Ispis

Molimo prijavite se ili registrirajte.
1 Sat 1 Dan 1 Tjedan 1 Mjesec Beskonačno
Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave

[deantoto]

Još me dirnula na ulazu u muzej jedna skulptura. Na prvi pogled onak normalno, al onda kad shvatiš gde u biti jesi i da ti ljudi predstavlaju roditelji koji su izgubili sina, uf, teško, tak me zaintigrirala da sam ju išel tražiti po netu i našel sam par citata na tu temu koji govore sami za sebe:
 

 
Djeca ne bi trebala umrijeti ... Roditelji očekuju vidjeti svoju djecu kako rastu i sazrijevaju. Konačno, roditelji očekuju da će umrijeti i ostaviti djecu iza sebe ... To je prirodni tijek života događaja, životni ciklus ide dalje kao što bi trebao. Gubitak djeteta je gubitak nevinosti, smrt najranjivijeg i ovisnog. Smrt djeteta znači gubitak budućnosti, nada i snova, novih snaga, i savršenstva.
  
Žena koja izgubi muža naziva se udovica. Muž koji izgubi ženu zove udovac. Dijete koje izgubi roditelja se zove siroče. Ali ... nema riječi za roditelja koji izgubi dijete, to je tako grozan gubitak!

[deantoto]

Da se vratim na temu i ponovim :
 U trenutku kad sam odlučil još prije godinu dana da bum posjetil bojište u Italiji imal sam veliku želju zapaliti sviječu njemačkom vojniku, ne nekom koga znam, nego nekom neznanom vojniku. I nije on neznani, on je dobro znan, samo njegovi majka i otac, ili brača i sestre, ili njegova djeca, obitelj i prijatelji, nisu nikad mogli zapaliti mu sviječu, jer nisu znali gdje je njegov grob, pa evo nakon 67 godina sudbina je bila da mu zasije jedna hrvatska trobojnica.
 
I tak hodam po groblju i u tišini prolaze me trnci i nekak ko da tražim nekoga, i vidim dosta natpisa sa imenima, pa neki bez imena, pa neki po tri u jednoj grobnici bez imena, ali onda odjednom ko da me nekaj preseklo i stanem u desetom redu, grob broj 178 – Ein Deutscher Soldat.
 

 

[deantoto]

EVO MOJEG ZABORAVLJENOG HEROJA. Uh, Bog mu daj duši lako, bil sam siguran da me gledal s onoga svijeta, i prije puta razmišljal sam si kaj bi mu mogel pokloniti. Uz jedan lampuš koji je do njega došel nakon 1100 pređenih kilometara iz Velike Gorice, kupljen u cvječarni preko puta groblja u kojem je sahranjen i moj otac, za njega sam odlučil nekaj odsvirati.
 

 

 

 

 

 
 
 
 

[deantoto]

Izvadil sam mobitel i pustil najglasnije jednu pjesmu za njega :
ICH HATT' EINEN KAMARADEN ( imao sam prijatelja – prevedeno )
 

http://www.youtube.com/watch?v=IVpM8OPixds

 
Ajoj, koja doza ponosa. Prethodno sam si i napisal tekst pa sam mu i zapjeval. Nemrem vam opisati osječaj. I završi pjesma i ja opet odpočetka. I nikak se nis mogel odvojiti od groba

[deantoto]

 Al eto krenul sam dalje do križa. I hodajuči po groblju za sve pale borce pustil sam im jednu njihovu pjesmu pod kojom su koračali, a to je najpoznatija njemačka koračnica, Erika. A kaj da vam velim, od kad sam čul tu stvar mobitel mi zvoni tom melodijom, sve dok ga bum imal.

 

http://www.youtube.com/watch?v=xYzhPXiKtGY&feature=related

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 

[deantoto]

I idem gore, dole, čitam sva ta imena, i gledam godine rođenja  smrti, i shavtim da su večina bili mladi dečki od 18-22 godine, Isuse Bože, strašno.

