Molimo prijavite se ili registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Napredno pretraživanje  

Novosti:

 Str: [1] 2  Sve   Dolje

Autor Tema: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)  (Posjeta: 16560 )

Dylan

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 6015
  • Vozi: Kawasaki ER 5
  • Lokacija: Rasinja
PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« : 16. Srpanj 2012, 09:05:52 »

Spustio sam se u ravnicu iza mađarskog grada Salgotarjana. Cesta je ravna, široka, asfalt poprilično dobar i polako ulazim u ono stanje kontemplacije, kad sva čula više nisu okrenuta vožnji, već dio mozga ima prostora za meditacije. Danas je posljednji dan putovanja, povratak kući i moje su misli usmjerene na događanja proteklih šest dana. Razmišljam kako da ih opišem i pretočim u tekst, i u meni sve više raste spoznaja da su ljudi, oni živi i oni kojih nema, ono što je najviše obilježilo ovo putovanje. Da, bilo je tu prekrasnih pejzaža, bilo je izvrsnih zavojitih dionica, i ovo žarko sunce koje crpi snagu odigralo je veliku ulogu, ali susreti s ljudima ipak su najviše obilježili ovo putovanje.

CESTAR

Stajem na odmorištu negdje između Banske Bistrice i Ružomberoka u Slovačkoj. Znate ona neuređena odmorišta kakvih ima i na našim cestama, tračak asfalta kojeg tek malen potočić i nekoliko stabala  odvaja od glavne ceste. Gladan sam i žedan, a i prostata mi šalje signale. Na početku odmorišta stoji veliki cestarski kamion, pa odlazim na drugi kraj i u hladu parkiram. Namjeravam uskoro krenuti, pa  obavljam sve potrebne radnje i okidam nekoliko fotografija.
Pažnju mi privlači vozač kamiona koji nešto radi iza otvorenih vrata. Priđem malo bliže i vidim što radi: pokušava podići kamionski kotač u prostor između kabine i sanduka. Vidim da mu to ne uspijeva pa krećem prema njemu.
- Dobar dan, jel' trebate pomoć?
- Som vyhodil pneumatiku, a nemôže vyzdvihnúť na vozíku!
- Dajte da probamo zajedno!
Zgrabio sam gumu s druge strane i odmah sočno opsovao. Golim rukama sam uhvatio baš dio koji je eksplodirao i desetci sitnih žičica zapiknuli su se u moje dlanove.
- Da li imate rukavice?
- Mám nejaký starý.
- Daj, kakve god!
Slijedećih desetak minuta pokušavali smo na sve moguće načine podići teški kotač, rukama, polugama, pa opet rukama. Puhali smo, stenjali i psovali kad bi uhvatili dah. A poslije psovke bi pogledali jedan drugoga i tiho se nasmijali, možda se u govoru nismo baš do kraja razumjeli, ali psovke smo razumjeli perfektno.
Još jednom smo pokušali i ovaj put je kotač nekako prešao preko ruba koji nam je zadao toliko muke. Znoj mi kaplje s lica.
- U hebote, skoro sam krepao!
- Ty si Chorvát?
- Da.
- A ty, Chorvát, prišiel mi pomôcť?
- Pa vidio sam da se mučiš sam...
Slijedećih nekoliko minuta razgovaramo o mom putovanju i najboljoj ruti prema Poljskoj, točnije Krakowu. Vrijeme je za polazak. Čvrsto se rukujemo.
- Pekný výlet a vďaka za pomoc!
- Hvala, sretno i tebi!



