Godišnji mi je počeo iznenada, bez da sam smislio kud bi i kad bi išao. Pregovaram s Boljom Polovicom kud bi i dogovorimo se za jedan kraći izlet u Istru i malo Slovenije, no to smo morali otkazati na sam dan kad smo mislili krenuti. I tako prolazi moj godišnji, a ja gledam u motor s balkona. Kažem sam sebi - dosta i spakiram se. Kamo idem? Nisam siguran, ali znam da želim pojesti ćevape u Bihaću.

Krećem u ponedjeljak, rano ujutro, tako da je prvo stajanje čim sam izišao na otvorenu cestu, kako bih navukao kišnjak, jerbo mi je zima.

Iako sam Rastoke vidio preko nekoliko puta, svaki put moram stati i ponovno se zadiviti tom biseru prirode.

No, tu otkrivam da mi curi ulje iz rezervara, pa prvi put vadim alat i pokušavam zateći šaraf ispod kojeg slini. Bojim se da od toga ništa, no ne sekiram se ionako imam litru ulja sa sobom, jer motor troši više ulja nego goriva.

U Bihaću klopam u restoranu na Uni, ćevapi su standardno dobri i sad trebam odlučiti kamo dalje. Mislio sam obići kanjon Vrbasa, a možda ne bi bilo loše napraviti turneju po Pet Petrovih Sela bivše Jugoslavije.
Naime, kako sam rođen i odrastao u Starom Petrovom Selu, u sjećanju mi je ostala fešta koja se održala kad je moje selo ugostilu ostala Petrova Sela. Susreti su se zvali Susreti Pet Petrovih Sela (Staro, Ličko, Bosansko, Srijemsko i Baranjsko). To bi mogao biti zanimljiv djir, ali ipak idem prvo do Splita kod kolege Tomislava.
Iz Bihaća idem prema Donjem Lapcu cestom koja jednim dijelom prati rijeku Unu, gledam dolje i vidim da uz rijeku ide i željeznička pruga. To me podsjeća na moje obećanje samom sebi da ću se jednom provesti vlakom uz kompletan tok Une. E bome, hoću, samo ne danas


Negdje uz put...

Krajolik kojim putujem je jako lijep i žao mi je što je ovo prvi put u životu da sam ovdje motorom. Tako sam jednom zatekao sam sebe kako me Zagorje podsjeća na Češku, sramota je to, prvo obići okolicu, a tek onda vlastitu Domovinu.
Negdje uz put vidim tablu da je u blizini vrelo Une, stajem, parkiram motor pokraj napuštene kuće i krećem pješačkom stazom prema vrelu. Nakom par metara me zaskoči mladić koji naplaćuje ulaz do vrela. Traži 15kn, opraštam se od tih para i nije mi žao. Put do vrela je naporan za čovjeka u moto opremi, ali ne žalim proliveni znoj, jer pogled na vrelo modrozelene boje duboko 45 metara je moćan. Odmaram oči na prekrasnom vrelu, dušu uz žubor vode i tijelo na klupčicama koje se nalaze uz uređenu stazu koja vodi do vrela.


Voda nad vrelu je mrzlo hladna, pa se natačem i krećem dalje prema Kninu, uz put stajem na gradilištu vjetroelektrane.

Podno planine Poštak izvire rijeka Zrmanja, kako imam dovoljno vremena i volje skrećem s puta i idem vidjeti i taj biser prirode. Iz sela Zrmanja se ide prema vrelu sviježe napravljenim asvaltom, no u jednom trenutku prestaje cesta i dalje je samo livada s naznakama ugažene trave gdje bi mogao biti put. Idem tim putem, pa gdje stignem... stigao sam do zapuštenog groblja i dalje se motorom ne može, pa nastavljam pješice.


Pješačka staza vodi do ustave na rijeci, no ja nastavljam dalje odlučan da pronažem to vrelo, no ubrzo odustajem jer sunce prži dok se ja roštiljam, vraćam se do ustave i proglašavam to izvorom, slikam se, umivam, pišam i napajam (ne nužno tim redom).