Teško je shvatiti rat. Treba cijeniti povijest. Treba razumijeti patnju.

Mislil sam si da me bu neko možda čul puštajuči tu melodiju, ali neg vrag nosi sve one kaj misle da veličam Hitlera, jednostavno se divim običnom njemačkom vojniku, koji je bil rođen u to vrijeme, a da smo mi bili na njegvom mjestu i mi bi obnašali njegovu dužnost. Teško je reči  da je groblje ljepo, al kak je napravljeno,uf. Dobro, Talijani imaju smisla za dizajn, ali ovde se prepoznala njemačka ruka. I bez obzira kaj je groblje službeno otvoreno od 9:00h, več prije 8:00h travica se zaljeva, a travica ko u Wimbledonu, i sednem si malo na klupicu i onak tiho samo šutim i gledam uljevo. I gledam i gledam, i razmišljam to je to. Znam da je mnogima ovo glupost, al ja sam se osjećal ponosno. Nakon ovog posjeta dalje mi nije bilo niš više tak važno jer sam osjećal da sam svoju misiju ispunil. Ispostavilo se bude da sam u krivu jer posjeta muzeju kod gradiča Latina je bila iznad svih očekivanja.


 

 

 

 

 

 

 

 

 
 
 
 

[deantoto]

Nakon njemačkog groblja dalje sam krenul do manastira. Tam ima dosta fortifikacija za obići. Posjetil sam i poljsko groblje, koje je isto lijepo uređeno, ali vidi se kaj napravi Švabo a kaj napravi Poljak.
 

 

 

 

 

 

 
 

[deantoto]

Ujedno groblje je sagrađeno na točki takozvanoj  HILL 593, koja je bila sekundarno brdo kod Monte Cassina, branjeno od njemačkih padobranca. Bio je meta napada Amerikanaca u prvoj fazi napada na Cassino, ai bzuspješno. Kasnije su napad preuzeli Indijci, a u veljači 1944 Britanci su pretrpjeli veliki poraz na planini. Kasnije je preuzela britanska divizija preko Snakeshead Ridgea, nasuprot Hill 593, i ostali su tamo sve dok poljske trupe nisu napredovale i u zadnjoj fazi zauzele Cassino. Spomenik se može posjetiti samo pješice. Prije manastira ima putokaz gdje se skreče za poljsko groblje. Nebi ni znal dojti do tam da nisam prije našel na internetu. Penjem se u brdo, dođem do poljskog groblje, a onda još do kraja groblja pa opet gore, gdi dođem do vrata koja su zaključana, prokletstvo, ma ja sam ih preskočil, al da su bila otključana, jest da put ni baš Bog zna kaj, došel bi z motorom i prešel kroz cele planine jel je put podnošljiv. Ovak sam oko tri sata išel cipelcugom kozjim stazama ubrdo. Na vrhu brda HILL 593 ima spomenik poljskim vojnicima. I kaj mi vrag ni dal mira i krenem do njega. I idem, i idem i idem. Najgori uspon u životu. I nemrem verovati, nikad dojti. Nisam znal kolko ima do kraja, i nije da nemam kondicije, al več pod kraj sam mislil odustati. 36 stupnjeva vani, sunce pere, ja u dugoj robi, i idem na breg  na koji Bog zna jel bi opće moj Bev speljal. Ajd nekak sam došel gore. Pogled na cijelu Liri dolinu je prekrasan. E rođo moj, onda sam ja shvatil o čem je bila riječ. Ja peške nis mogel dojti gore, a dajte onda probajte zamisliti Poljake kak jurišaju na gore ukopane Nijemce. Odozgora su ih imali ko na dlanu. Malo sam pogledal spomenik, pa malo imena na njemu i nastavil dalje. Makar ni dole ni bilo lako iti, ipak je bilo lakše nek gore.
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 

[deantoto]

