Tata, Franc i ja smo ove godine odlučili otići do Armenije. Prvi dan nas je u Kraljevu ugostio Darko, poznatiji kao doktor dare ovdje na forumu.
Kroz Bugarsku do Zlatograda zadnjeg mjesta prije Grčke granice.
Plan je bio ući u Grčku pošto je kod Zlatograda prije par godina napravljen međunarodni granični prijelaz. Ideja je bila ući u Tursku "ispod" Istanbula, trajektom preko tjesnaca i onda nastaviti prema Kapadokiji i dalje na istok. Postojao je samo jedan mali problem, Grci na granici nemaju štambilje pa nas neEUovce ne puštaju preko. Zapravo možemo preko ali se moramo vratiti preko istog prijelaza. Grk: A kuda idete. Mi: Armenija, Grk: Znate imate drugi prijelaz, oko 200 km dalje. Niš, natrag do Svilengrada, ulazimo u Tursku bez komplikacija, no sada imamo problem, na autocesti smo koja vodi kroz Istanbul. Kroz istambulsku gužvu smo već prolazili pa nam se nije ponavljalo ali druge kombinacije bi nas koštale još više vremena pa pada dogovor da deremo po autocesti skoro do Ankare.
Prvi čaj u Turskoj. Turci zapravo ne piju kavu ali se stalno nalijevaju sa čajem.
Mostovi u Istanbulu i AC se plaća prepaid karticama, pa smo ih uboli na prvim naplatnima. Prošli smo kroz Istanbul relativno bez problema, bilo je par zastoja ali smo se uspjeli progurati. Slikali nismo, oko 100 km gradske vožnje na +35, sa šumastim vozačima ipak ne ostavlja vremena za opuštanje.
OK, prošli smo kroz Istanbul, kamo dalje...
Stižemo do Bolua, nalazimo hotel, drugo jutro imamo još par sati na AC i onda se napokon vraćamo na običnu cestu.
Kamiondžije nas zovu na gablec. Malo spikamo, ruke, noge. Koliko smo skontali oni su Kurdi i idu negdje prema Sirijskoj granici.
Popodne stižemo u Goreme, malo naslikavanja, večera i drugo jutro dalje.
Šibamo prema Malatyi gdje ostajemo dvije noći jer nam je plan posjetiti Nemrut
http://en.wikipedia.org/wiki/Mount_Nemrut i malo makadamirati okolo.
Drugi dan rano ujutro krećemo na Nemrut.
Pošto je bilo negdje oko +40 odlučujemo se vratiti u Malatyu, ali smo negdje krivo skrenuli pa smo skoro do mraka tražili selo Chelikahan u kojemu smo trebali izaći na glavnu cestu.
Napokon Chelikhan.