Sjetio sam se da još uvijek nisam odlučio kud dalje, kamo sutra. Gledam u krševit krajolik i mislim si, kanjon Tare, Pivsko jezero, Durmitor... da, ja sutra idem u Crnu Goru. Pičim prema Kninu, gdje stajem u tvrđavi, no ne ulazim unutra. Sramota me priznati, ali nisam htio dati 20kn za 5 minuta koliko sam mislio potrošiti na razgledavanje. Neka idem dalje prema Splitu gdje stižem u kasnijim popodnevnim satima, nalazim se s Tomislavom kod kojeg ću i prespavati.
Usput kontaktiram u AnteK-a, jerbo je on bio na Durmitoru, pa da mi da koji savjet.
Sutra ujutro obilazim Split...

... i pitam se kojim putem dalje

Odlučujem se za Jadransku magistralu, iako me Tomislav upozorio da je sad tamo gužva da će mi se život smučiti.

Tako je i bilo, nisam stigao ni do Omiša, kad se kolona usporila na ciglih 40km/h, da bi u Omišu bio totalni dead stop. Skrećem na prvu cestu lijevo za što se ispostavlja da je cesta uz kanjon Cetine, gdje se guđtam kao prase u malo blata. Često skrećem s glavnog pravca i lutam cesticama koje su kao stvorene da ih se istražuje. Idem redom Omiš - Podašpilje - Svinišće - Slime - Zadvarje - Šestanovac - Imotski
Pogled na Cetinu sa Zadvarja.

U Imotskom pravim malu pauzu i obilazim Modro i Crveno jezero. Kažu da je modro jezero dobilo ime po iznimno modroj boji, no meni se čini da i crveno jezero ima iznimno modru poju, pa sam malo zbunjen

Zbunjen sam i ovim plakatom, umalo da odustanem od puta i sačekam subotu kako bih bio na ovom mega spektaklu, ali eto nekako sam se odlučio nastaviti put, strAVA Karabatić će morati pričekati

Kažu da je Modro jezero jedno od najlijepših krških jezera i ja se tu nemam šta buniti. Do njega vodi uređena staza i nitko ne naplaćuje gledanje

S druge strane, do Crvenog jezera mogu samo najhrabriji, jer se do vode treba spuštati niz 300m grubih i strmih stjena. Dubina vode iznosti 280m, što čini ovo jezero najdubljim u Europi.
Iz Imotskog idem prema Bosni i Mostaru, no putem se gubim, pa obilazim malo sela Ričice, Lokvičiće, Postranje... da bi se na kraju ipak dokopao BiH granice. Umoran sam, spava mi se i vruće je. U jednom trenutku kreće kiša, pa navlačim kišnjak, pa sam sad mokar jer sam se preznojio, a kiša je odlučila da neće padati. Stajem uz cestu, razvlačim ležaljku i spavam sat vremena, nema smisla da se forsiram.
U Mostaru stajem i idem viditi slavni stari most, koji je preživio od 1566. godine sve do 1993. kad je srušen u sukobima između Hrvata i Bošnjaka.
Prije nego sam ugledao Stari most primjetio sam hrpe smeća u potoku koji se uljeva u Neretvu ispod Starog mosta



Jedan skakač se odlučio na skok sa starog mosta, pa reko, ajde da vidim i to čudo, pa se kuham na suncu... no, baja neće skakati dok njegov kolega ne skupi 50KM, jer toliko košta skok. Pošteno, svatko od okupljenih turista daje koliko ima i kad su svi koji su mislili dati dali očekujemo da bajo odvoji 8 sekundi svog života i skoči. Ali ne, njegov kolega, dosta nekulturno, komentira kako je skupio samo 35KM i da je to premalo za skok, pa ako želimo skok da netko da ostatak do 50KM. Likova priča je očajna, kao gadi mu se ovakav način skupljanja novaca, niej to uredu da ljudi neće dati novce za skok... Uglavnom, pola ljudi koji su dali novce je odavna otišlo ili koluta očima. Konačno, lik skače s 50KM u džepu, a turisti se razilaze. Šetam uskim uličicama starog Mostara i stajem u maloj pečenjari koja ima veliki natpis "Internet for customers". Malo interneta, Cole i šiškebab, ubojita je to kombinacija.

