da li mu je žao mene koji sam za tih nekoliko sati sigurno ostario za nekoliko godina, ili mu je žao onih 60-ak Eura bez kojih će sad ostati, nikada nećemo saznati.Prije nego mi je uručio moje  papire, službenik zadužen za izlazne štambilje veli mi " no mani!" tj. ne trebaš više ništa platiti! Točno u 16,30 h izlazim iz  luke,  vrućina je nepodnošljiva, umoran sam od svega ali vozit ću dokle budem mogao, prespavati negdje i u jutro dalje.                     
                   Na ulicama Peiraeusa uobičajena  gužva, dugo mi je trebalo da izađem na AC.1 prema Lamiji  .S desne strane Atena , okupana suncem, Akropolis adieu, možda nekom drugom prilikom?!  Gužva na AC  s vremenom prestaje, tako da  već nakon 30-ak km vozim sasvim normalno, vrućina je nestala, ulazim u planinski kraj, lakše se diše. Iza Lamie, nakon 260 km vožnje hvata me umor, stajem na pumpi  koja je i motel, uzimam sobu, sve novo, možda sam čak i prvi gost jer nisu znali ni koliko da mi naplate. Nakon završene utakmice na svj.prvenstvu između .Italije i .......................  i  ................................ i dvije Amstell-ice,, savladao me umor. Motor je sa svim stvarima parkiran  pred motelom koji je otvoren 24 sata, gazda me uvjerio da je na sigurnom. Ujutro, nakon kave i keksa, krećem već oko 5,15 h, vrijeme ugodno, idealno za potegnuti prema domu. Nižu se prekrasni predjeli, sve do Thessaloniki-ja gdje uz podosta lutanja napokon izlazim na cestu prema Makedoniji. Postaje sve toplije. Zaustavljam se samo radi tankiranja i osvježenja. Na graničnim prijelazima MAK-SRB i SRB-HR, gotovo da se nisam ni zaustavljao, službenici su mi tek poželjeli sretan put,.Iza Lipovca sam oko 18 h, odlučujem da idem do doma, naša AC prazna, vrijeme idealno, kazaljka brzinomjera uglavnom oko 140 km/h.Doma stižem oko 21,15 h nakon punih 16 sati vožnje i 1395 km ! Kakav dan za pamćenje!

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[branac]

.

[SM Blade]

odličan putopis....

 i još jedan plus mojoj teoriji da istočnije od turske jedino preko turističke agencije...

[branac]

Što reći na kraju, osim da smo, Irena i ja, u svojim i više nego zrelim godinama(58,60),ostvarili (moj) dugogodišnji san da motociklom posjetimo svetu zemlju Izrael, da smo tijekom 15-dnevnog putovanja prošli "samo" 7150 km  od planiranih 9000 , da smo se na putovanju fokusirali uglavnom na Izrael, pa smo tako gotovo bez zadržavanja  projurili kroz Srbiju, Bugarsku, Tursku, Siriju,Jordan, Grčku, Makedoniju, da smo cijelim putem susretali zanimljive, prijateljski raspoložene ljude,posebice u Turskoj i Jordanu, da smo u Izraelu, unatoč poteškoćama koje su nas pratile,  od planiranog ostvarili gotovo 80 %, ostao nam je tek Eilat, Masada, Tel Aviv i  Ashkelon (u kojem sam radio prije 18 godina), da smo više nego zadovoljni kako nas je slušao naš V-stromić koji je, unatoč visokim temperaturama trošio uobičajeno između 3,8-4,8 l/100 km, osim na autocesti kada je znao potegnuti i preko 6 lit., da ulja nije potrošio niti 1 dl, da je cijena goriva u Izraelu između 1,45 i 1,55 Eura, da su cijene gotovo svih osnovnih namirnica u prosjeku skuplje oko 60% od naših. O samom Izraelu moglo bi se pisati jako puno,  kako je rekla jedna mlada Izraelka da je "Izrael poput glavice luka; što ga više guliš pojavljuju se novi slojevi. Onda se trebaš odlučiti hoćeš li guliti dalje ili ćeš se odlučiti sačuvati ono što si našao! Osim što je zanimljiv arheološki, Izrael je zacijelo jedinstven i društveno. Tamo ćete sresti ortodoksnu vjersku skupinu Hasida , mlade djevojke koje služe vojni rok 22 mjeseca, velike trgovačke centre koji poštuju Šabat, milijun Rusa koje ne biste očekivali na Bliskom istoku i puno drugih stvari, kao npr. naranče u Jaffi, prekrasne pješčane plaže u Tel Avivu, mnoštvo kibuca za koje se može reći da predstavljaju jedini socijalizam uspio u praksi, svjetski poznatu Masadu iznad Mrtvog mora, Qumran u kojem su nađeni svici stari tisuće godina i Mrtvo more, raj za neplivače i sve one koji vjeruju u uspjeh ljekovitog blata". I to je Izrael! O troškovima neću govoriti kako eventualne buduće putnike namjernike ne bi već prije starta odgovorio od putovanja. Iako su bili neočekivano visoki nije nam žao ni jednog centa potrošenog u ovoj avanturi.Sretan povratak kao i moj 60.-i rođendan proslavili smo nakon što sam se s v-stromom vratio iz Pireja.
 I na kraju.....unatoč svemu.....  Lehitraot Israel (Doviđenja,Izrael)!