Tog jutra u 6 sam krenuo iz Rasinje na putovanje koje će završiti u Poljskoj, u Biškupicama, malom selu u blizini Kluczborka, u Opolskom vojvodstvu. Danas mi je cilj regionalnim cestama doći što bliže Krakowu. Kako znam da su Mađari jako striktni u kontroli brzine vožnje u naseljenim mjestima znam da ću imati relativno malen brzinski prosjek jer me cesta vodi uz gusto naseljenu obalu Balatona, onda me čeka prometni metež Budimpešte, gotovo dvomilijunskog velegrada koji još nema gotov prsten obilaznica pa ruta vodi preko samog središta grada, a kakve su regionalne ceste u Slovačkoj i Poljskoj mogu samo nagađati jer još nisam bio tamo. Znam da prolaze kroz brdovito područje što će me usporiti, pa još ako padne mrak. No, plan je da vozim, pa do kuda stignem. Sa sobom nosim kamping opremu koja se sastoji od viseće ležaljke  i cerade koja je natkriva, lagana je i iznimno udobna i zahtijeva svega nekoliko minuta za postavljanje. Dovoljna su mi dva stabla negdje na osami i bez brige ću provesti noć. Jedino što ću u tom slučaju ostati prikraćen za gledanje večerašnje polufinalne utakmice Portugala i Španjolske na Euru.

Ljubopitljivog policajca u Goli zanima kud putujem. Na Balaton, odgovaram iako mi je cilj Poljska. Ne želim da me smatraju nogometnim navijačem i tako im dam eventualni povod za nekakav pretres, pa smišljam ovu malu laž. Pažnju mu privlači tuba na desnoj strani mog motora.
- Što je ovo?
- Nosač za štap za pecanje- odgovaram.
To ga je uvjerilo da nisam navijač i da ne nosim zabranjenu pirotehniku. I njegovom mađarskom kolegi tuba je privukla pažnju, no njemu sam štap morao pokazati. Kako je i ribolov jedan od mojih hobija odlučio sam sa sobom uzeti jedan varaličarski pribor, pa ako bude prilike divlje kampirati kraj neke vode i probati uhvatiti večeru ili doručak.


Blatno jezero, u daljini se vidi stožac vulkana Badacsony, jednog od pet ugaslih vulkana u blizini


Pored Balatona prolazim brže nego što sam očekivao i uskoro ulazim u Budimpeštu. Navigaciju (a to je posebna priča, jer sa sobom nosim tri Nataše, a ni jednu pravu: Nokia Symbian telefon s Garminovom navigacijom, HTC WinMobile smartphone sa Mireovim Cardinale BlackEdition i sedam inčni Samsung Galaxy Tab sa CoPilotom, a svaki od njih će u pojedinom trenutku biti izvor problema) koristim samo za snalaženje u velikim gradovima i sada programiram HTC da me provede kroj velegrad i usmjeri prema Šahy-ju, mjestu na slovačkoj granici. Uskoro se preznojavam provlačeći se kroz gužvu u središtu. Dostižem Hondu VFR slovačke registracije. Super, prikrpiti ću se njima, oni će me sigurno lakše provesti kroz gužvu. - Idete li za Šahy? pitam na engleskom, a vozač klima glavom, makar nisam siguran da li me dobro čuo ili razumio. Valjda jest. U jednom trenutku njegova putanja i ona moje Nataše se razilaze, a ja slijedim Slovaka, valjda on bolje zna kuda se ide kući... I uskoro se on opet prestrojava, pod tablu za Košice. Opet stajem kraj njega: - Šta ne ideš za Šahy?  - Ne, Košice! E, jeb' se braco.


Moj "vodič" kroz Budimpeštu


U Slovačkoj

Nataša preračunava i preračunava i napokon izlazim iz Budimpešte, brzom cestom i brzim tempom prolazim Šahy i evo me u Slovačkoj. Lijepim brežuljkastim krajem i odličnom cestom prolazim Zvolen, Bansku Bistricu i ulazim u brdovit kraj a cesta se pretvara u čisti užitak Spuštam se od skijaškog centra Donovaly u dolinu prekrasnom kombinacijom zavoja, toliko lijepom da se odlučujem vratiti nazad i kamerom snimiti vožnju. Koristim Toshibinu HD kameru koju u nedostatku pravog nosača čičak trakom montiram na kacigu. Do sada je to funkcioniralo besprijekorno. Zaštitnu vezicu kamere guram pod remen kacige i krećem. Poslije stotinjak metara osjetim da se nešto zbiva na kacigi i u retrovizoru vidim kako kamera leti, pada na cestu i razbija se. Stajem i trčim nazad, naravno, baš tada se pojavljuje veliki kamion i prelazi preko tog mjesta.
Slijedećih desetak minuta tražim i skupljam dijelove, tijelo kamere i displej izgledaju neoštećeni, očito ih kamion nije pregazio, nedostaje zaštita objektiva ali i nju uspijevam naći. I baterija je tu, nedostaje samo njen poklopac kojeg ne uspijevam naći sve dok mi ne sine da je on morao ostati na kacigi a jer je on čičkom vezan za nju. Kamera za divno čudo radi, ogrebena je ali funkcionira. Očito je da vezicu u žurbi nisam dobro namjestio jer bi inače kamera u slučaju pada ostala visiti sa kacige.

