Jutro deveto. Dan kada službeno možemo ući u Ukrajinu, ali prije toga malo priče oko procedure koja je potrebna da se uđe u tu zemlju bivšeg SSSR-a, kao i oko samog motiva koji nas tjera u tu, motoristima nimalo zanimljivu, zemlju.
U zadnjih nekoliko godina, tokom turističke sezone, HR ukine vize za građane Ukrajine kako bi se olakšao dolazak ukrajinskih turista na naše more, a onda Ukrajina zauzvrat ukine vize za građane HR. Ove godine se takvo što nije dogodilo, odnosno mi smo ukrajincima ukinuli vize još u mjesecu travnju, dok oni nama šipak. Znači prvo treba otići izraditi vize, što je za mene bila komplikacija. Prvo sam rezervirao hostel u Kijevu i s računom otišao u ukrajinsku ambasadu u Voćarkoj ulici. Odmah su me ispirili, jer treba nabaviti od hostela pisanu potvrdu da ćemo odsjesti tamo, kao i certifikat koji potvrđuje da se taj hostel može baviti turističkim djelatnostima. Nakon što sam nabavio tražene potvrde ponovno idem u Voćarsku u nemili sat kada oni rade, ali opet šipak. Kao ti papiri nisu ono što su me tražili i gospođa mi uvalja 2 ceduljice da uplatim 35 dolara po vizi. Zanimljiv princip rada - ispiri me van uz galamu na ukrajinsko-hrvatskom jeziku, ali me usput da 2 računa na 35$. Pičim kući i zovem hostel, pokušavam im objasniti šta trebam, ništa im nije jasno. Zamolim ih da oni nazovu ambasadu u Zagrebu pa neka se dogovore međusobno, a ja odmah idem opet u Voćarsku vidjeti hoće li se uspjeti dogovoriti. Izgleda da je hostel uspjeo naći zajednički jezik s konzulatom, pa uspjevam predati papire za vize. Izrada viza traje 7 dana i nakon 7 dana dolazim po vize koje nisu gotove (a zvao sam ih dan ranije i pitao hoće li vize biti gotove), pa me zovu da dođem ponovno za 2 dana. Jel moram reći da je to četvrtak, a da mi krećemo na put u subotu. Na kraju sam dobio vize, ali uz takve komplikacije i gubljenje vremena da je to strašno.
S druge strane kolega koji je tražio vizu 2 tjedna prije mene kaže da nije imao nikakvih problema. Valjda nisam imao sreće/pameti.
A zašto uopće ići u Ukrajinu? Pripjat. Grad duhova na obali istoimene rijeke koja napaja jezero koje služi za hlađenje reaktora u nuklearnoj elektrani Černobil (Чорнобиль). Jedini način da netko kao ja uđe u zabranjenu zonu, odnosno, grad Pripjat je preko turističke agencije koja organizira posjete, što košta 160$ po osobi. Skupili smo novce i platili predujam, ali 2 dana prije pokreta nam stiže mail kako je MINISTRY OF EMERGENCY SITUATIONS AND CHORNOBYL AFFAIRS zabranilo sve odlaske u Zabranjenu Zonu. Super
Znači ništa od posjeta Pripjatu i slikavanju kraj 4., najpoznatijeg, reaktora Černobilske elektrane.
Maglovito jutro je svanulo na Rumunjsko - Ukrajinskoj granici. Buđenje, jutarnje razgibavaje i kontrola pogranične policije. Do sada smo imali samo lijepa iskustva s policijom, čak i sinoć kad sam išao do grada kupiti nešto za večeru i zaboravio sam ponjeti bilo kakav dokument, znači išao sam bez vozačke, prometne, putovnice, osobne,... i zaustavi me policija. Policajac je znao nešto malo engleskog, a ja sam rukama i nogama znao objasniti da sam podigao šator i da idem samo do grada kupiti nešto za pojesti. Pustio me, a moglo je biti gadno.
Preleazak Ukrajinske granice je zanimljiv, prvo dobijete papirić na kojem piše vaša registracija i koliko je putnika u vozilu, onda idete do samog graničnog prijelaza na kojem prvo idete do graničara koji pregledava dokumente, pa onda do nekog drugog graničara koji pregledava vozilo (to bi mogao biti carinik) i svatko lupa neke štambilje na papir koji ste dobili na samom ulazu. Nakon kompletne procedure koja traje oko 40 minuta idete prema izlazu i taj, sada ištambiljani, papir dajete vojniku na izlazu. To je to.