I tak sam došel pomalo do Albaneta farme. To je farma ispod Hill 593, u ranim fazama borbe okupirana od strane Nijemaca gdje se 19.03.1944 vodila teška bitka gdje su Novozelanđani sa tenkovima bili odbačeni u pokušaju da opkole poziciju Monte Cassina. Njemački padobranci dobro ukopani odbili su napad. Ostaci farme još su tam srušeni. Uh kak bi to trebalo malo dotjerati, možda i budu jednog dana. Nije lako bilo dojti do tam al sam došel, i sad sam sretan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 
 
 

[deantoto]

Posle farme produžil sam još kam me putokaz vodil i došel do spomenika poljskim tenkistima. Spomenik je jedan originalni poljski Sherman, sa gusjenicama uzdignutim u zrak, i ispletenim u znak križa. Jako mi se dopla, onak originalan tenk, dorađen umjetničkim rukama. I opet na toj točki si zamislim borbu.
 

 

 

[deantoto]

 

 
 

[deantoto]

I sad je več puno toga viđeno, ostaju mi još samostan i muzej na povratku doma. Samostan sam slikal u više navrata, još od jučer čim sam došel odozdola, pa navečer dok sam se vračal u kamp, pa i danas ujutro. Prije svega kad sam krenul iz kampa putem poljskog groblja,  a još malo više i dođe se pred samostan. E sad da me ubiješ ne sečam se jel od podnožja dole pisala tabla da do gora ima 7 ili 11 kilometri. Ni bitno kolko, al znam da je bilo dosta. Cesta za vožnju gore je prava uživancija, jako zavojita, a asfalt odličan. I ide moj Bev gore. Bez da se buni, a ja se prisječam koliko je ovde miliona granata opalo. Nemrem si nikak to dokučiti. Gore je uspon jako strmi, i zamišljam si Saveznike, čak im se i divim kak su ga uspeli zauzeti. Dobro, ak ste pročitali uvod i povijesne činjenice da se sad opet ne ponavljam, jasno vam bu bilo. Saveznici bez avijacije nikad nebi probili liniju. Al onaj ko ga je naredil da se bombardira, jao. I bil je srušen do temelja. Ostale su samo ruševine. 1952 godine samostan je obnovljen, i to tako lijepo, da se u njemu uopće ne osjeća da je bio rat i da je nekad do temelja bio razoren. Čini se da smrt tamo nije stanovala.
 

 

 

 

 

 
 

[deantoto]

A ovak izgleda danas slikan u više doba dana i sa različitih lokacija:
 

 

 

 
 

[deantoto]

 

 

 

 

 
 

[deantoto]

Monte Cassino za sve je predstavljao nešto drugo:
-za Poljake simbol nade za njihovu zemlju
-za Saveznike kuča Boga žrtvovana za slobodu
-za njemačke veterane potpuno drugačije : predstavljao je hrabrost vojnika koji su se borili od materijalno jačih Saveznika,sa mnogo večom vatrenom moći i brojnijim ljudstvom za preteču manifestaciju koja je stigla. Borili su se sa velikim vještinama. Nikakav zločin nije bio zabilježen, i čine ih ponosnima što su spasili sve vrednote samostana  i iz muzeja u Napulju.
I nisam htel iči skroz dolje u odaje u podrum gdi su redovnici, iako oni žive dosta zatvoreno i van svijeta, ali u podrumske prostorije može se uči samo sa vodičem. Ima samostan bogatu povijest, bio je par puta rušen i oštečen, doduše nikada ko u WWII, ali mene to baš nije preveč zanimalo, jednostavno sam se htel samo najti i vidjeti ga izbliza. I mogu vam reči da izgleda stvarno fascinanatno kako iz dalekog, tako i iz bliza. A pogled koji se pruža na dolinu,vinograde, maslinike je predivan. A onda sam ušel u crkvu. Ljudi moji. To je nekaj zbog čega bi bilo vredno stati bez obzira ako vas i ne zanima WWII ako ste negdje u okolici. Nemam riječi koje bi opisale tu ljepotu. Još nikad u životu nisam videl crkvu sličnu njoj. Raskoš. Nisam znal kud bi gledal, jel u mramorni pod, zidove, slike, plafon. Slike su mi dobro ispale, iako je u crkvi bilo malo mračno, ali nemogu vam nikako dočarati tu ljepotu. Crkva je jako visoka, a fascinirala me je veličina slika. Malo da dobijete dojam, na zadnjoj slici usporedite veličinu ljudi sa slikom pa bute vidli kak su slike velike. Plafon je prekrasan, ma sve je Božanstveno.
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 
 
