Ovo sam lito, nakon duuuuugo vremena, susreo starog druga iz davnih srednjoškolskih dana, uz to ponosnog vlasnika male Yamahice Virago. Nakon par sati i par piva posli, pa je dogovor da svratim do njega, kad popuste vrućine, u posjet u Dubrovnik, pa ćemo poć u đir do Durmitora. Kao idealan datum odabarali smo 08.10.2010.
Za put sam se pripremija ko' Sport Billy. Isprinta sam pet vrsta različitih karata, pročačka moto forume u potrazi za informacijama (hvala Fjaki, Svakaku, Picodi, Wulfy-ju i dr.), sanira sitne nedostatke na KLE-petalu u stilu starog dobrog Grunfa. Ostalo je čekat samo vjesti sa nebesa i moliti se za dobro vrjeme.
Sve je teklo u najboljem redu do utorka, kad Danilu i mene, punica obavještava da je naša nazočnost na obiteljskom ručku u petak neizostavna, te da bi nepojavljivanje na istom uzrokovalo strašne posljedice po nas. Uspili smo izboriti dozvolu za napuštanje ručka u 13 sati. U sridu Darko iz Dubrovnika mi javlja da on mora poslom u Split pa otpada druženje. U četvrak uvečer kum Petar mi iz neobjašnjivih razloga otkazuje suputništvo - nabijem ga.
Petak 08.10.Konačno petak. Ručak protiče u mom nonstop gledanju sata. U 13 i 15 napokon uspjevamo pobić i sjest na motor, a u 13 i 20 na Poljičkoj cesti shvaćamo da nismo ponili putovnice. Natrag u Mravince. Napokon stvarno krenuli u 13 i 45. Sa Darkom smo se sreli u Drašnicama i popili cugu.
Negdje oko Neuma prestigao me BMW GS st-tablica. Učinija mi se nekako poznat.
Od Cavtata do Debelog brijega iz mene vozi se crveno-crni Fazer budvanskih tablica. Na granici vozač Fazera sa tetoviranim okom, kojem sam ime zaboravija, mi kaže „Hvala na školi sigurne vožnje, a sad ću ja vas da sigurno, bez straha od policije provedem, kroz Herceg Novi“. Vozimo se za njime do Kamenjara, ukrcajemo na trajekt, tu srećemo spomenuti BMW i tad vidim da je vlasnik istog Željan Rakela. Razgovor teče otprilike ovako:
- Di idete?
- U Budvu. A vi?
- Isto. Jel' imate smještaj?
- Aaa našli smo nešto preko interneta.
- Ja idem do prijatelja, pa ako oćete možete sa mnom?
- Može!
I tako, čovik koji me prvi put vidi u životu, bez razmišljanja, nudi mi pomoć i vodi nas sa sobom u goste. Ostao sam poprilično paff!
Pravo iznenađenje me čeka kad predveče stižemo u Budvu kod domaćina Velje i Ljilje. Ljudi su nas primili ko' da su čekali nas, a ne Rakelu. Vadi se loza, sprema meza, naručila se večera, pije se crnogorski vranac, a boja se vraća u obraze. Kad smo im rekli da nam je plan poć na Durmitor rekoše nam: „Nijeste normalni, đe ćete gore, smrznut ćete se, to treba poć ljeti“.
Al' nam je pamet ikad smetala
