Još uvijek nedelja. Na Kamčatki je bilo 22:30. Pa si vi računajte.
Žuti nas je vodio prekrasnim krajolikom Velebita negdje prema Svetom roku. Cca 30 km makadama u komadu, što kroz šumu, što kroz mjesečeve pejzaže. Plan je bio doći do Gračaca pa prema Korenici.
Na ovom dijelu puta, kao i na svim ostalim djelovima koji nisu bili asfaltirani sam naročito guštao. Tempo je bio taman. Obzirom na suvozačicu i nešto prtljage više sam se umarao nego da sam bio sam. I stil vožnje je drugačiji. Nema ustajanja. Tako da guza dosta pati. Nema proklizavanja i namještanja zadnjeg kotača za zavoj zadnjom kočnicom. Svejedno sam guštao.
Pitao sam se što će žena reć. Uglavnom oduševila se ovakvim načinom putovanja i pri svakoj pauzi je govorila kak joj je super. Opet je počela spominjati da bi htjela naučiti voziti motor.......to bumo još vidli.....



Ne znam kaj Miro radi na ovoj slici, bio je daleko.....al putanja mi se čini nekak ausvinkl......


Brige koje su me morile nisu jenjavale. Pokušao sam izvući zaključak. Zašto, pobogu, zašto samo jedan kofer? Zašto kofer uopće? Zašto ponekad lijevi, a ponekad desni. Nikad oba zajedno. Što se nalazi u njima. Koliko dugo su kobasice dimljene i koje drvo je upotrebljeno za dimljenje. Da li je luk narezan ili ne. Zašto slatki Ajvar? Koliko je platio rog papriku i gdje?
Zasad mi je samo dio s motornim uljem bio jasan.

M.