NE DAJTE DA VAS VOZAJU, VOZITE SE SAME!
Ovo je jedna sasvim „obična“, ženska priča.
Priča o ljubavi prema motoru i svim onim užicima koje vožnja na motoru donosi. Mnogi je ne razumiju ( TU LJUBAV) i čudom se čude kad kažete da je to neopisiv užitak. Kako to može biti užitak kad si stalno u hlačama, s kacigom na glavi, ne možeš imati lijepu frizuru, što ako padneš, kako ti nije hladno, pa za te novce si mogla kupiti i dobar auto, ... pitanja, savjeti, upozorenja; a što na to odgovoriti?
Vjerojatno se muški svijet ne susreće s toliko pitanja, ali nama je toga i preko glave. Malo je neobično kad se žena vozi na motoru, nema nas baš puno, pa je to onda ponekad i vrlo neugodno, ali priviknete se s vremenom.
Nikad mi nije bilo jasno zašto djevojke luduju za motorima a same se ne voze, sviđaju im se dečki motoristi, ali, samo ih vozaju, umjesto da se voze same.Da bi se uživalo na motoru, morate same voziti, osjetiti krotku snagu ispod sebe. Da bi upravljale s njom, treba samo malo vježbe. Moj je san oduvijek bio da imam svoj motor i da se vozim, SAMA. Kad nešto jako želite, to vam se i ispuni (zato uvijek morate paziti što želite); tako se ispunio i moj san. Istina, dugo sam čekala, ali se ispunio.
Prvi motor koji sam vozila bio je T- 12, neki možda i ne znaju što je to. I ja ga se slabo sjećam, ali na njemu sam naučila voziti. Onda je u porodicu došao AUTOMATIK, pa APN 4. E, to je bio motor (tamo negdje 1979). Sa čežnjom sam gledala ELEKTRONIKA u izlogu trgovine, bio mi je prekrasan, ali tata je rekao: „NE MOŽE, to je za tebe preveliko!“
Morala sam se zadovoljiti tatinim APN-om ili maminim automatikom, kad su bili slobodni, jer su mog Poni expresa ukrali bratu kad je s njim otišao u grad. Za 18. rođendan sam dobila starog Fiću, a o motoru ni misliti, sigurnije je u autu! Ipak su to 4 kotača.
Srećom, udala sam se za motoristu! Imali smo novog MZ-a ETZ 250! Koja je to bila uživancija voziti se na njemu, otići na more, na Grobnik na trke cestovnjaka, u Podgarić na motokros. Sjećam se zgode kad smo se vraćali iz posjete Vukovaru. Bili smo u posjeti rođaku koji je tamo služio vojni rok. Bilo je to vrijeme kad je vladala nestašica benzina. Negdje iza Osijeka morali smo prebaciti na rezervu.
Koliko je bilo rezerve, ne sjećam se, ali problem je bio što su nedjeljom pumpe uglavnom bile zatvorene, a na onima koje su „bile dežurne“ nije bilo goriva. Rezerva je bila pri kraju, stajemo na pumpi koja ne radi, ali je u blizini birtija. Tamo uvijek ima naroda i možda se netko smiluje pa nam proda malo goriva. Imali smo sreće. Čovjek nam iz Stojadina izvadi 2 litre. Pošto je taj motor trošio mješavinu goriva i ulja, ulje smo uzeli iz odbačenih boca u kontejneru za smeće koje smo pronašli na benzinskoj. Iz svake odbačene boce smo iscijedili ostatke i krenuli dalje. Ljudi moji, kako se samo dimilo iza nas! Tako smo se dovezli do Našica gdje je trebala stići cisterna. Čekali smo da stigne, da istoči gorivo i da možemo krenuti za Bjelovar. Dobar je bio taj naš MZ, za ono vrijeme prava pila, ali morali smo ga prodati. Trebalo je dograditi kuću, stigao je i junior, a s malim djetetom ne možete se voziti na motoru.
Mislila sam da je to završena priča.
Prolazile su godine, dijete je malo poraslo, auto je ostario, a za neki bolji nije bilo love. Bila su to teška vremena - one devedesete. No za neki motorić se ipak moglo skupiti.