Prolazim Dolny Kubin i ulazim u dolinu rijeke Orave. A na strmoj litici nad rijekom u mjestu Oravsky Podzamok stoji veličanstvena utvrda iz 14. stoljeća koja je kontrolirala trgovački put između Ugarske i Poljske. Nisam se penjao gore jer natovareni motor treba ostaviti na duže vrijeme bez nadzora, uspon je dug i strm, a ja nisam baš najprikladnije odjeven za posjet jednom kraljevskom dvorcu, pa samo slikam nekoliko fotografija iz podnožja i nastavljam dalje.




Oravski grad

Popodne je, sunce je još visoko, a ja sam već gotovo dostigao mjesto koje mi se pri planiranju učinilo kao zgodno odredište za prvi dan. To je akumulacija Oravsko jezero, na samoj granici Poljske. No, još nisam umoran pa ulazim u Poljsku. Krajolik se mjenja, preda mnom puca ogromna brežuljkasta ravnica obrubljena velikim brdima na horizontu. Ogroman prostor, ta prostranost je nešto na što nisam navikao, ali najfascinantnije je to da je taj kraj gusto naseljen: na sve strane vidim sela, farme, kuće . Sad mi je jasno da ulazim u ogromnu zemlju koju nastanjuje gotovo 40 milijuna ljudi, sa gotovo duplo većom gustoćom naseljenosti nego kod nas.



Poljski pejzaži

Stajem i na bankomatu podižem zlote, jedna je u grubo dvije kune (1,78). Uskoro sam pred Krakowom, starim kraljevskim gradom. Ova vožnja je bila kudikamo brža nego što sam računao. Idem se smjestiti u hostel u centru Krakowa, u Starem Miastu, koji sam pronašao preko Booking.com. No, pojavio se problem, sobu nisam unapred bukirao, a hostel funkcionira samo na taj način. Recepcioner je bio dovoljno ljubazan da mi dozvoli da se poslužim njegovim računalom i pružio mi pomoć pri bukiranju drugog hotela prihvatljive cijene u jednom od predgrađa jer plan mi je bio ujutro posjetiti Wieliczku i njezin čuveni rudnik kamene soli. Također mi je dozvolio da svu  prtljagu ostavim u hostelu na nekoliko sati dok ne razgledam centar grada. U toj žurbi sam k'o zadnji bedak zaboravio uzeti foto aparat pa iz Stareg Miasta i centalnog gradskog trga, jednog od najlijepših u Europi te Wavela, stare kraljevske utvrde, nemam ni jednu jedinu fotografiju osim onih snimljenih mobitelom (koje ne zadovoljavaju čak ni moje inače niske kriterije)!   

Vraćam se iz šetnje, ponovo tovarim prtljagu na motor, ukucavam novu adresu u navigaciju i odlazim pronaći Hotel Krystyna. Uskoro se smještam u sobu, tuširam i silazim u hotelski restoran odgledati utakmicu. Možete li zamisliti kako je prvi Žyviec kliznuo niz moje grlo, onda sam probao Tyskie koje me se nije baš previše dojmilo pa sam se vratio Žyviecu. Cijene su vrlo umjerene, 4 do 4,5 zlota. Dva sata kasnije gledam suze portugalske Kristine i radost Španjolaca, naših krvnika, i razmišljam o nepravdi koja nam je nanesena. Iza mene je lijep i sadržajan dan. Nadam se da će i ostali biti takvi!
« Zadnja izmjena: 08. Kolovoz 2012, 19:32:19 Dylan »
Evidentirano

