Dan 1
Produženi vikend je tu, a Istru smo trebali obići još prije godinu dana, dok mi je Parenzana zanimljiva od kad sam pročitao Lurkerov izvještaj
http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,108459.0.html koji je išao prije točno 3 godine trasom desetljećima nefunkcionalne pruge Parenzane. Više o povijesti Parenzane možete pronaći u njegovom izvještaju, kao i na
http://www.parenzana.net/Znači odluka je pala - posao stavljam u drugi plan, mjenjam ulje u motoru, tovarim šator i u petak ujutro krećem starom cestom prema Karlovcu. Valjda sam bio zamišljen kada sam u Karlovcu fulao skretanje za Rijeku i krenuo prema Splitu. Negdje kod Slunja mi je postalo jasno da ovako više ne može i da ako želim doći u Rijeku, moram ići cestom prema Rijeci. U Slunju, nakon dobrog obžderavanja pizzom, skrećem na cestu prema Josipdolu. Sama cesta je prelijepa, ali preuska za dvosmjerni promet pun turista. Valjda ih GPS usmjeri na ovu cestu tercijarne važnosti. Iz Josipdola idem prema Ogulinu i Vrbovskom.
Negdje uz put vidim da neki Švabe stoje i gledaju prema dolini - dive se ovom izletištu. Imaju se čemu i diviti, dođe mi žao što je predamnom još dosta ceste, jer rado bih se spustio dolje, raširio šator i dočekao sutra.
U Rijeku stižem nakon 6 sati truckanja, što je debelo previše, čak i za penzića kao što sam ja. Mislim, nisam penzioner, ali mi mnogi kažu da vozim kao dida koji je jednom nogom u grobu, a drugom drži papučicu gasa.
Na Učku krećem starom cestom, a iza sela Veprinec se odvajam na makadamsku cestu koja prelazi preko cijele Učke. Lijep makadam, vidim da se čak i turisti vozikaju, vjerojatno GPS i shortest trip opcija
Pogled na Rijeku
Pogled na Lanišće
Zaboravio sam kupti vode, obično ne skrećem na makadamske ceste bez da imam makar jednu flašu s vodom. Ostao sam par puta žedan u šumi, pa sam se naučio pameti (odnosno nisam). Ožednio sam, a vode ni za ljek, sunce prži, a meni se učini da vidim uređeni izvor uz cesto. Odlično! E pa ne, jer to nije izvor, nego svetište.
Dalje makadamska cesta vozi do sela Račja Vas, odnosno Bosne u Malom, kako je selo opisala gospođa kojoj je bilo zanimljivo gledati kako ja zatežem lanac u centru sela. Svijet je malen, gospođa je nakada živjela u Slavoniji, pa smo brzo našli zajednički jezik. Napajam se vodom, i tražim nekoga tko zna postoji li cesta preko brda do Prapoća, a onda i do Roča. Kaže jedan čovjek da ima cesta i da često motori tu idu, ali da je to samo za ekstreme. Pa kud ekstremi, tu i ja!
Nakon par kilometara dosta grde kozje staze i nekoliko skretanja u šumi gdje sam uglavnom birao stranu puta koja ide prema dole, izlazim na cestu.
Nisam siguran gdje sam, ali to me ne smeta. Vrijeme je odlično, ceste su fenomenalne, uske, zavojite, bez prometa. Uspjevam doći do vrata Europe, pa se okrećem i idem prema Buzetu.
Pogled na Buzet
U Buzetu se održavaju susreti oldtimera, koji baš daju lijep štih Starom Gradu. Znao sam da će Istra biti lijepa, ali nisam ni očekivao da ću biti ovoliko oduševljen. U starom dijelu grada se stvarno živi, znači to nije onako samo za šminku, nego u svakoj kući netko živi, a tako je i u svim ostalim gradovima, a svaki grad i gradić ima tu staru jezgru. O selima da i ne pričam, sela su često 3 ili 4 kuće, a ima ih makar 5 puta više nego je na karti ucrtano. Ceste koje su na karti, nosio sam kartu Hrvatske u mjerilu 1:500 000, te jednu samo Istre u mjerilu 1:200 000 i svejedno nema pola cestica ucrtano.
Pogled sa starog grada
Sljedeća postaja je najmanji grad na svijetu - Hum. O ovom gradiću sam nešto čuo još u osnovnoj školi, ali od tada nisam ni bio u Istri, što je šteta. Istra je tako blizu, a ja 17 godina nisam kročio na istarsko tlo.
Alejom Gladoljaša sam do Huma sam stigao oko 19 sati i mislio sam podići šator negdje u blizini Huma, ali sam zaboravio da je Hum najmanji grad na svijetu, te da se na razgledanje Huma ne može potrošiti 2 sata. Čak i uz najbolju volju, puževim korakom cijeli grad se može preći u 2 minute. Pravim još jedan krug oko grada, ali to je još 2 minute. Ah, ništa idem onda dalje, šator ću podići negdje drugdje.
Ako me se nečim može namamiti, to je onda tabla koja pokazuje na makadamsku cestu. Pa i da ispod table piše kako cestu čuva troglavi zmaj (rodi se Muji sin s 3 glave i pitaju ga u birtiji: "Kako sin?". "K'o zmaj", kaže Mujo) ja bih skrenuo.
Nakon par skretanja na makadamu i još par na asvaltu završavam u nečijem dvorištu
Polako, ali sigurno nabadam cestice prema Pazinu u koji sam se dokoturao taman na Gastro večer. Hrane, ića, pića u izobilju, tako da punog želudca mogu krenuti u noć tražiti mjesto za sklapanje šatora.
