PRVI DIO
Nije baš lako nakon povratka pisati o nečemu što se dogodilo i bilo je prekrasno. Sav si pun dojmova s puta i ništa ti ne pada na pamet za izdvojit. Ali smo mi bili pametni pa smo dali Dragoj da vodi dnevnik koji je pisala i povremeno Jele tako da imamo materijala. Prvo da sve predstavim. Na putovanju je bio Stipe i Domina na KTM-u, Renco i Jele na Kawasakiju i Moja malenkost Dida i Draga na Suzukiju.
Četvrtak
Početak puta. Svi uzbuđeni, neki slabo i spavali. tehnički problemi na samom početku. Srećom ne s motorima. Htjeli smo snimiti kamerom početak puta i ustanovili da je kamera snimala cijelu noć za vrijeme punjenja u mojoj sobi. Ustanovili smo dvije stvari: već imamo snimljeno sat vremena materijala ali iz meni poznatih razloga materijal nije za javnu upotrebu, ujedno se baterija istrošila. Sva sreća da se to dogodilo meni a ne mojoj ženi. Ništa od snimanja dok ne stanemo i napunimo bateriju. Za živo čudo krenuli smo na vrijeme. Kava, krafna, duvan i osmijeh na licima, pogotovo Stipi.
U Neumu smo na marendi. Kupuju se zalihe duvana (tko zna gdje idemo možda tamo ljudi ne puše). Renco, Draga, Jele i Domina pušači na svakoj pauzi stajanja, jedan taman ugasi drugi ga zapali, Stipe nijemi promatrač a ja dežurni grintavac "idemo brže, vrag odnija duvan, nikad nećemo doći, ja i Stipe već bi bili u Južnoj Africi". Domina slabo puši, ne leži joj stranjski duvan, šeta gori doli sva nervozna a krivac Stipe nije htio staviti desetak šteka duvana u kufere. Ima i jedna dobra stvar u Neumu, kad se bude ženio Renco, Jele je našla idealan poklon koji bi joj mogli kupiti "fjakaši" a to je stakleni stol s stolicama. Cijena "prava sitnica".
Vožnja idealna, ali u Čilipima nema Itilasa. Dojadilo čoviku čekat na fjakaše pa krenuo, kaže, polako prema Baru. Samo on ne zna da ne može voziti sporije od nas. Mi krećemo sami prema Baru. Na granici s Crnom Gorom sve ok. Brzo i exspeditivno. Kako sam ekipu zajeba za prstace u Neumu, jer mi se žurili da se nađemo s Itilasom, krećemo u Kotor okolo kole zaljeva jer smo čuli da tamo ima prstaca za naručiti. Tamo niti čuti o prstacima. Zabranjeni. Dno mora ispred restorana puno ostataka prstaci, valjda gosti moraju bacati ostatke preko ograde da ih tko ne ulovi dok jedu, a on kaže NEMA PRSTACA, Zabranjeni. Jeli lignje. Polako. Preko Sv. Stefana došli do Bara i našli Gashija. Itilas se umorio od čekanja, iskupao i otišao u Drač. Tamo nas čeka sutra na ručku.
Idemo spavati kod Rajka. Ovdje spavaju svi koji dolaze motorima iz Hrvatske i inih država. Apartmani uredni, cijena od 24 Eura odgovara, ljubaznost i uslužnost na visini, pravi turistički đir. Navečer smo prošetali kroz Bar i to u kolorima da malo vidimo reakcije crnogoraca na hrvatske oznake. Taman smo ih tu večer priznali. Bilo je komentara svakakvih pa smo se za svaki slučaj smjestili kod Gashe u pizzeriji. Svaka mu čast, nije htio dati da platimo večeru. Nema veze, doći će on i u Split. Bar šest puta minimalno.