strasilo

  • šafran
  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 22459
  • Vozi: pocketa i egzotičnu Suzu gura po dvorištu
  • Lokacija: pripizdina u Podravini
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #1 : 16. Srpanj 2012, 09:39:56 »

pročitao... pogledao .. čekam dalje....  :palacgore: :palacgore:

a pohvale neću pisati dok ne vidim sve ...  :jesus:
Evidentirano
... isto ti je kao i kad se voziš s ekipom na motoru, džabe ti ako vas je više, a ti se utrkuješ sam sa sobom, pa misliš da si bRRži...

mr.mee

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 2944
  • Vozi: kawasaki z650 i z750
  • Lokacija: Slavonski Brod
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #2 : 16. Srpanj 2012, 09:57:59 »

čekam nastavak  :palacgore: :palacgore:

Dylan

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 6015
  • Vozi: Kawasaki ER 5
  • Lokacija: Rasinja
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #3 : 16. Srpanj 2012, 10:18:57 »

ROSE

Budim se, doručkujem i oblačim malo laganije jer odlazim u samo desetak kilometara udaljenu Wieliczku. Sa sobom nosim samo malu Nokiu sa Garminom, ukucavam polaznu lokaciju i krećem. Dolazim do kompleksa rudnika soli gdje mi tipovi sa žutim prslucima i stop tablicama mašu i skreću me na parkiralište. Do ulaznih vrata rudnika pješačim nekih petstotinjak metara i i u krugu rudnika pronalazim parkiralište koje košta potpuno isto, 10 zlota. Samo napomena, i na drugim mjestima vas vrlo agresivno pokušavaju usmjeriti na svoje parkiralište, ali ne nasjedajte, motorom se približite svom cilju najviše što možete i uštediti ćete dosta koraka.



Na kasi tridesetak ljudi čeka početak ture. Kupujem kartu za turu s vodičem koji govori engleski i čekam. Prozivaju Poljake i oni kreću na obilazak, a u čekaonici ostajemo samo jedna gospođa i ja. Sjedimo nasuprot jedno drugom, pogledavamo se i smješkamo. Situacija je malo bedasta pa započinjem razgovor. Na moj upit gospođa odgovara da je iz Indiane, SAD. Nije došla u Poljsku isključivo turistički, nego je ugrabila nekoliko dana  za razgledanje prije početka kongresa u Varšavi na kojem sudjeluje. Kakvom kongresu, pitam je. Veterinarskom. Ja se tad predstavljam kao kolega i oboje komentiramo situaciju da se kolege iz SAD i Hrvatske nalaze pred rudarskim oknom u Poljskoj. Rose je profesor patologije na Veterinarskom fakultetu cijenjenog sveučilišta Purdue u Indiani, i da sam mlađi sigurno bih citologiju učio i iz njenih udžbenika.


Rose i Ana


Dolazi nam mlada dama koja će nam biti vodič, upoznajemo se i poslije upozorenja o ponašanju u rudniku krećemo stepenicama u utrobu zemlje. Preko gotovo 400 stepenica  i tri nivoa spustiti ćemo se na dubinu od 135 metara, u rudniku ćemo provesti gotovo tri sata i prohodati ćemo lijepu udaljenost. Povratak će biti mnogo brži, za četrdesetak sekundi će nas originalni rudarski lift vratiti na površinu. Rudnik od 2004. ne proizvodi sol, ali u njemu je i danas zaposleno 400 rudara koji održavaju instalacije u ogromnom kopu. Mi ćemo vidjeti samo jedan malen dio ogromnog kompleksa koji je atraktivan zbog mnogobrojnih skulptura izrađenih od kamene soli, a skulptori su bili sami rudari koji su imali umjetničke sklonosti i sposobnosti. Kako nas je u grupi bilo samo dvoje, Ana, naš vodič, opširno nam je objašnjavala svaki detalj i odgovarala na sva pitanja. Temperatura u dubini je konstantnih 14 stupnjeva, zbog soli zrak je slobodan od gljivica i mnogih bakterija, pa se ovdje provodi i terapija oboljelih, uglavnom plućnih bolesnika i alergičara, među kojima je mnogo djece kojima višesatni boravak u takvoj mikroklimi pozitivno utječe na zdravlje.
Sol je od davnina bila vrlo čvrsta valuta, pa je rudnik soli bio izvor značajnog dijela prihoda poljskih kraljeva. Kako zbog malog postotka soli u morskoj vodi Poljaci nisu mogli iskorištavati svoj Baltik, Wieliczka i dvadesetak kilometara udaljeni rudnik Bochnia bili su vrlo važne strateške točke.


