Ispis

Molimo prijavite se ili registrirajte.
1 Sat 1 Dan 1 Tjedan 1 Mjesec Beskonačno
Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave

[deantoto]

UVOD:

Dakle kao što sam već najavio u temi vožnje i druženja, hvala Bogu,ostvarila mi se dugo isčekivana želja da posjetim mjesta svih važnijih bitaka u WWII na zapadnom bojištu.Neznam odakle da počnem jer bih vam puno toga želio prenijeti i reći,i znam da ću biti opširan i mnogima dosadan,ali sam uvidio da na forumu ima dosta ljudi koji su kao ja opčinjeni Njemačkom vojskom u Drugom svjetskom ratu.Ovo će biti i pomalo edukacijski putops,a kome se neda sve čitati neka preskače i gleda slikice.Ideja se rodila več dosta dugo,prošle godine obišao sam Berchtesgaden- mjesto gdje je Hitler živio i bio u alpama,a pretprošle godine sam napravio 4000 km dugu rutu od Aušvica pa preko Berlina do Hamburga i natrag,posječujući na tom putu koncentracione logore i mnoge muzeje,naravno sve vezano uz Wermacht.Na prvom putovanju nisam bio baš edukacijski dobro pripremljen,a poučen iskustvom moga prijatelja Lole kojeg sam imao čast jednom prilikom upoznati i s njime i još sa  2 dobra dečka običi vojni aerodrom Željava i objekt Gola na Plješivici,prošle godine pripremio sam se dobro,a za ovo putovanje priprema je bila briljantna.Mislio sam da ću ići sam,kao i prije,al igrom slučaja našao sam istomišljenika kakvog nisam ni sam mogao poželjeti,pravi čovjek.

[deantoto]

Pretprošle godine imao sam Beverlya 250 i napravio s njime 12000 km,i  bio prezadovoljan,al fali snage,pa sam prošle godine uzeo novoga Pegasa 650,i napravio sa njime 7000 km i bio sam nezadovoljan zbog velike potrošnje,loše zaštite od vjetra,nemirnog rada na malim okretajima,pa odlučio sam se vretiti na skuter opet jer je sa njime puno lakše putovati,i kupio Xeva 250 (ista mašina kao i Beverly)-samo što je više skuter za putovanja-gepek,veći međuosovinski razmak,manji kotači,udobniji za duge staze.I naravno svi se pitaju kaj sa tim skuterčićem na put od 4000 km?,a ja ima odgovorim da, i stigao sam bez ikakvog problema,točnije 5300 km u 9 dana.Autoputom smo putovali zbog velikih udaljenosti i nedostatka više vremena,a vozili smo cijelo vrijeme između 110 i 120 km/h i bez ikakvog problema,uz smiješnu potrošnju goriva,al koja i nakon tolikih kilometara uz cestarine i smještaj nije više bila tak smiješna.A autputem smo se nagledali BMW ova RT,GS ova...itd razno raznih pila i zamislite mi idemo 110-120 a oni 140-150,što mi se ne čini velikom razlikom.Nije da ne poštujem te veće pile,naravno da ih sanjam,ali ja želim putovati i nešto vidjeti,doživjeti i obići, a obzirom da sam samo radnik i imam ženu radnicu i kčerkicu,jednostavno si nemogu priuštiti bolju pilu ( nek se moj Xevo ne ljuti on je moj pravi BMW RT ).

[deantoto]

Glavne uloge:

         1.   Josip  – (deantoto) – vođa puta,obiteljski čovjek iz Velike Gorice34g,oženjen,žena 29g.kćerkica 3g,djelatnik u ribljem restoranu Mon Ami ( 9 godina zaredom jedan od 100 vodećih restorana u Hrvatskoj) - Piaggio Xevo 250
         2.   Vlado – obiteljski čovjek,otac troje djece,60g,privatni poduzetnik,dugogodišnji vlasnik uspješne građevinske tvrtke,lovac,kolekcionar,druga hodajuča enciklopedija koju sam upoznao (prva je bila Lolo). – Suzuki Burgman 650