Čudi me da na prijelazu nema prevelike gužve, pogotovo zato što između RO i UA imaju samo 2 granična prijelaza, jedan je između gradova Siret i Černivci, pto je relativno blizu Moldavije, dok je drugi skroz tamo kod tromeđe između H, UA i RO.
Prvi kontakt s Ukrajinom je odličan. Temperatura je, doduše, nešto viša nego što bi čovjek mogao poželjeti - zrak 31°C, cesta 54°C. Zanimljivo da u Ukrajini kamioni teži od 34T imaju zabranu prometovanja kada je temperatura zraka viša od 28°C. Razlog je što u tom slučaju asvalt toliko omekani da kamioni prave preduboke kolotrage. Izgleda da se tog pravila nitko ne drži, jer na ukrajinskim cestama su najgrozniji kiolotrazi po kojima sam do sada vozio, a da kolotrazi ne bi bili dosadni brinu se random razbacane rupe po cesti.
Prvo točenje u Ukrajini i kupovanje atlasa. Nažalost, klasična karta se ne može kupiti, valjda bi karta bila preglomazna. Radnici na benzinskoj nisu bili sretni što Ivana slika, pa nakon ove slike je dobila zabranu daljnjeg slikanja.
Zašto mijenjati ono što je dobro - u Rumunjskoj smo stamanili hrpu sladoleda, red je i u Ukrajini napraviti isto.
Ukrajinci stvarno imaju mašte kad rade sladoled, ali imaju i ukusa. Svi sladoledi su im super okusa, čak je i najobičniji šlag odličan.
Na ulasku u Černivci vas plakat mami na kupnju svinjskih jezika, svježe, ukusno i zdravo. Navali narode
Na pijaci samo kvalitetna roba, krzneni kaputi na vrelom ljetnom suncu su ponuda koja se ne odbija
U Černivciju se malo odmaramo, primjećujemo nekoliko internet caffea, pa iskorištavamo priliku da u kafiću popijemo pola litre soka i surfamo sat vremena za nekih 6 kuna. Cijene u Ukrajini su odlične ako ih usporedimo s Rumunjskom. Očekivao sam da će Rumunjska biti jeftinija od Hrvatske, ali jeftinija je jedino Coca Cola i eventualno hrana po fast food butigama. Sve ostalo, uključujući i gorivo je ili kao kod nas, ili zeru skuplje. S druge strane, Ukrajina je raj - gorivo oko 6kn, hrana je relativno jeftina, sladoledi se dijele maltene džabe. Da nisam ostario 2 godine dok sam prolazio proceduru za dobijanje turističke vize, možda bih i razmislio o trajnjem seljenju u Ukrajinu.
Iz Černivcija se na jedvite jade uspjevamo izvući, nekakav je praznik, pa je pola grada zablokirano i milicija regulira promet. Moje poznavanje čirilice je očajno, pa se teško snalazim, ali na tablama prepoznajem ime jednog grada - Ternopil, pa samo pratim smjernice za taj grad, iako bi nam bilo bolje da smo odmah krenuli prema Hmeljnickom (Хмельницький). Trenopil mi je ostao u sjećanju kao grad koji je izrodio talente kao što su Los Colorados, čiju hit pjesmu stalno pjevušim:
Cesta prema Ternopilu je ista kao sve ostale ceste kojima ćemo po Ukrajini gaziti - ravna, široka s dubokim kolotrazima i random rasutim rupama. Nekad su kolotrazi dublji, nekad plići, nekad ima manje ili više rupa... Ceste su dovoljno široke da se 2 velika kombajna komotno mogu mimoići cestom, plus što uz cestu ima još jedna makadamska traka po kojoj se voze traktori.
Mi se i dalje držimo toga da se treba popodne odmoriti. U Ukrajini ćemo teško naći običan potok, a kamoli bistri, brzi, planinski potok, tako da se odmaramo u hladu pokraj ceste.
Ukrajina je puna malih sela, ali se ta sela ne nalaze uz glavnu cestu, nego su razasuta okolo i između njih postoji mreža malih cestica koje ih povezuju. Cesticama po selima se ne isplati voziti, jer je gotovo nemoguće snaći se. Pokušao sam i lutao sam i lutao i lutao... Između većih gradova su napraljene glavne ceste koje su kao ravnalom povučene između 2 grada. Ukoliko iz nekog sela želite doći do grada morate doći do glavne ceste i čekati autobus kojih ima puno i stalno voze, ili stopati. Zanimljivo mi je bilo vidjeti firange (zavjese) na autobusima. Zgodan detalj.