Iz Mostara idem krivudavom cestom prema Nevesinju, ispred mene su 2 auta od kojih jedan kreće u pretjecanje taman kad je kamion bio u suprotnom traku, luđak za volanom za dlaku promiče između kamiona i auta. Stajem pitati je li sve OK s ljudima u autu i pičim za luđakom, jer nije u redu nastaviti dalje voziti kao da se ništa nije dogodilo. Mislim si, šta ako je u autu mrcina od 120kg žive vage... a ništa onda ću ga samo pozdraviti i poželjeti mu sretan put

Stižem i zaustavljam auto, kad za volanom žena iznimno tupog pogleda. Kažem joj da nije u redu to što je napravila i neka sačeka čovjeka koji je umalo izgubio život zbog nje, pa neka mu se makar ispriča. Tu kreće plač i kukulele naricanje, pa nastavljam dalje do Nevesinja. U Nevesinju stajem na benzinskoj natočiti ulje i provjeriti koliko još goriva imam (jel moram napomenuti da mašina pije pola litre ulja na svaki rezervar goriva). Častim se sladoledom i Knjaz Miloš mineralnom, gledam kartu i vidim da je ispred mene Gacko gdje mi se čini kao idealno mjesto za spavanje, jer bliži se noć, a Gacko je odmah na granici sa CG.

Gacko je grad kraj kojeg se nalazi ogroman rudnik uglja, no taj rudnik nije sam sebi svrhom, nego služi samo za napajanje užarenoh kotlova termoelektrane koja se nalazi u sklopu rudnika (ili se rudnik nalazi u sklopu elektrane?). Uglavnom, ulazim po noći u Gacko i raspitujem se za smještaj. Dobivam 2 savjeta:
1. Da mi ne pada napamet sad ići za Nikšić, jer tamo je bagra i banditi.
2. Da se ne vozam puno sa HR tablicama po Gacku.
Gutam knedlu veličine omanje lubenice i idem cestom prema Bileći i tražim gdje prespavati. Na kraju uz pomoć policajaca koji me upućuju na pravi put idem u eku selo Košuta gdje spavam za 37KM bez doručka. Nije jeftino, ali zadnje što želim je sad lutati ovim krajevima.
Spavam kao beba i budim se odmoran, pa krećam kroz Samobor prema GP Krstac. Ovi krajevi stvarno lijepo izgledaju u ovo bistro jutro, skoro da mi nije jasno čemu nervoza sinoć.
Primjećujem zanimljiv detalj - ako netko želi uzgajati povrće u ovim krajevima prvo udolinu očisti od kamenja, ogradi i tek tada to postaje vrt. U ovim krajevima ljudi uglavnom žive od stoke koja ima dovoljno trave za ispašu, no zemlja i klima je dovoljno škrta da se može zaboraviti na ikakvu intenzivnu poljoprivredu.

Stoka zato slobono hoda cestama i ostavlja svoje nagazno-razmazne mine, pa treba biti oprezan.

Na GP-u se ispostavlja da ne mogu prijeći granicu, jerbo je to lokalni prelaz. Drž-nedaj, hoće me pustiti, neće, pa bi oni, ali ne smiju i na kraju odvijećaju njih dvojca da je najbolje da ja odem na GP Šćepan polje, jer tamo sigurno mogu preko grane. Neka, okrećem se i pičim prema Foči cestom koja prati Sutjesku. U ti mkrajevima se očito pravi nekakav autoput, pa je sav promet preusmjeren na neke sporedne ceste koje nisu dizajnirane za takav promet, pa se mora voziti i više nego oprezno. Odroni mi dođu kao dobar dan i ja samo pazim da mi ne postanu laku noć

Konačno se dokopavam "prave" ceste uz Sutjesku i tu počinje bajka. Brda su u magli, voda lagano žubori, svako malo neki tunel... uopće mi nije žao što nisam mogao prijeći u Krstacu granicu.