Samo nas je sudbina spojila.Gospodin Vlado inače je stalan gost u restoranu gdje ja radim,i tako u razgovoru shvatio sam da i on prati Wermacht i to zadnjih 30 godina.Uspoređujući moje znanje spram njegovoga ja sam mala beba.I tako mu ja kažem plan za ovogodišnje moje putovanje a on me pita može li samnom?Bio sam skeptičan obzirom da po godinama komotno mi može biti otac,a po kilaži je skoro ko 2 mene,a tako dugi put iziskuje veliki napor. Naravno mislio sam da od toga neće biti ništa,al evo nakon 9 mjeseci dogovora u petak 30.07.2010. u 5.15 ujutro mi smo otputovali.
Drago mi je da sam imao tako iskusnog i dobrog ljudinu,prijatelja,pajdaša i motoristu kraj sebe,jer ipak je on čovjek od iskustva.Obišao cijeli svijet,a samo da vidite njegov pasoš – štambilja kolko hoćeš – Afrika ( nekoliko puta),Australija,Amerika... – i sve ostalo.

No dobro, dosta žlabranja, idemo na posel-

[deantoto]

PETAK 30.07.2010.

Polazak iz Čeha u 5.15 h ujuto.Kaj da vam velim? Vremenska prognoza najavljuje sve najgore,al moj kompa veli pa kaj,imamo kišnjake,vodonepropusne torbe,čizme,vileda rukavice,a srce veliko ko kuća,i da idemo makar sekire padale.Plan nam je bil dosta ambiciozan jer nismo znali kak  bu nam išlo.Mislili smo da bi bilo dobro da u jednom šusu dođemo do Herrlingena ( kraj Ulma ) cca 720 km.
I to je to.Polazak.Na ispračaj je došao Vladin kum Igor i poželio nam sretan put sa dozom zavidnosti ( i on je vlasnik Suzukija Burgmana 650 ),al i sa malo skeptičnosti u očima.Čak je i opklada protiv Vlade pala da neće izdržati ni prvi dan, u janjetinu ( kaj se sad negde gosti ).
Naravno tu je stigao i velečasni Darko koji nas je blagoslovio, a njegov blagoslov zaista nas je pratio,jer je bilo mnogo situacija kad smo ga se sjetili.



Ovak je to izgledalo prije puta.

[deantoto]

Krenuli smo.Vrijeme je bilo ko da je sudnji dan.Kiša pada i pada.Mislili smo ok,mažemo 720 km pa nemože biti tak puno oblaka,a ono sve gore i gore.Huh,koncentracija i vožnja,a kiša ne prestaje. Unatoč svemu vozimo cijelim putem 100-110,iako ni sami nismo mogli vjerovati da bi tako po toj skliskoj cesti mogli ići,jednostavno motori nisu nimalo proklizavali,a promet je bio osrednji.I da drgi moji, tek nakon 620 prijeđenih kilometara ( nešto iza Minchena ) kiša je stala i izmamila nam je osmjeh na lice.Neznam baš puno motorista kojih je 600 km neprekidno pratila jaka kiša – al i to je neprocjenjivo iskustvo,a i čar putovanja. Poslije tog kupanja bilo nam je svejedno – gore nemože. Bilo je dosta hladno. Kad smo krenuli kod nas je temperatura bila 16 c dok bi u Alpama pala na 12 c. Unatoč svemu dobro smo sve podnijeli,jer su nam noge bile suhe,a kišnjaci nisu propustili nimalo,a koncept naših skutera i veliki vjetrobrani pružili su nam zavidnu zaštitu.



Pada i prvi gablec na putu. Da ne gubimo vrijeme složil sam nam fine sendviće.