Izbor pada na cestu prema Kršikli, gdje skrećem s ceste u polje i pakriram šator kraj lovačke čeke. Negdje oko 23 sata me bude svjetra oko šatora. Koji qrtz! Lovci došli na čeku i sad mi spominju najbližu rodbinu jer im smetam. Jedan me hoće potjerati, a meni se baš i ne sklapa šator, pa drž' nedaj kao pustit će oni mene na miru. Nakon ovog događaja sam loše do nikako spavao.
Dan 2
Jutru je trebala cijela vječnost da svane, a kad je sunce konačno razbilo oblake razvlačim šator na čeku da se osuši, pa se pakiram i krećem prema Kršikli
Iz Kršikle se sputam u selo Kišići i sve mi se čini da se može nekako preko Butoniga jezera do Kašćerge. Pitam jednog dida jel se može kako do Kašćerge popreko. Ma može sinko, samo idi ovom cestom:
Čekaj, dida, jesi siguran. Baš tom cestom, koja izgleda kao da njom nitko nije prošao od kad su se rimljani povukli. Da, samo tom cestom, nemaš problem. Ajd dobro, krenem ja cestom koja je dijelom blatna kaljuža, pa onda kamena cesta, pa opet malo trave i tako koji kilometar. Naravno, svako malo je neko grananje na cesti, ali sve mi se čini da je svejedno koji put odabrao, jer ionako svi vode do jezera.
Butoniga jezero je najveće jezero u Istri (ja bih rekao i jedino), a iz njega se gotovo cijela Istra napaja vodom. Potpuno je zabranjeno kupanje, ribarenje, a i prilazak jezeru. Jedino što su table s upozorenjima stavljene na prilaznu cestu, dok sam se ja spustio iz šume.
Iz Kašćerge idem za Zamask, odakle se može vidjeti Motovun
Kad ću ja naučiti lekciju o parkiranju motor na mokroj livadi?
Guštam se kao djete kad dobije sladoled. Ceste su jedna bolja od druge, svako malo stajem nešto slikati, a iako stalne gledam u kartu lutam kao da sam bez karte. Istra nije kao Ukrajina gdje ako se krivo skrene sljedećih 200km nema skretanja. Ovdje svakih par kilometara ima križanje i gdje god da skrenete negdje ćete doći, a od tamo se opet može negdje doći. Nema onog osjećaja - upos, pa ja sam na krivom putu. U Istri nema krivog puta.
Nakon razgledavanja Motovuna idem na razgledavanje Parenzane, koja kreće iz Vižinade i prva dionica je Vižinada - Motovun. Moram reći da je Parenzana isključivo prešačko/biciklistična staza, znači zabranjeno za motore/aute/traktore. Znači, ja sam išao Parenzanom pješice.
Vižinada
Start
Od svih tunela najzanimljiviji mi je bio tunel Motovun - neosvjetljen je. Toliki mi je gušt bio ići kroz neosvjetljen tunel da sam išao par puta. A tek tišina i mrak kad sam ugasio motor. Jeza!
OStali tuneli su ili dovoljno kratki da ne trebaju rasvjetu, ili su osvjetljeni.
Ovo nisam skužio, nije most, jer iznad ne ide nikakva cesta, nije ni tunel...
Trasom Parenzane stižem do Savudrije i sama Parenzana završava na HR-SLO granici. Ne mogu se požaliti na Parenzanu, lijep je osjećaj provesti se tom cestom. Jedino bi bolje bilo provesti se tim vlakom, jer pogled sa velikog dijela trase puca na dolinu ispod. Mogu zamisliti starog ćiru kako pufće penjući se uz strmu prugu, dok s lijeve strane pogled puca na sela ispod.
Vraćam se do Umaga i idem se malo okupati u moru. Zadnji puta sam se brćkao u moru prije 10 godina i ne mogu reći da mi nedostaje slana voda. Ipak, idem se malo osvježiti. I šta bude kad Slavonac uđe u oštrim kamenom popločano more? Pa razbije noge
Super, dosta mi je mora za sljedećih 10 godina, pa idem skoknuti do Italije. Skupljam limenke Coca-Cole i do sada sam skupio limenke iz 18 različitih zemalja, pa kad sam već blizu Trsta da skoknem po Colu. Slovenci, kakvi već jesu, su napravili 10km nekakve brze ceste prema Italiji i sad tamo naplaćuju vinjete. Ja im za vinjetu lovu nedam, makar ne od kad su mi uzeli 15€ za vinjetu kad sam išao do Graza i onda skužio da su isto tako napravili par km autoputa i veselo naštancali vinjete, pa neka raja kupuje. Dobro je netko prokomentirao - sekira ih to što im putnici državu koriste kao WC dok idu prema pravom odredištu. Trst je ogroman industrijski grad i jedva se snalazim kad sam pokušao naći put prema nazad. Nekako nabadam GP Kozina i u RH ulazim blizu Buzeta po debelom mraku. Smještaj sam pronašao blizu sela Sovinjak, na livadi koja nije bezrazlošno posijana djetelinom kao ostatak zemlje okolo. Naravno, na ovoj livadi umjesto djeteline raste ogromno kamenje koje će ravnati moju kičmu i bubrege tokom sljedećih nekoliko sati. Cijelu noć je nedaleko od šatora svirao neki radio, odnosno stalno su se mješale stanice. Doslovno, cijelu noć je iz kukuruza dopirala mještavina šuštanja, večernjih vijesti i glazbe. Mislio sam da je netko parkirao auto u mrak, pa obavlja određene radnje, ali zašto slušati 'Vijesti u ponoć' prilikom snubivanja mlade fureštkinje!? Neka, razbjat ću glavu sutra, sad je na redu spavanac.
