Nakon Bologne ravnica se pomalo mijenja u brežuljke, a već su se dobrano navukli i kišni oblaci. Opet stajemo na pumpi za kratki odmor i gledamo u sad već kišnu zavijesu, koja se pomiče zapadno i zaobilazi nas. Ipak smo nastavili bez preoblačenja, ali nakon desetak kilometara vidim da nećemo proći bez kiše. Naravno da u tom dijelu nije bilo niti jedne pumpe, a kišne kapi su već počele padati. Kako su na tom potezu česti tuneli, zaustavljamo se u jednom od njih, i na mjestu predviđenom za zaustavljanje vozila u kvaru navlačimo kišne kombinezone. Vrlo zanimljiv doživljaj. Auti i kamioni voze 100 ili više kilometara na sat i stvaraju takav propuh, da sve što nije teže od 2kg ili vezano leti, tako da smo na svaki dio opreme morali posebno paziti. Na kraju se isplatilo jer čim smo izašli iz tunela dočekao nas je takav pljusak da bi bili mori do kože za manje od minute. Moram priznat da je i vožnja po takvom pljusku, talijanskom divljem prometu, i asfaltu prema kojem je asfalt na našim autocestama kao da ste na Grobniku, vrlo uzbudljiva. Kad tome dodamo i dilatacije na vijaduktima koje sve strše po par centimetara, mom oduševljenju nije bilo kraja.
Pljusak je još pojačao, tako da na prvoj pumpi stajemo da pričekam da se vrijeme malo smiri.
Na pumpi nam drušvo pravi jedan par na Monsteru - oboje u trapericama i niskim tenisicama, cura naravno i super plitkim, tako da su joj leđa gola, bez pojasa i mokri do kože. Ako se pitate, da, bili su iskvarcani. Očito je to bitnije od zaštite.
Kad se vrijeme malo smirilo, nastavljamo dalje. Nešto prije Firenze vijeme se potpuno smirilo i počinje sijati sunce. Naravno da pod kišnjacima u takvim uvijetima prelazimo na lagano pirjanje, ali ipak ne želim stati do sljedeće pumpe, a i cilj, odnosno Montecatini Terme, nisu daleko. Na pumpi skidamo kišnjake, točimo gorivo, a nakon dva kilometra već smo pred ciljem. Nakon naplatnih kućica palim navigaciju i ukucavam adresu smještaja. Cijenu autoputa nisam zapamtio, znam samo da nije posebno jeftina.
Smještaj, odnosno Casu Fedora nalazimo od prve, kao da nas je netko navodio.
Mi spadamo u onaj dio moto putnika koji vole ponešto uštedjeti i rezervirati smještaj unaprijed. Tako da nas je noćenje s doručkom u Casi Fedora ispalo 25 eura po osobi. Sam smještaj je desetak minuta pješke od centra, a i motor je bio na privatnom ograđenom parkingu.
Nakon što smo se sjestili u sobu, malo osvježili išli smo prošetati do grada. Grad je poznat po lječilišnom turizmu, odnosno termalnim izvorima. Također zbog svog položaj gotovo točno na pola puta između Firenze, Pise i Siene, polazišna je točka mnogim organiziranim turama po Toscani. Pretpostavlja se da je cijela regija bila vjerovatno naseljena još od doba paleolitika. Grad se spominje od 13. stoljeća, a baš zbog svog položaja, često je viđao ratove. Lječilište se izgradilo 1530. godine, a ime u ovom obliku grad je dobio početkom dvadesetog stoljeća.
Kako je bilo taman povečerje, grad je bio prepun turista i to mahom starije životne dobi, tako da smo se osjećali kao da smo sami nas dvoje snizili prosjek godina za 5-10 godina. Napravili smo krug centrom koji je šetališna zona, te vratili u sobu. Bilo nam je dosta, te smo imali namjeru odmoriti se, ali svirka iz obližnjeg hotela nam to nije dala do kasno u noć.
Obzirom da smo na bračnom putovanju, odlučili smo da se ne ustajemo prije 8 sati. Otišli smo na droučak koji je na našu žalost bio tipičan talijanski - fete kruha na komad (3 za svakog), feta nekog kruha bez soli, šalica bijele kave, dva maslaca i dvije marmelade po osobi, jedan kroasan i sok. Nakon lanjskog đira po Austriji i Njemačkoj, naučeni smo na više, odnosno raznovrsnije. Jednim dijelom je to malo razočaranje nadoknađivao vlasnik, koji nam je svako jutro davao kakve korisne savijete. Rekli smo mu da je naš plan posjetiti grad Luccu i Pisu, a on nam je savjetovao da posjetimo i Pesciu, odnosno Pinokijev park, a da iz Lucce prema Pisi idemo jednom lokanom cestom, koja je lijepa za pogledati. I bi tako.