[branac]

.

[bev]

Zanimljivi opisi, odličan putopis no ovaj kraj je  i mene uzrujao  !
 

[zpal]

Predivno!     E bas steta sto nisi sstao na pivo .

[picoda]

Jako lipo
Zanimljiva usporedba Izraela i glavice luka Steta za granicne probleme. Neki moji poznanici su prosli nazad bez problema. Izgleda da je to ono "na koga naletis". Jebiga, i to je dio puta. 

[branac]

Predivno!     E bas steta sto nisi sstao na pivo .

  Kad pijem, ne vozim 

[Dylan]

Odlično! 

Prvo sam pročitao sav tekst, a sad ću se posvetiti slikama.

[Omega666]

Odlično napisano, opisano i potkrepljeno slikama.     
Šta reći nego svaka čast na svemu, od ostvarivanja davnog sna pa do živaca (kojih je vjerujem trebalo podosta da se sve ove komplikacije prođu).

[Bil]

Bravo Branac,pravo putovanje 

[ivan_m]

Super 

[davor_77]

Čestitam na ostvarenom snu. Lijepo je kad netko primjerom pokaže da nisi star dok sam ne odlučiš. 
Hvala na iscrpnom izvješću. Nekome će sigurno koristiti.

[che]

Bravo Branac, odličan izlet!    

I mi (opet   ) krećemo na jug par dana.  

Nudim mu 50 eura, koje naravno odmah uzima  uz upozorenja da o ovome ne smijem nikome ništa govoriti.

50 eura bugarskom policajcu?!?  Pa sad će i od ostalih s HR registracijom očekivati toliko!!!

[branac]

50 eura bugarskom policajcu?!?  Pa sad će i od ostalih s HR registracijom očekivati toliko!!!

Što mogu kad sam široke ruke, a osim toga bila su dvojica 

[doktor dare]

Bravo Branac!!! Sve cestitke i uprkost neocekivanim problemima tokom povratka!
Pozdrav!

[Crni C]

prva liga!  ... profi!

[boomer1309]

svaka čast za put
napokon je i taj Izrael pao 
svaka čast i za brdo podataka koje si iznio, ovo se čita dvaput 

[pinty]

svaka čast, fenomenalan putopis i samo putovanje

[xl600v]

Svaka čast i tebi i gospodji. Zaista egzotično.

[Hrvoje]

bravo!

[Adventurer]

Svaka čast   

[branac]

Na jednoj od posljednjih fotki je famozno "pero"(ne znam jel' od neke pernate životinje ili možda nekakvo pamučno vlakno )na lijevom boku zadnje gume , "ulovljeno" negdje na putu kroz Siriju,a koje nam je više od 4500 km(!) pravilo društvo.Tek sam ga doma, skinuo vjerojatno prilikom pranja motora, naravno slučajno, jer sam tek nakon nekoliko dana skužio da ga nema  I hvala svima na podršci!  

[igorvž]

jako lijep putopis,sve super opisano uz mnogo korisnih detalja

@branac pa moraš se pohvaliti da je putopis izašao u našem regionalnom listu tako da to isto puno znaći Vašem poduhvatu

[zmaj108]

Gospon Branac jako fino   

[Handžar]

Pozdravljam i čestitam uz sve ove prepreke koje si imao i tebi i gospođi i ova me slika podsjetila isto mjesto isti restoran prije dvije godine  svaka čast i vidimo se

[NaMi]

Prava avantura počne tek kad se sruše svi nacrti. Branac, ovo što ste vas dvoje prešli sigurno je AVANTURA.
Jedan veliki   za put i putopis.

[branac]

Pozdravljam i čestitam uz sve ove prepreke koje si imao i tebi i gospođi i ova me slika podsjetila isto mjesto isti restoran prije dvije godine  svaka čast i vidimo se

Sjećam se tvoje avanture( i posebno  odličnih  fotografija),a  koju si radi zdravstvenih problema morao prekinuti u Turskoj. Nadam se da ćemo popiti piće negdje, nismo tako daleko.     

[Handžar]

Hoćemo prijatelju i preko nekoliko puta