Krenemo lagano pješke nazad prema srpskoj granici gurajući motor..... *ebemlitisuncežarko kolika je ta hidroelektrana, izgledala je puno manja kad smo se vozili ... lagano se odgurujen nogama, Moover me pokušava gurati i tako malo pomalo, metar po metar krećemo se dok mi razne ideje i kombinacije prolaze glavom. U jednom trenutku skužim da je bolja polovica postala samo točkica u retrovizoru, a kad smo se približili srpskoj granici, vidio sam velike znakove i natpise da je strogo zabranjeno ići pješke preko centrale.... no, ja sam se provukao... ona nek se snalazi ... 
Dolazi i Monstrum napokon, vidno uznemirena i ljuta, no, kako je i ona na forumu, najbolje da sama ispriča svoje doživljaje sa pješačenja preko zabranjene zone...
A koliko je tek meni izgledala manja kad smo išli u smjeru Rumunjske i vozili se, ne trebam ni pričati..
Vraćajući se nazad prema srpskoj granici, u ful opremi za motor, noseći svoju i strašilovu kacigu, i još koješta od opreme (bar me vjetar nije mogao odpuhati
), još uvijek vrteći u glavi zašto se baš meni to događa, pokušala sam ignorirati vidno zbunjene i uznemirene carinike jedne i druge strane koji su se s kontrolnih tornjeva vrtoglavom brzinom spustili dole da vide koji to luđaci idu pješke preko. Upozorili me (bar koliko sam ih htjela/pokušala shvatiti) da ne smijem pješke preko, da ću dobiti kaznu, da je strogo sabranjeno, etc., etc... ali nije mi bilo druge...morala sam uhvatiti one, sad već prilično udaljene dvije točkice ispred sebe...
brana je definitvno preeeeduga za šetnju..
