.Nedjelja je, rano poslijepodne a ja, koji do jučer nisam smio ni pomisliti na let zrakoplovom, sada udobno zavaljen u sjedalu 7F, letim prema Ateni, odnosno Pireju, u kojem ću sutra preuzeti našu "bebu", koja je nažalost na povratku iz Izraela morala tri dana provesti na brodu, kao neki bolesnik. Ne znam da li zbog Pana popijenog u zračnoj luci Pleso ili ugodnog Rihaninog glasa , zadrijemao sam ... U razmišljanju o tome što me sve sutra čeka, iznenadio me nježni dodir po ramenu, domaćica zrakoplova upozorava me da će uskoro početi slijetanje i da moram isključiti MP3. Slijećemo u Atenu, točno po redu letenja, pomalo mi je žao što je već gotovo, no ipak sam sretan što je sve ovo iza mene i što sam napokon pobijedio strah od letenja! U zračnoj luci obavljam carinske formalnosti i već sam u busu za Piraeus. Tih 30-35 km vožnje po uzavrelom atenskom i pirejskom asfaltu, trajalo je gotovo kao i sam let, pa u luku stižemo tek oko 19 sati. Hotelčić na 7 katova, skroman je ali čist,ima čak i balkon s pogledom na luku, ima klimu, TV, za cijenu od 34E u jednoj ovakvoj luci, ne možete ni očekivati nešto bolje. Nakon osvježenja pod tušem odlazim u potragu za specijalitetima grčke kuhinje, kojih ovdje ima na svakom koraku. Vrućina je i nakon 21 sat neizdrživa, kažu da je 37 st.cel., kratko se zadržavam u pečenjarnici u kojoj je kao u sauni, zasigurno preko 50 st. Giros je sendvič sličan kebabu,a čija je osnova nekakvo jako fino pecivo u obliku debele palačinke u koju je umotano meso, pomes frites, vrlo ukusni začini.Nakon ovako obilnog obroka, odlično su mi legle dvije Amstell-ice i sve ovo za 6 E. Hotel sam morao platiti prije odlaska na spavanje, a putovnicu mi je recepcioner vratio tek u jutro.
Po sistemu "lako ćemo" pokušavam pronaći moju današnju 1. stanicu , passport control, bez koje ne mogu dalje. Pronalazim je u ogromnoj zgradi , vrlo sličnoj zračnoj luci u kojoj sve vrvi od mnogobrojnih putnika koji odlaze ili dolaze s mnogobrojnih grčkih otoka . Brzo sam obavio kontrolu putovnice i od policemana dobio nekakav papirić na kojem je pisalo moje ime i podaci o motociklu. Uz "welcome to Greece" službenik mi je rekao da sad mogu na brod radi preuzimanje motora. Slijedeći sat vremena pokušavam pronaći agenciju koja je zadužena za izradu dokumentacije o preuzimanju motora. Ono što je u Izraelu Rosenfeld, ovdje je Grimaldi, dugo ću je pamtiti , jer to što mi se događalo tog vrućeg prijepodneva i dio poslijepodneva ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. Nakon višekratnih šetnji i vožnji taxijem od Grimaldija do broda, pa od broda do kojekakvih kontejnera, pa ponovo do broda, u društvu agenta zaduženog za ovaj protokol, mogu reći samo da sam toliko papira vidio još jedino na sirijskoj granici(no, o tome nešto kasnije). O (ne)pismenosti službenika na šalterima mogu bih dosta toga reći, no reći ću samo jedan detalj, kada me je jedna od službenica, pregledavajući putovnicu pitala: Koja je to država? Kad sam odgovorio: Pa, Hrvatska, nije ni trepnula, velim ja onda Croatia, Zagreb, a ona meni: Aaaaaa, aj no, Makedonija!! Mislim da je svaki komantar suvišan. Kad smo konačno uspjeli sve papire skupiti, odlazimo na naš brod Pontos, nakon kratkotrajne rutinske kontrole, od vrlo ljubaznog osoblja dobijam odobrenje da mogu na gornju palubu po svoju "bebu", živa je i zdrava, u okovima i društvu dvaju BMW-a izraelskih reg.oznaka! Silazim s broda, presretan, samo da se još obavi carinska kontrola u jednom od mnogobrojnih carinskih skladišta i možemo doma! Negdje oko 13 h i to smo konačno obavili, treba još samo na izlazu iz luke sve te papire još jednom prekontrolirati u jednom od brojnih kontejnera, do kojeg ja ne mogu motorom jer su nekakve betonske prepreke. Agent me upućuje da odem "okolo", niti ne primjećujem da sam izašao iz luke a natrag ne mogu jer nemam papire! Jurim u agenciju do koje ima nekih 2-3 km, ne znam što činiti, ljudi iz agencije šalju me natrag u luku, vele moraš se javiti kod "custom octo(
