Neposredno uz zidove grada sagrađen je lijepi hotel Frankopan.
U svakom slučaju Ogulin je zaslužio da ga ponovno pogledam ali detaljnije, jer sam grad i njegova bliža i dalja okolica nudi dovoljno zanimljivosti za cijelodnevni izlet.
Za povratak smo se odlučili preko Bosiljeva, što znači uskom cestom kroz gustu šumu i preko Trošmarije i Grabrka do Bosiljeva, te u Bosancima priključak na staru riječku cestu, pa za Karlovac.
Moram priznati da je vožnja ovom cestom s niskim suncem na obzoru za mene predstavljala napor jer je sunce probijajući se kroz krošnje drveća stvaralo na cesti konsantnu igru svjetla i scene. Vožnja po takvoj treperavoj svjetlo-tamnoj cesti za mene znači sekunde u kojima ne vidim stanje ceste. A s obzirom da je i ovdje bilo pijeska na cesti, te sam jednom prilikom malo odsklizao jer jednostavno nisam vidio taj čas pijesak, bio sam primoran u jednom trenutku zastati, sknuti sunčane naočale i s dignutim vizirom polako prijeći ostatak puta do Bosiljeva.
Jesy je bio pravi drug pa se nije bunio što me morao čekati dok se dotaljigam

Moram još spomenuti da me dio puta do karlovca pratio neki kreten s vatrogasnim VW minibusom, bez svjetala vozeći se valjda metar iza mene. Njemo je to bilo vrlo interesantno, a ja sam jedva dočekao neki pravac da mu se odmaknem. Žao mi je što nisam uspio vidjeti koje DVD je u pitanju pa da ih pozdravim putem novina.
Idiot!
U Karlovcu smo "sjeli" na autoput i via Zagreb. Premda smo vozili oko 150 km/h, prestigli su nas mnogi Česi i Mađari s svojim natovarenim automobilima, da bi zatim čekali u 2 km dugoj koloni pred naplatnim kućicama u Lučko.
Sve skupa 450 km fine vožnje.