Petak
Jutro. 8 sati. Draga i ja smo zadnji. Valjda je tako i red. Najstariji smo. Gashi je odvojio cijelo jutro za nas. Odveo nas je u Ulcinj i pokazao najbolji put do granice sa Albanijom. Zna sve o Crnoj Gori. U Ulcinju sami Albanci. To je valjda zbog blizine granice. Zatoplilo je i ja sam već kao lud. Skidam sve sa sebe. Zub vrimena. Granicu smo prošli bez problema, svi pričaju engleski. Samo daj eure i nema problema. Dali 10 eura po glavi i sve ok. Vozimo se po Albaniji, polako. Malo češće stajemo da sve vidimo, slikamo. Kad su nas već treći put prešla dvojica albanaca na bicikli, vidili smo da zaista vozimo i previše polako. Treba nalit goriva. Moj Suzuki ne troši baš puno ali ima mali rezervoar, kao i Rencov Kawasaki, pa stajemo svakih sto kilometara jer ne znamo kad će slijedeća pumpa. Tu smo se iznenadili najviše. Pumpa za gorivo u Albaniji ima svaki kilometar pa čak i dvije tri za redom jedna do druge. Neke su ludilo, a neke nemaju ni asfalt a kamoli kućicu za onog što radi. Svakoj je zajedno samo jedno, a to važi za skoro sve električne stvari u Albaniji, da bi radile trebaju upalit agregat. Pijemo kafu u kafiću i slušamo agregat. Ludilo. 2 km puta prije ulaza u Tiranu ludilo, horor. Cesta puna rupa, svi pritiču svakoga, normalno bez žmigavaca, trube, a pasi šetaju po cesti. A mi još moramo gledati putokaze. Ne smijemo ući u Tiranu nego skrenuti na auto put za Drač. Kad nam je to Gasho naglašavao kao najvažniju stvar, mislio sam u sebi «pa jebi ga nisam toliko glup i slijep da falijem križanje s auto putem ». Sada znam zašto je njih toliko produžilo u Tiranu. To se ne može opisati, to se mora doživjeti. Auto putem smo stigli brzo u Drač i čekamo Itilasa. Normalno, čovjek je već i ručao dok je nas čekao. Nema veze, vodi nas u najboljoj namjeri na ručak birajući pažljivo restoran gdje ćemo ručat. Restoran kao iz filmova o Americi ali totalna katastrofa. Umjesto telećih šnicela na žaru dobili smo nešto što sigurno nije teletina a ako i je kojim slučajem, polili su ih ovčjim sirom i nečim drugim pa pare janjeći šniceli. Bljak. Mi gladni smo to pojeli a Draga i Domina su naručile koku i jele našu salatu. A to što je došlo kao pečena koka stvarno je bilo bljak, bljak. Pitaj gospu čime ih hrane. Itilasu je bilo neugodno, a jebiga nije njegov restoran. Krenuli put motora, a onda cigića kao u priči. Nisu nas htjeli ostaviti na miru sve dok im ja, iako mi je Itilas cijelo vrijeme govorio da ništa im ne dajem, nisam dao sitniša. Tek onda nam nisu dali ostali mira, valjda očekujući da ću dati i njima nešto. Ma jasno mi je za njih, ali nam nije dao mira ni onaj što je dobio sitniš. Valjda misli da su mi svi jednaki pa ga neću prepoznati. Oko 18.00 sati krećemo prema granici s Makedonijom i Itilas nas prati na motoru. Kad nam je ostalo samo jedno raskrižje on se vraća a nama kaže da samo pratimo tablu Qafa Thane. Vozimo ti mi i vozimo ali nigdje table. Po nekim našim procjenama i previše. Stajemo kraj dva policijota koji su nam lijepo objasnila da se to raskrižje preuređuje i da smo ga prošli ima 30-tak km. Nikad ljubaznijih osoba, samo što nisu upalili rotaciju i odveli nas nazad. Ništa, vraćamo se nazad i tražimo novi naziv grada za skrenut. Nikad u životu nisam vidija više mercedesa nego u Albaniji. Lutrija je vidit neko drugo auto. Valjda im je zabranjeno kupovat išta osim mercedesa. U Albaniji ceste ludilo a vozači užasni. Čuo sam da uopće ne polažu vozački, kupe auto i voze. Oznake u kilometrima za pojedine gradove i mjesta su valjda ostale iz vladavine Hoxe tako da zbune neprijatelja jer što se više vozite prema nekome gradu to je razdaljina veća. Nikako nismo mogli odgonetnuti koliko imamo još kilometara do granice. Nekad bi bilo manje nekad više. Napokon oko 21.30 dolazimo na granicu. Šteta što je mrak pa se ništa ne vidi okolo. Carinik na makedonskoj granici nas je oduševija. Upoznat je sa više naših moto klubova i navija za Hajduk. Uputio nas je na spavanje u hotel Ambasador u Ohridu gdje ćemo proći najjeftinije.
Dojmovi iz Albanije: Hrana očajna, hoteli i restorani izgledaju super, ljudi ljubazni, vozači očajni, ceste dobre, puno pumpi. Plaže su im pune ležaljki ali se nisu potrudili maknuti ime hotela iz Italije. Pitanje kako su ih i nabavili. Sve se može plaćati u eurima ali im je matematika lošija strana. Ako nema pri ruci kalkulator prođeš super. Ja i Renco smo ulili zajedno benzin i treba je platiti Renco sve zajedno u eurima. Odmah su se skupila dvojica da to zbroje a dotrčao je i treći s pumpe preko puta da im pomogne. Kovanice nisu htjeli a kad je Stipe htio platiti karticom uhvatili su se smijat. Pitali su ga gdje mu je slika na njoj i nisu mu htjeli ulit gorivo dok nije da lovu. Najveći problem je bio objasniti onom na pumpi što liva gorivo da KTM ima dva rezervoara. Kad bi Stipe otvorija drugi čep ovaj mu ne bi htio livat govoreći da mu je već ulio misleći da ga Stipe hoće zajebat. Tek kad bi mu Stipe platio on bi ulivao u drugi rezervoar stalno gledajući di je ona benzina od maloprije. Raskrižja s semaforima i kružnim tokovima izvrsno su riješena samo se zna vidit konja kako pase travu u srid grada na raskrižju zavezan za rasvjetni stup iz razloga jer se neko potrudio zasadit tu travu radi boljeg izgleda. Još nešto što se tiče vožnje. Sidimo u kafiću i pijemo. Prika na motoru vuče za sobom 10 m duge željezne tondine. Dolazi okuka. Tip ništa ne usporava a željeza sve kupe pred sobom. Valjda normalno.