[deantoto]

No da se vratimo na temu : WERMACHT

Plan prvog dana bila je posjeta mjestu Herrlingen,kraj Ulma, gdje je živio , umro, i pokopan jedan od največih generala u povjesti ( naš idol ) :

ERWIN ROMMEL – potječe iz bogate obitelji,u prvom svj. Ratu bio je niži časnik u pješaštvu,biva ranjen prvi put i dobiva željezni križ. 1915 biva ranjen drugi put i poslije toga bio je promaknut za poručnika planinskog bataljona. 1917 u Rumunjskoj uvlačenjem između neprijateljskih položaja osvaja uzvisinu i ta se taktika pokazala uspješnom. Nakon Rumunjske biva poslan u Italiju gdje biva nagrađen s Pur Le Merite – najveće njemačko odlikovanje za pojedinačna herojska djela. Postaje satnik. Nakon rata vraćen je u svoju prvotnu pukovniju. 1920 staje na čelo pješačke 13 pukovnije a kasnije postaje instruktor za pješaštvo. 1933 postaje potpukovnik  i dobiva zapovjedništvo nad 3 lovačkim bataljonom. 1934 prvi put se sastaje s Hitlerom, a 1936 dobiva zadatak osiguranja tijekom Hitlerovog putovanja što dovodi do drugog susreta sa njime. 1937 izdaje knjigu Infantrie greift an koja je oduševila Hitlera.
1938 postaje pukovnik,a nakon organizacije pratnje vlaka ( Hitlerov porketni stožer ) postaje general bojnik.
Rommel je bio još od 1933 opčinjen Hitlerom i vjerovao je da će svoj narod voditi u ispunjenje sna. Još od napada na Poljsku imao je uz brifing čast sjediti do Hitlera.
Poslije pokušaja atentata na Hitlera ( neuspjelog, za kojeg zahvaljuje Rommelu ),pita ga što želi, a on kaže da želi panzer diviziju, dok su mu generali htjeli dodjeliti planinsku diviziju, no Hitler mu udovoljava i dodjeljuje mu 7 oklopnu panzer diviziju koja će ga dovesti do svjetske slave, akoja je kasnije zvana divizija duhova – išao je bez stajanja u dubinu,često izoliran od neprijatelja,opskrba ga nije mogla pratiti,a neprijatelj nije ni znao da je ugrožen.
Rommel je karizmatički taktičarkojeg vojnici vole i poštuju i jednini od zapovjednika je stalno uz svoje ljude na prvoj liniji.
1940 u Francuskoj prodire kroz Ardene.
21.6.1940 Francuska kapitulira, a Rommelovi podvizi postali su fenomenalni i postaje miljenik naroda.
6.2.1941 postaje general poručniki biva odabran za zapovjednika Afričkog korpusa u jesen 1941.
Krajem 1940 u Africi Musolini pokušava stvoriti novo rimsko carstvo, ali trpi neuspjeh i traži pomoć od Hitlera a on mu dodjeljuje omiljeno Rommela.Prvi Njemci stižu u Tripoli i počinje sa blefom – parada u Tripoliju – tenkovi idu u krug oko blokova opet na paradu. Čim je krenuo sa napadom na Britance blefira – kreće na njih sa svim vozilima što posjeduje i u pustinji podiže ogromne oblake prašine a obzirom da je u tom trenutku iz izviđačkih aviona vidljivost na tlu bila loša,RAF javlja da stiže jaka njemačka vojska. Od dolaska za 2 mjeseca je na granici sa Egiptom.
12.2.1941 prilikom kretanja ofenzive vidi da Englezi nisu baš tak jaki, ali nezna za Barbarosu koja ima prednost pred njime.Ne sluša zapovjedi da staje nego napada i pobjeđuje. Zapovijeda svojim snagama na prvoj crti bojišnice i unatoč svojem ratnom položaju nije htio biti član Hitlerove stranke i kažnjavao je svoje časnike koji su dopuštali ili naređivali zlostavljanje zarobljenika.