 
 
 

[deantoto]

I tak malo po malo obišel sam sve kaj sam si želel. I to je to. Negde oko podne krenul sam prema doma, a negde oko 90 km na putu prema doma ukucal sam koordinate još jednog i zadnjeg muzeja. I Krenul  sam.

[deantoto]

Putem prema muzeju malo sam promatral njihovu arhitekturu. Iako se niš ne razmem v to, al primetil sam, i dopalo mi se kaj sve kuče imaju nekak posebne krovove. Nisam primjetil ni jednu kuću koja bi imala klasičan krov na dve vode ko naša. To je sve nekak u par kaskada, jako lijepo, sigurno mora biti i skuplije.
 

 

 
 

[deantoto]

I borove uz cestu šišaju na interesantan način. Dole sve grane odrežu, a gore ostave krošnju. I kad se vozite kroz drvored cestom, kad sije sunce, vi ste u hladovini, a kroz stabla imate prekrasan pogled na cestu i okolicu.
 

 

 

 

 

 
 

[deantoto]

Nemojte me držati za minutu, al čini mi se da sam negde oko 13:00h došel do muzeja Piana Delle Orme. Muzej je smješten kod grada koji se zove Latina. Prostire se na 25000 kvadrata i nije sav vezan za WWII. Cijena ulaznice bila je 12 eura, al za ono kaj sam videl nebi mi žal bilo dati ni 50 eurića. I dobim plan muzeja i odlučim se posjetiti samo ono vezano za WWII. I ono, gledam iz vana hangara, odnosno zgrada ko u priči. Hebate. Vidim hangare gdi je napravljena bitka za Italiju
 

 

 
 
 
 

[deantoto]

I to kronološki. I uđem u prvi – od Elalameina do Messine. I unutra mrak, i mislim si kaj je ovo, kad ono pregradama je sve odvojeno, i ideš dioramu po dioramu, scenu po scenu. Kak koračaš na senzore se pali određena muzika i rasvjeta. Ježim se.
 

[deantoto]

Na slikama se nemre dobro dočarati jer su slikane sa bilcem, pa izgleda da je sve ko da je dan, u biti na prvoj slici Okolo je noć, dok je u sobi svjetlo. Iz sobe se nagledava baka da vidi ko ide, jel počinje rat, ona živi u strahu, a snaha doji.
 

 
 

[deantoto]

[deantoto]

Nastavljam dalje i dojdem do sobe. I gledam, u prvi mah niš posebno, lutke, ali kad sam se zabuljil, Isusek, gledam talijansku klasičnu obitelj koja je živjela u miru. I gledam zabrinut pogled bake koja grli i boji se za unuka, jer ona je preživjela rat, a sa desne strane deda grli unučicu i isto to razmišlja. Pogled tate krije nezadovoljstvo, a pogled mame zabrinutost i uplašenost.
 

 

 

[deantoto]

 Ali ljudi moji. Ima neka tipka i piše push. I ja stisnem. Ne vjerujem. I počinje predstava. Pali se radio. Na radiju vijesti o početku rata. Stravično. Prvo se čuje jak zvuk aviona, a onda se trese cijeli pod da sam se bojal da ne opadnem. Čoveče, kak glasno, kak realno, ja buljim u te lutke,uh, žalim sve ljude koji su to morali doživjeti.
 

 

http://www.youtube.com/watch?v=RkqEpHdwbWg&feature=related

[deantoto]

I krenem dalje, a ono sve kronološki poslagano, sve u detalje, pogledajte i sami. Oduševljen sam i ushićen.