Subota
Napokon smo se opustili. Spavanje u Ohridu 34 Eur i bilo je ok. Hotel čeka privatizaciju pa ga ne sređuju. Sobe smrde po tufini i prvi put u životu u kupaoni me čekaju plastične šlape, pare Jugoplastikine. Mogu naslutit koliko imaju godina. Krevet je bija dobar što se ne bi moglo reći za tuš kabinu. Draga me napala da što sam razbio tuš dok sam se tuširao a ja objasnio da je to bilo tako kad sam ušao a potvrdili i ostali jer je ista situacija bila i kod njih.
Krenuli put Ohrida na razgledavanje i kavu. Taman se lijepo smjestili na rivi kad ono nema struje a time ni kave. U Ohridu, a valjda je to tako i u cijeloj Makedoniji, vrijeme kao da je stalo. Sve je isto, samo drugi ljudi. Od danas nam je vođa puta Stipe. Nije da je Renco bio loš, nego se on opusti i uživa u vožnji a ovdje treba stalno pratiti kartu i čitati imena mjesta da ne zalutamo (pogotovo na čirilici). Današnja ruta je trebala biti Ohrid – Bitola – Kozani – Kalambaka – Meteori. Užasno je bilo vruće i Jele i ja smo testirali kremu faktor 20. Veći faktor nismo našli. Uzalud. Mi skinuli majicu a ono majica ostala na nama. Jebeš faktore. Oraspoložili smo se čim smo vidili Meteore. Uletili smo u prvi kamp odmah ispod Meteora, iako su nam rekli da su prvi najskuplji, mi smo prihvatili (40 eur). Nema veze. Čim je tip rekao da ima bazen i da se možemo kupati već smo bili raspakirani. Nakon deset minuta svi smo bili u bazenu i guštali kao da se nikad nismo prije kupali osim jadne Domine. Ženske stvari. Tu večer smo bili dobro raspoloženi kao da nismo prošli niti 100 km. Navalili smo na spizu, koja je bila mrak. Još kad bi je pratila i količina kao u našeg «Fife» bilo bi super. Ali zato su platile pive. Amstel. U restoranu kampa osjećamo se čisto domaće kao da smo doma na teraci. Neki su mislili da kad livaju vino da livaju vodu. Bilo kako bilo nam je super.
Nedjelja
Ujutro buđenje u 8.00 sati. Za doručak svi smo naručili omlet. Jedva smo dočekali krenuti vidit Meteore i obići manastire. Smješteni su na vrhovima stijena i stvarno djeluju impresivno. Cijelo vrijeme dok smo se penjali imao sam osjećaj da sam nešto zaboravio. Saznao sam na ulazu u manastir. Muškarcima u kratkim hlačama zabranjen ulaz. Ženske dobiju košulje. Lako njima. I još sam to pročitao kao upozorenje na netu. Nema veze možda neko pročita i ovo moje: ne ići u kratke hlače! To se ne može opisati, pogledajte slike ili idite u Grčku i to vidite.
Putujemo prema Delfi. Volim proročanstva. Mislim da je temperatura preko 30 stupnjeva. Stajemo na prvoj pumpi kad tamo piše 40 stupnjeva. Skidamo još robe. Cesta fenomenalna za vožnju bez puno prometa. Delfi je malo turističko mjesto puno hotela i suvenirnica. Tu su nam tili uzet 8 eur za ulaznicu pa smo odustali. Gledajući slike i ono što se vidi preko ograde naša Salona je pet puta bolja. Bar ima više stina. Sili smo u kafić i popili ulaznice i odgledali utakmicu Hrvatske. Čim smo sili u kafić donili su nam šest čaša ledene vode, digli tendu a onda je Jele riknula ka da se «čutimo». Mi smo navikli pričati u Grčkoj svašta među sobom kao ne razumu nas, ali ovdje svi pričaju srpski i svi su razumili što pričamo. Nije bilo ugodno. Nema veze svi su navijali s nama za Hrvatsku. Nigdje nismo našli kamp sa sobama, hotel je bio skup 50 eur, pa smo se spustili u mali gradić Iteu i potražili privatan smještaj. Itea je malo misto uz more a nema niti jedna soba za iznajmljivanje. Sve sami privatni apartmani i par hotela. Nakon dosta traženja ipak smo našli jedan i to jedini privatni smještaj po 35 eura. Večera u restoranu je bila ok samo se konobar vraćao par puta. Oprostite baš je sada to nestalo, može nešto drugo itd. Skoro sam mu rekao da donese bilo što.