Nakon osvajanja Cyreaince odlučio je nastaviti napad prema Egiptu iako mu je bilo naređeno da stane i usput luku Tobruk, o kojem nije znao za njegovu dobru obranu. U ljeto i jesen saveznici pokreču ofenzive protiv njega, a u zimu saveznici prvi put preuzimaju ofenzivu.
7.12. pokušava protunapad ali bez uspjeha i s visokim gubicima te počinje s povlačenjem.
Početkom 1942 povlači se 80 km zapadno od Tobruka. Moralna hrabrost pokazala se u njegovim ključnim odlukama, vrača se u Tripoli. U siječnju stiže pojačanje pa čak i zračna flota koja u pustinji efikasno djeluje.
21.1.1942 kreće u napad i dolazi do elementa iznenađenja i obranjuje Tripolitaniju i vraća Cyrenaince te to postaje neviđen pothvat vojnog genija.
U ožujku dobiva čin general pukovnika.
U svibnju Britanci dobivaju pomoć Amerike.
20.6.1942 zauzima ponovno Tobruk i postaje Feldmaršal.
30.6.1942 nalazio se 150 km od Aleksandrije – Alameinlinija – obrambena pozicija u pustinji kroz koju se mora proći.
1.7.1942 njegova je vojska iscrpljena.
14.7.1942 do tog datuma njegova je vojska svedena na minimum. Najveći je problem bila opskrbna linija – Talijani šalju brodove Mediteranom a saveznici uz Enigmu sve ih uništavaju.
30.8.1942 počinje napad, a 2.9.1942 prekida ofenzivu. Nakon neuspjeha zbog narušenog zdravlja vrača se u Njemačku.
25.10.1942 vrača se jer Englezi kreču u napad.
2.11.1942 Britanci kreču u super juriš i Rommel javlja da će počet s povlačenjem i gubi drugu bitku kod El Alameina.
1943 vraća se u Njemačku i početkom godine zasluženo se odmara sa obizelji. Živi kraj Ulma i u razgovoru sa gradonačelnikom Stutgarta ( bio mu je u posjeti ) čuo je za ubojstvo Poljaka u plinskim komorama i to je rekao doma obitelji. U tim trenucima saznaje da je država kriminalna, te je postao svjestan da uopće nije poznavao osobu koja mu je djelila medalje.
31.12.1943 postaje inspektor za Atlanski zid. Kad je otišao u Normandiju više nije bio isti, ne da nije obavljao dužnosti, ali je postao druga osoba. U inspekciji zida zaključio je da su trupe nespremne za napad saveznika koji se očekivao.
Zbog ozljede 17.7.1944 nije mogao osobno sudjelovati u svrgavanju Hitlera.
20.7.1944 zakleo se na službu Njemačkoj ako urota uspije i da će sa zapadnim svaeznicima pregovarati o predaji. Nakon neuspjelog atentata jedan od urtnika je otkrio i njegovo ime pa je 8.8.1944 prebačen u Herrlingen i biva u kućnom pritvoru.
14.10.1944 dva generala u crnoj limuzini dolaze po njega i saopčuju mu ili da ide pred sud časti gdje bi bio osramoćen i pogubljen, ili da počini samoubojstvo i bude pokopan kao heroj.On se odlučuje za samoubojstvo trovanjem naručenim iz vrha i umire na zadnjem sjedalu limuzine, te postaje tragična ikona. Mediji su napravili kao da je stradao u automobilskoj nesreći u Normandiji i pokopan je uz sve časničke počasti.