I onda nakon dugo traženja, u jednom štaglju, ispod cerade, skrivala se ONA – moja Honda MBX 80.
San se počeo ostvarivati. Bio je to moj motor za otići na plac, odvesti dijete u školu i sve ostalo. Izazivala sam sablazan u gradu vozeći se na motoru sa punom korpom namirnica na pakettregeru, ali nestali su problemi sa parkiranjem, sa gužvom u prometu, sa skupim popravcima auta, noćnim morama registracije i još više pripreme za registraciju.
Hondica je sve preokrenula, imate dojam da se gotovo besplatno vozite, ostalo je nešto novca i za u čarapu! Apetiti su porasli pa smo joj za par godina, da ne bude usamljena, doveli dečka - Suzukija GS-a 500.
Sad se opet udvoje moglo nekamo i otići. Već je klinac mogao na kratko ostati sam kod kuće, a nas dvoje se vratilo u vrijeme mladosti.
Moj san se ostvario!
Hondica je bila na poštedi, išla je samo na kraće vožnje dok bi Suzuki obavljao ostalo. No, tu priči nije kraj. Pojavljuje se novi problem. Ako bismo sada svi troje htjeli otići nekamo dalje, bila bi to nemoguća misija!
Rješenje problema – kupiti još jedan veći motor!
I tako u garažu stiže Aprilija Pegaso 650. Možemo krenuti na put!
Ovog ljeta obišli smo bosansku dolinu piramida, otišli u Međugorje, na more. Bilo je to ljeto za sjećanje!
Ljudi nas čudno gledaju. Imamo tri motora, umjesto jedan dobar automobil. Žena u četrdesetima bi trebala voziti auto, a ne motor, misli većina. Ali oni ne znaju tajnu užitka vožnje na motoru!
I dalje trpim zgranute poglede kad siđem s motora i skinem kacigu, pitanja poput: Gospođo, je l' vas nije strah voziti tako veliki motor?
Ja odgovaram: je, jako me je strah, ali ne motora, već ovih divljaka koji se voze kao da je cesta samo njihova, skreću gdje im se prohtije, bez žmigavaca, izlijeću pred mene bez pol pardona. Dobro je rekao netko u Motopulsu: „ Moraš gledati ne na jedan auto ispred sebe, već na tri!“
Kolege na skuterima da i ne spominjem, iznimkama svaka čast, ali dobar dio ih se vozi poput kamikaza. Dečki na „jurilicama“ uživaju izazivati bijes ostalih sudionika u prometu misleći da su na trkaćoj stazi. Nažalost mnogi stradaju, ali na žalost daju i jako loš primjer mladim vozačima koji ih pokušavaju oponašati. Zbog takvog ponašanja svi su motoristi obilježeni kao divljaci i mnogi nas ružno gledaju. Na nesreću, novi motori su napravljeni mahom za trkaće staze,a ne za naše ceste koje su loše i jako opasne: pune blata od traktora, po zavojima se uredno rasipa šljunak, voda od kiša nanosi ga do polovice ceste, u jesen ne možete promašiti rasipan kukuruz, ljudi guraju tačke po cesti i sretnete ih baš u nepreglednom zavoju na svojoj strani, oni iz auta bacaju čikove kroz prozor bez obzira što ste vi iza njih i da dalje ne nabrajam.
Sve u svemu, nije nam lako i s pravom se ljudi pitaju što nas to privlači vožnji na motoru? Mislim da vi koji čitate ove retke znate odgovor.
Djevojkama (i ženama) poručujem: ako već imate vozačku dozvolu za motocikl, NE DAJTE DA VAS VOZAJU, VOZITE SE SAME. Ako kojim slučajem nemate A kategoriju – što se čeka?
Vjerujte mi, puno je ljepše i ugodnije biti vozač, nego suvozač.
Ne dozvolite da vas isprovociraju pa da ludujete po cesti, vozite pametno, uživajte u vožnji, uživajte u svom motoru. Zgodne ste i pod kacigom, za lijepe frizure i visoke pete imat ćete vremena, a ako ovo propustite, teško da ćete kasnije moći nadoknaditi.
Renata Dajčbar
Bjelovar
Autor
Tema: NE DAJTE DA VAS VOZAJU, VOZITE SE SAME! (Posjeta: 7036 )