Stajem kod spomenika za 3301 vojnika koji su sahranjeni ovdje

U selu Brod stajem, ručam u hladu i raspitujem se za put dalje


Dobijam korisne savjete:
1. Pazi se na cesti koja vodi od Broda do Šćepan polja. Iznimno je to uska cesta po kojoj mnogi voze debelo iznad svojih mogućnosti, a skoro svaki zavoj je nepregledan.
2. Kad pređeš bosansku granicu i most preko Tare javi se Crnogorcima i onda se vratiš na cestu koja se nalazi na ničijoj zemlji, a vodi prema kanjonu Tare.
3. Pazi se planina da ne završiš kao Francuz koji je otišao preživljavati na Maglić, pa eno već 2 mjeseca preživljava bez glasa i traga o njemu.
Na granici susrećem jedne od nekulturnijih graničara ikad. Stajem motorom pred rampu u tip onako kao pazi da ne zgaziš rampu, jer ako ju razbijem on će mene razbiti!?! To kaže graničar na međunarodnom GP-u. Javljam se Crnogorcima i pitam jel se mogu okrenuti i vratiti se na cestu koja vodi prema kanjonu, naravno nema frke pa tako i biva. Idem prvo do manastira u kojem srećem čovjeka koji ide pješke s brda i pita me da nisam kojim slučajem s autom da ga povezem do dolje. Reko, ako Vam nije frka sjesti na motor odvest ću vas, nije problem. Tako i bi, poskidam stvari s motora i sjedne čovjek. Vidim da će biti problema, jer čovjek se trese kao Banja Luka '67.. Vozim lagano uz taj guravi makadam i pričam s čovjekom koji je poznatiji u tim krajevima kao 'Srpski pesnik'. Priča mi da je zadnji put sjeo na motor kad je imao 14 godina, sad ima 64. E baš je našao s kim će se voziti na motoru

Vlasnik je on restorana na samoj obali Tare, pa malo pričamo uz pićence.

Vraćam se do manastira da pokupim stvari i malo se odmorim na vidikovcu s kojeg se pruža pogled na Taru. Mjesto je to na kojem je uklesana klupa u kamen i na kojem svećenik odmara dušu.

Pičim dalje prema Crikvičkom polju, gdje upoznajem dvoje Engleza koji se djiraju u iznajmljenom autu Šibenskih tablica, ono što je bitno, je da imaju dosta detaljnu kartu ovih krajeva. Kako oni upravo kreću kući ostavljaju mi kartu koja će mi biti od iznimne pomoći u sljedeća 2 dana. U Crikvičkom polju stoji kameni križ za koji izgleda nitko nije siguran kome je postavljen, ali se zna da je tu još od srednjeg vijeka.


Još uvijek nisam na Durmitoru, nego na Pivskoj planini koja je stvarno lijepo označena i problema sa snalaženjem nema.

Vozam se makadamima, često skrećam na raznorazne puteljke, istražujem i guštam. Samo mi kiša koja stalno visi iznad glave visi može pokvariti raspoloženje.





Na putu do sela Jerimići nailazim na, ne tako davno, požarom poharano područje gdje se može čuti tišina. Nigdje nikog, ni daška vjetra, kukaca nema... Kad sam skinuo kacigu samo mi je zujalo u ušima. U ovim krajevima pustoš i priroda se riječima ne mogu opisati.


U Jerimićima stajem pitati jel smijem otvoriti kapiju na koju sam naišao, jedna starija gospođa se zabarikadirala u kuću kad me vidjela, ali zato se njen komšija pokazao kao zanimljiv sugovornik. Stariji gospodih (koji je, BTW, najmlađi mještanin tog sela) je 1956. godine služio vojsku kod zapadnog kolodvora u Zagrebu i kaže da bi rado ponovno posjetio Zagreb u kojem od te davne godine nije bio. Nudi mi i smještaj ako nemam gdje spavati, zahvaljujem se i idem dalje. Cesta kojom idem me vodi prema vidikovcu iznad HE Piva.



Pogled s vidikovca


Na vidikovcu ima uređena nadstrešnica, stol i 2 klupe. Vidikovac je baš tu, jer je na tom dijelu trasa dalekovoda, pa je šuma okrčena, te ne zaklanja pogled prema brani čijom je izgradnjom nastalo Pivsko jezero.