[deantoto]

Nevjerovatno je to malo seoce Herrlingen. Da bi ga mogli doživjeti morali biste ga posjetiti. Tako fini tihi njemački gradić, sve na svome mjestu,,presimpatično. I naravno bez ikakvog problema vođeni našom navigacijom došli smo do groblja gdje je sahranjen. Nigdje nema putokaza ni table ali ako pitate domoroce ( pre fini ljudi ) lako čete naći to mjesto. I eto nas na groblju. Veličanstveno. Bez riječi. Tiho,svečano,ponosno,mirno. Posljednje Rommelovo počivalište i nas dva obožavatelja njegovog lika. A njegov grob je u samoj sjeni par starih stabala koje kao da ga čuvaju i u onom životu. Nije rijetkost da se tamo nađe i koji veteran sa strane saveznika jer su ga i oni desetlječima nakon njegove smrti pohađali i hodočastili, jer ne zaboravimo to da on nije bio član Hitlerove stranke,i nije znao za Holokaust. A groblje malo,staro,puno preljepih spomenika, i dokučili smo da tamo nije bilo baš bilo tko sahranjen.

[deantoto]

Ekipa, znate koji filing je sediti na ovoj klupi? ; Uf.



I naravno da lampuši gore, skrmono, tiho i diskretno, baš kak i priliči največim ljudima.

[deantoto]

Imali smo i adresu malog memorijalnog centra – muzeja, kojeg sam ja bezuspješno pokušavao telefonski dobiti iz Hrvatske mjesecima rainje. Čak sam i jednog prijatelja Njemca zamoilio da mi se raspita, ali ion mi je bezuspješno rekao da muzej je otvoren za javnost, ali samo ponekad, na upit,  a da trenutno nikako nema kontakt osobe.
I tako vođeni gpsom dođosmo pred jednu prekrasnu livadu a iza nje jedan dvorac. A na dvorcu ništa, niti table, niti oznake muzeja, samo četiri zvonca.I kaj sad? Ha pa došli smo iz Hrvatske – bumo pozvonili. I zvonimo na prvo,pa drugo,pa treće – ništa. I ajd da još pozvonimo na četvrto i javlja se ženski glas na njemačkom, a mi tulci samo naški i engliš, al nema beda i ona priča engliš. I tako ona dođe dole i mi joj sve objasnimo ko smo i kaj tu delamo, a ona veli da smo na dobroj adresi, iako ona samo tu živi,a  slučajno ima ključ od muzeja pa nas pustila unutra – nemreš vjerovat – odma smo se sjetili blagoslova velečasnog Darka. Kad smo ušli u muzejčić neopisivo za nas Wermachtovce. Sve oriđiđi Rommelovo – karte,spisi,kronologogija,slike......  slike vam govore same za sebe.






Ovo je ulaz u muzej i ta 4 famozna zvonca.

[deantoto]

[max23pig]

encikl0penija..     ... nemoj da fale listovi....   ..

[deantoto]

[deantoto]

A kak mi je ovo drago bilo za naipsati!

[deantoto]

I pitam ja damu za mjesto Rommelovog samoubojstva a ona veli da je to tu blizu i uputi nas.I cesta super sve dok nismo trebali doći 500 m prije tog mjesta,gdje počinje šudrani put.I po putu došli tamo,a ono obilježeno baš njemački,diskretno,tiho.lijepo. Skupa smo dokučili da oni to nesmiju reklamirati i da mora biti ovak namjerno baš teže za pronaći, a oni koje to zanima naći će ( iako moram priznati jako jako teško, bez kompjutera i interneta ), doduše ne razumijem zašto jer to je ipak dio povijesti a o Rommelovim podvizima se uči u svim vojnim školama.

[deantoto]

Sa neopisivom satisfakcijom  i euforijom smještamo se u prekrasnom malom hotelčiću za 65 eura, sa dvokrevetnom sobom,i umorni nakon 750 prijeđenih km liježemo u krevet i momentalno tonemo u san.

[deantoto]

SUBOTA 31 07.2010.

Obzirom da smo jučer uspješno i sretno završili misiju, krećemo dalje kronološki u oblizak Maginotove linije i Siegfriedove linije.
Ruta za danas nam je bila :

HERRLINGEN – WISSEMBOURG – PIRMASENS – WISSEMBOURG. ( cca 350 km )

Obzirom da smo bili dosta blizu granice sa Francuskom, brzo smo stigli na odredište u Wissembourgu. Odmah gdi smo prešli nepostojeću granicu, ima samo tabla EU odmah se vidi razlika u cestama, makar smo išli lokalnim ( njemačke su neusporedivo bolje ). Ali na vinogradima im se nemože zamjeriti. Iznenađeni kako nam ide sve po planu, a i bolje uspijevamo u jednom danu obići i posjetiti oba muzeja. Muzej na Maginotovoj liniji me fascinirao, imali smo dobrog vodiča, dok sam se na Siegfrideovoj liniji razočarao, jer kad pročitate kakav je to bio građevinski pothvat nisam mogao vjerovati da je tako malo od njega ostalo, te da je tako slabo poznato. Vrijeme nam je bilo puno ljepše, ali ipak dosta hladnije ( cca 17 – 19 stupnjeva ), iako za vožnju idealno.
 No hajde malo da nešto naučite :