Ujutro smo malo kasnije krenuli, nakon našeg spremljenog doručka kupljenog u samoposluzi i Draginih pašteta iz Splita, za Atenu. Nema puno kilometara pa smo stajali češće. Vruće za poludit. Ne znam jesu li japanci izmislili kakve jakete s klimom. Ako tko zna neka mi javi. Promijenio sam suvozačicu na motoru. Sada je Jele iza mene. Isto žensko samo mlađe. To je trajalo cijela tri (3) kilometra. Opet Draga iza mene. A i motoru laknulo. Ne mora puno pazit kako se naginje u okukama. Kako smo se navikli dugo vozit uletili smo u Atenu a nismo ni imali namjeru. Htjeli smo naći neki jeftiniji smještaj prije Atene. Čim smo se zaustavili i razvili kartu stao je motorista i pitao jel treba pomoć. Puno lijepo. Uputio nas u najbliži kamp. Tamo nema bungalova, samo šatori, a naši šatori u Osijeku čekaju da dođemo na Party. Cijene u kampu su ok. Osoba 7 eur, motor 3 eur i šator 5 eur. Kamp ima praonu, sefove itd. Nije loše za one koji odluče na više dana otić u Atenu, odmah je na ulazu u Atenu s lijeve strane i zove se Atena. Kad smo počeli već lutati po Ateni a ne voziti, Stipe se sjetio i uzeo taxi da nas odvede do hotela. Vozili smo se jedno 30 min. ali hotel je bio dobar ( 70 eur ). Taxi neće da uzme novac, valjda ima proviziju od hotela, ali mu dajem 10 eur i imam osjećaj da bi nas vozio cijeli dan. Nakon smještaja i raspakiranja popili cugu i navalili na prvi giros. Naišli smo na internet cafe gdje sam se javio ekipi sa foruma i preko skypa pričao doma s djecom (25 i 26 god) Po povratku kupili visky i cole za u sobu. Ja otišao spavati a oni ostali u sobi od Renca i Jele.
Utorak
Jutros smo se ranije ustali i krenuli na Akropolu. Otkrili smo da je najugodnije a i najjeftinije putovati po Ateni metroom. Platiš 5 kuna i voziš se dokle god hoćeš. Vruće, vruće, vruće. Karta je 12 eura. Šteta novaca i vremena. Ići u Atenu a ne vidit akropolu bilo bi glupo. Ali zato slobodno mogu napisat: šteta novaca i vremena. Dioklecijanova palača je nešto, a ovo je hrpa stijena koju Grci još zidaju. Nađu jednu ruku i prst noge i onda naprave cijeli kip i izlože ga. Tako i sa stupovima. Dovoljno da nađu komadić stupa i, hopla, evo za nekoliko dana iz radionice cijeli stup, doduše vidi se što je staro a što novo, ali stup je stup. Više ima dizalica i radnika nego turista. S obzirom na cijenu karte i broja dnevnih posjeta od par tisuća hodočasnika nije teško izračunati koliki se novac slije u blagajnu. Ma izradit će oni uskoro i još jednu akropolu. Grčka živi od kamenja i povijesti a mi to sve imamo i bolje ali nemamo marketing. Nema veze zato su girosi dobri. Ručak i večera giros. I pivo u količinama. Popodne smo nakon odmora malo obišli grad. Sviđa mi se ali sve je puno pasa lutalica a dva su nas i napala. Doduše nisam znao žele li se igrati ili su gladni, jebiga ne znam grčki, ali je bilo neugodno. Mi muški stajali smo svakih pet metara dok nismo odlučili naći kafić, sjesti i piti a one neka pazare. Skoro smo zaboravili na njih, ali nisu one nas. Prolazili smo kroz svakakve kvartove, elitne, čiste, šporke, sumnjive, pune crnaca, indijaca, kineza, svega blaga svjetskoga. Navečer smo završili u hard rock caffeu i guštali u muzici i piću. Nismo se puno opijali, pivo 4,30 eura visky 7,5 eur ali smo bar malo osjetili nešto poznato. Na kraju smo se slikali i kupili majice kao pravi turisti. Po starom dobrom običaju svratili smo u trafiku preko puta hotela i nakupovali cole i visky-a i uživali na balkonu sobe. Dosta jeftino.
