Odlično, već su nam utro malo puta.. ja se posebno veselim Yazdu i pustinji 
Iskreno, meni se osobno Yazd najviše svidio. Prekrasan grad usred pustinje, bio sam u njemu sredinom ljeta, spavao na otvorenom - to je neopisiv osjećaj, vedro nebo, zvijezde, puše lagani topli povjetarac iz pustinje, ma kao u nekoj bajci...
Evo jedna fotografija od te večeri kada sam spavao pod vedrim nebom:
kako je funkcionirala komunikacija, engleski? Što s ljudima koji ga ne znaju, jel znakovni jezik rukama i nogama prolazi? 
Pazi, sada ću ti reći nešto jako zanimljivo, nešto što sam doživio nekoliko desetaka puta (!!!), da dobro si pročitao. Ako netko ne zna engleski, onda ( barem je meni tako bilo, kada sam na ulici zaustavljao ljude ), ili počne zaustavljati ljude oko sebe, da ih pita je li znaju engleski, da ti pomognu, ili nazove nekoga svoga tko zna engleski i da ti mobitel, da ti ta osoba objasni preko mobitela! Od, pa ja vjerujem negdje stotinu ljudi, koje sam ja zaustavio, SAMO JEDAN je rekao da ne zna i otišao dalje, SVI OSTALI su mi pomogli! Ne bi vjerovao, ali ljudi će se tamo doslovno pokidati da ti pomognu. Vrhunac je bio kada smo išli u Teheran u metro. I sada, imaš tri vrste karata: jednosmjernu, dvosmjernu i dnevnu. Sve su bezobrazno jeftine, ne znam, jednosmjerna je najjeftinija i dođe 0,20 kn, a najskuplja je dnevna i dođe 0,80 kn, dakle nije stvar u novcima, nego samo se nismo htjeli gnjaviti sa time, i sada, žena na blagajni ne zna engleski i mi zaustavimo jednog dečka koji je sišao na toj stanici i krenuo van i pitamo ga je li zna engleski. Kaže on da zna i pita šta nam treba. Mi mu objasnimo i on nam kupi karte i kaže, ajde ići će on s nama, pitao nas je gdje idemo. I dečko ide s nama nekoliko stanica dalje, u suprotnom smjeru (!!!) od kojega je došao ( a vraćao se s posla ). Mi dođemo do stanice do koje smo trebali, pita on nas, pa kuda ćemo sada? Kažemo mi, idemo gore potražiti taxi. Kaže on, ajde s nama će da nam nađe. Dođemo mi gore i dečko nas pita kuda idemo. Kažemo mi njemu i krene on zvati taxi. Dolazi taxi do nas i pazi sad ovo - dečko uzima novčanik, vadi novce i daje taksistu i kaže kuda da nas vozi (!!!) mi svi troje skočili, ne, ne treba, pa hvala puno, nema smisla, ali on inzistira. Uglavnom, jedva smo ga nagovorili da ne plati, i da smo mu zahvalni što nam je i ovoliko pomogao.
Eto, to je samo jedan primjer, a bilo je stvarno napretek sličnih primjera. Po meni osobno, ono malo što sam putovao, Iranci su najljubazniji narod koji sam ja ikada upoznao! Mi Hrvati se možemo posramiti nasprem Iranaca. Probajte zaustaviti nekoga na ulici i pitati gdje je neka ulica. U 99 % slučajeva, ako osoba ne zna, samo će reći da ne zna, i otići dalje.