MAGINOTOVA LINIJA :

Obrambena linija sagrađena između 1930-1940 od betona i čelika korištena od 1935-1969, koristila ju je Francuska u bitci za Francusku u WWII. Dobila je naziv po francuskom ministru obrane Anderu Maginotu. Bila je linija betonskih utvrda,tenkovskih prepreka,artiljerijskih cijevi,mitraljeskih položaja koja je Francuska konstruirala duž granice sa Njemačkom i Italijom. Generalno naziv opisuje utvrde koje su okrenute licem prema Njemačkoj, dok je naziv Alpine linije korišten za francusko-talijansku obranu.
Linija je sagrađena da osigura vrijeme za moblizaciju u slučaju da Njemačka napadne Francusku ili usmjeri njemački napad na Belgiju da izbjegnu direktan napad. Uspjeh rovovske obrambene borbe u WWI bio je ključan utjecaj francuskog razmišljanja,no međutim bila je srtateški beskorisna jer su Nijemcu ušli kroz Belgiju. Mit je bio da linija završava na granici sa Belgijom i da se lako može okružiti. Utvrde su bile povezane sa belgijskim točkama od kojih je najjača bila utvrda Eben Emael. Nijemci su upravo kroz tu utvrdu prodrli jedinstvenim i specifičnim napadom u kojem su korištene jedrilice i pancirno probijajuča eksplozivna punjenja. Predaja te utvrde u 2 dana omogućila je invaziju Francuske.
Linija je bila prvo predložena od maršala Joffrea. On se suprostavljao modernim misliocima poput Paula Reynaulda i Charlesa de Galleua koji su propagirali ulaganje u okopništvo i avijaciju. Andre Maginot je konačno uvjerio vladu da investira u liniju. Glavne građevine bile su uveliki završene do 1939 i koštale su 3 milijarde franaka. Protezala se od Švicarske do Luxemburga , dok je mnogo slabiji produžetak bio napravljen do Pas De Calaisa poslije 1934. Originalna konstrukcija linije nije pokrivala područje koje su Nijemci odabrali za njihov prvi izazov, odnosno napad kroz Ardene.
Linija je sagrađena da ispuni slijedeće zahtjeve :
-da izbjegne iznenađenje napada i da da alarm za uzbunu
-da da Francuskoj vremena za mobilizaciju ( u to vrijeme trebalo bi joj 2-3 tjedna )
- da sačuva ljudstvo ( Francuza u tom trenutku bilo je 39 a Nijemaca 70 miliona )
-da štiti Alsace i Lorriane pokrajne  ( 1918 vračene Francuskoj )
- da bude baza za protunapad
- da zadrže nepijatelja dok nestigne pojačanje
Od napijed prema otraga bila je izgrađena od 16 točki :

-BORDER POST LINE : karaule i kamuflirane kuće nekoliko metara od linije
 
-OUTPOST AND SUPPORT LINE : linija podrške 5 km iza granice,linija antitenkovskih blokada ,ti su položaji pokrivali glave puteve i prolazne linije

-PRINCIPAL LINE OF RESISTANCE : glavna linija otpora 10 km iza granice – antitenkovske prepreke – metalne tračnice okomito zasađene u 6 redova visine od 70-140 cm, 2 metra ukopane,prostirala se kroz stotine kilometara,prekinuta samo ekstremnim rijekama,gustim šumama ili neprohodnim terenom

-INFANTRY CASEMATS : bunkeri naouružani sa duplim strojnicama i antitenkovskim topovima 37-47mm. Imaju 2 kata . Gornji za pucanje i donji za infrastrukturu i podršku. Ćesto su imali 1-2 otvora  ili kupolu na vrhu. Posada 20-30 ljudi.