" tamo te čeka tvoj agent. Mo'š mislit, kod kastom okto nema nikoga, službenica u susjednom kontejneru veli mi da je agent otišao kući i neka ostavim motor kod broda i vratim se sutra! Nema šanse, velim ja, idem do broda, objašnjavam jedinom čovjeku u luci koji zna engleski što se dogodilo i molim ga da mi pomogne: imam broj telefona od mog agenta, ali što mi vrijedi kad isti ne zna ni beknuti engl. osim "kam,kam".i "no finiš". Uzaludno pokušavamo uspostaviti vezu, no odnekud se pojavljuje i službenik bez čijeg štambilja ne mogu izaći iz luke, uspijeva dobiti na telefon famoznog agenta i sasuti na njega salvu psovki u trajanju od najmanje 5 minuta. Pokušava mi objasniti da moramo čekati i da će se uskoro pojaviti. Laknulo mi je, ipak ću krenuti još danas! Razmišljam što se dogodilo i zašto je Ilijas (tako je ime našem junaku!) napustio luku i otišao jednostavno u vinograd!? Vjerojatno je mislio da sam ja pobjegao iz luke, on je novac dobio, nekih 60 Eura, još sam mu trebao dati 20 kad izađemo iz luke, nisam više imao kod sebe, obećao sam mu da ćemo zajedno do banke.... Možda je mislio zadržati novac za sebe, papire vratiti,u agenciji reći da sam pobjegao ne plativši? Kad se, nakon skoro 2 sata čekanja na nekih 36-37 st.celz., naš Ilijas napokon pojavio u plavom radnom kombinezonu i gumenim čizmama, dočekao ga je još jedan rafal psovki, dok se na njegovom licu moglo vidjeti tek da mu je žao. E sad, da li mu je žao mene koji sam za tih nekoliko sati sigurno ostario za nekoliko godina, ili mu je žao onih 60-ak Eura bez kojih će sad ostati, nikada nećemo saznati.Prije nego mi je uručio moje papire, službenik zadužen za izlazne štambilje veli mi " no mani!" tj. ne trebaš više ništa platiti! Točno u 16,30 h izlazim iz luke, vrućina je nepodnošljiva, umoran sam od svega ali vozit ću dokle budem mogao, prespavati negdje i u jutro dalje.
Na ulicama Peiraeusa uobičajena gužva, dugo mi je trebalo da izađem na AC.1 prema Lamiji .S desne strane Atena , okupana suncem, Akropolis adieu, možda nekom drugom prilikom?! Gužva na AC s vremenom prestaje, tako da već nakon 30-ak km vozim sasvim normalno, vrućina je nestala, ulazim u planinski kraj, lakše se diše. Iza Lamie, nakon 260 km vožnje hvata me umor, stajem na pumpi koja je i motel, uzimam sobu, sve novo, možda sam čak i prvi gost jer nisu znali ni koliko da mi naplate. Nakon završene utakmice na svj.prvenstvu između .Italije i ....................... i ................................ i dvije Amstell-ice,, savladao me umor. Motor je sa svim stvarima parkiran pred motelom koji je otvoren 24 sata, gazda me uvjerio da je na sigurnom. Ujutro, nakon kave i keksa, krećem već oko 5,15 h, vrijeme ugodno, idealno za potegnuti prema domu. Nižu se prekrasni predjeli, sve do Thessaloniki-ja gdje uz podosta lutanja napokon izlazim na cestu prema Makedoniji. Postaje sve toplije. Zaustavljam se samo radi tankiranja i osvježenja. Na graničnim prijelazima MAK-SRB i SRB-HR, gotovo da se nisam ni zaustavljao, službenici su mi tek poželjeli sretan put,.Iza Lipovca sam oko 18 h, odlučujem da idem do doma, naša AC prazna, vrijeme idealno, kazaljka brzinomjera uglavnom oko 140 km/h.Doma stižem oko 21,15 h nakon punih 16 sati vožnje i 1395 km ! Kakav dan za pamćenje!