Rekao bih da ukrajinci drže do tradicije. U jednom gradu je sprovodna povorka išla prema groblju i nitko nije pretjecao povorku, čak su i auti kad naiđu iz suprotnog smjera stali pokraj ceste dok povorka nije prošla.
Osim što drže do tradicije, drže i do toga da na skoro svaki proizvod stave znak "Bez GMO"
Ovo je prizor koji ćete često gledati ako se odlučite na put u Ukrajinu - ravnica, polja i široka kvrgava cesta. Čovjek bi očekivao da će se po takvim cestama moći prijeći i 700km dnevno bez većih problema, ali mi smo nakon 300km po Ukrajini bili mrtvi umorni. Kolotrazi traže puno koncentracije dok motor pleše po cesti, a vrućina i dosada koju ravna cesta proizvodi su samo zabile čavel vu ljes naše odluke da ćemo u jednom danu doći do Kijeva. Tih 600+km je nedostižan san za nas.
Jedno od luksuznijih vozila na ukrajinskim cestama
Nepregledna polja žita su simbol Ukrajine, čak im i zastava izgleda kao plavo nebo ispod kojeg je posijano žuto žito
Ukrajina je žitnica Europe i to je vidljivo na prvi pogled.
Na nekim dijelovima dvotračna cesta postaje četverotračna i čak i na takvoj cesti postoji zebra. Moram priznati da nisam siguran tko je dovoljno lud ići preko 4 široke trake, dok kamioni i auti voze 100km/h. Čekaj, evo netko tko se odlučio na taj potez. Gledaj lijevo, gledaj desno...
Na istom dijelu ceste se odigrala i drama prelaska jata pataka preko ceste. Ovo sam gledao kao najnapetiji film.
U Ternopilu skrećemo pravo prema Hmeljnickom. Da, namjerno sam napisao da skrećemo pravo, i Rumunji i Ukrajinci desno kažu pravo. Ispočetka je malo zbunjujuće kad mi netko objašnjava kamo trebam ići i rukom pokazuje desno i kaže samo ideš pravo.
Malo čavrljanja ugodnog s jedna dva ukrajinska motorista što smo ih sreli putem, ali za razliku od Rumunjske u kojoj se može naći hrpa stranih motor, u Ukrajini je jednostavno rijetkost vidjeti motor na cesti.
Prvi dan u Ukrajini smo došli do Vinicije (Вінниця), gdje smo odlučili spavati u motelu, jer nas je uhvatio mrak, a pogodno mjesto za šator nikako da nađemo. Stajemo u prvi motel koji vidimo, cijena za nas dvoje - 150kn. OK, za Ukrajinu možda malo puno, ali šta da se radi. Motor parkiramo na sigurno i spavamo snom pravednika. Sutra nas čeka posjet Žitomiru i onda Kijev.
U Žitomiru na zidu pošte imaju zanimljive posvete važnim trenucima u ukrajinskoj povijesti.
Ivana i Ja smo veliki mrzitelji Comic Sans MS fontova i žao nam je što se prvi nismo sjetili napraviti stranicu Ban Comic Sans (
http://bancomicsans.com/main/), ali nam je toplo oko srca kad vidimo da ima Comic Sans ćirilični font
Kipovi, rukom stvorena odmarališta za golubove
Još malo zanimljivih sladoleda
Dovraga, propustili smo događaj godine u Ukrajini
I konačno u popodnevnim satima, ulazak u Київ
Hostel koji smo našli preko HostelWorld stranice (
http://www.hostelworld.com/hosteldetails.php/TIU-Kreschatik/Kiev/34765) se nalazi u samom centru Kijeva. Kada bi hostel bio smješten u Zagrebu, nalazio bi se na samom početku Ilice. Smjestili smo se u hostelu, osvježili pod tušem i idemo u malo razgledavanje grada.
Kijev je grad koji ima malo veze s ostatkom ukrajinskih gradova, ovo je europski blještavi grad s puno parkova i zelenila, uređenim trgovima, podzemnom željeznicom.
Crazy cat person i neka gospođa s natpisom oko vrata
Hmm, kažu da su žene najbolji ukrajinski izvozni proizvod i ne mogu kontrirati toj tvrdnji.
Nakon što su nam noge otpale od šetanja, idemo na spavanac. Sutra nas čeka obilazak muzeja posvećenog katastrofi u Černobilu. kad već ne možemo posjetiti sam Černobil, morat ćemo se zadovoljiti i s muzejom.
Autor
Tema: Operacija Šuplji zub (Srbija, Rumunjska, Ukrajina i Poljska) (Posjeta: 4626 )