-PETITS OVURAGES : više manjih utvrda da pojačaju liniju pješadijskih bunkera,povezane podzemnim tunelima do baraka, generatora,ventilacijskih sistema i sl. Posada je sačinjavala 10 ljudi.
-OUVRAGES : najvažnije utvrde, najjače konstrukcije i najteže artiljerije. Sastojali su se od 6 prednjih bunkera, 2 ulaza, unutar povezani sa mrežom podzemnih tunela koji su često uključivali uski kolosjeci električne željeznice.

-OBSERVATION POSTS : osmatrački položaji smješteni na vrhu planina koji omogućavaju dobar pogled i pregled okolice. To su veliki ukopani armirno betonski bunkeri sa blindiranim kupolama sa vrlo preciznom optikom povezani sa drugim utvrdama sa bežičnim telefonima i odašiljačima.

-TELEPHONE NETWORK : telefonska mreža za povezivanje ama baš svih fortifikacija uključujući bunkere,utvrde,izvidnice i sloništa.

-INFANTRY RESERVE SHELTERS . 500-100 m iza glavne linije otpora. Ukopani betonski bunkeri dizajnirani da udome i sklone 200-250 vojnika potpuno opremljeni strujom, kanalizacijom, vodom, kuhinjom, grijanjem, a mogli su se koristiti kao zapovijedništvo prilikom kontranapada.

-SAFETY QUARTERS : sagrađeni kvartovi sigurnosti, u blizini glavnih utvrda da bi posad utvede mogla zauzeti svoje položaje u najkračem ogućem vremenu.

-SUPLY DEPOTS : opskrbna skloništa

-AMMUNITIONS DUMPS : municijska skladišta

-60 CM NARROW GAUGE RAILWAY SYSTEM : željeznica uskog kolosjeka 60cm, sagređena da može naoružavati i opskrbljivati zalihe glavne tvrđave iz opskrbe depoa do 50km. Benzinske lokomotive vukle su opskrbne kompozicije vagona.

-HIGH VOLTAGE TRANSSMISSION LINES : vodovi visokog napona, u početku iznad zemlje, ali kasnije ukopani, te povezani sa civilnom energetskom mrežom, opskrbljujući strujom mnoge utvrde.

- HEAVY RAIL ARTILLERY : teška artiljerija za podršku topništva u bunkerima.

Izgrađeno u brojkama : OUVRGAGES       -   142
                                       CASEMATES       -    352
                                       SHELTERS           -    78
                                       OBSERVATIONS -   17
                                       BLOCKHOUSES   -   5000

Poslije rata linija je bila opet vraćena Francuskoj te se malo modificirala. 1966 kad se iz Francuske povukla NATO komponenta večći dio linije bio je napušten. Dizanjem i postojanjem francuske neovisnom nuklearnom silom od 1966 vlada je odustala od velikog dijela linije, te su pojedini dijelovi bili dati na javnu dražbu,  a ostatak je bio ostavljen da leži desetljećima. Ouvrage Hochwald je jedini objekt u glavnoj liniji koji ostaje aktivan kao podzemna baza za kontrolu vojne zračne plovidbe.

[deantoto]

Vođeni navigacijom vrlo lako pronalazimo muzej. Izgleda fakat moćno.

[deantoto]

Nakon ulaska u bunker u kojem je živjelo 560 vojnika, spuštamo se 35 metara ispod zemlje ( naravno natrag smo išli liftom, al dolje vas namjerno vode stepenicama tak da vidite kak je to dole duboko ), i fakat nikad kraja štengama do dole, a kad smo stigli vau!?
Pa to je građeno prije 70 godina. Onda nije bilo draj i fir aksera i raznih bagera, idem mi po glavi pa kak su to izdubli?
Veličanstveno, pravi grad pod zemljom, fakat su imali sve. Temperatura je dolje 12 stupnjeva.

[deantoto]

Kuhinja

[deantoto]

Mljekara



Klaonica.

[deantoto]

Bolnica



Zubarija

[deantoto]

Neznam kak da vam opišem veličinu ovih ljučeva ( fakat su ogromni ), a i ovih enormno velikih strojeva koji slijede.

[deantoto]

[deantoto]

I zamislite, u svakom smjeru ( lijevo i desno ) tuneli sa strane sa sobama duboki su kilometar-

[deantoto]