Kinga, poljska kraljica za čije vladavine je počela eksploatacija soli

Kazimir III Veliki, 13. st., prihodima od soli razvijao je kraljevstvo, osnivač Krakowskog Sveučilišta

Razgledali smo mnoge galerije prepune kipova, od kojih su mnogi stari nekoliko stoljeća. U rudniku su rudari napravili i dvije kapelice – u onoj većoj koja veličinom nadmašuje mnoge crkve služe se mise i zbog odlične akustike organiziraju koncerti. Na mnogo mjesta nalaze se makete koje prikazuju kako je rudnik funkcionirao, a nas veterinare posebno je zainteresirala činjenica da su se poslijednjih stoljeća za transport i pokretanje ogromnih vitla u rudniku upotrebljavali konji koji bi, kad bi ih spustili u rudnik, ostatak svog života proveli u hodnicima. Imali su svoje štale i timaritelje, pa i  veterinarsku skrb dobivali su u duboko pod zemljom.



Transport soli

Podzemne staje

Maketa velikog vitla

Ručno vitlo

Originalne stepenice u soli

Najstariji kipovi, u maloj kapelici

Grandiozna velika kapela

Glavni oltar

Sistem potpornih stupova

von Goethe, veliki pjesnik, bio je (što nisam znao) ministar rudarstva Weimarske kneževine, za vrijeme obnašanja te dužnosti posjetio je Wieliczku

jedno od podzemnih jezera, u njemu se desila jedina nesreća u kojoj su stradali turisti, kad su pijani Austro-ugarski vojnici prevrnuli čamac i utopili se


 
Izlazimo na površinu i pozdravljam se sa svojim novim poznanicama. Izmjenjujem e-mail adrese s Rose s obećanjem da ćemo razmijeniti slike i vraćam se motoru. Palim navigaciju ali Nokia se gasi. Ja bedak, zaboravio sam je sinoć staviti na punjenje i sad je potpuno prazna. Eto problema: trebam se vratiti u hotel i odjaviti se do podneva, inače će mi automatski naplatiti slijedeći dan, a ja nemam pojma kako do hotela, ne znam adresu, telefonski broj. pa čak ni ime predgrađa u kojem se hotel nalazi. Pokušavam se po sjećanju vratiti do hotela, ali već prva greška pri prestrojavanju odvodi me u skroz krivom smjeru. Evo me ponovo u centru Krakowa. Zaustavljam prvog bikera, no on ne govori engleski, drugi ne razumije moj skroz krivi izgovor imena predgrađa u kojem je hotel. Stajem na benzinskoj pumpi i radnik mi uz kartu pokušava objasniti kako se  vratiti u Swoszkowice (a ne Smušljevice ili nešto slično što sam ja izgovorio). No njegova objašnjenja su prekomplicirana, i tada se dosjetim: zamolim ga da mi pozove taksi, i uz trošak od pedesetak kuna stižem pred hotel doslovno pet do dvanaest!

Odjavljujem se i pakiram prtljagu na motor, a društvo mi radi mlada recepcionistica Lydija, koja je ljetovala kod nas i jako joj se svidio otok Pag, a posebno Plitvice kojima je oduševljena. Djevojka je razgovorljiva no nažalost moram prekinuti razgovor i krenuti jer me čeka put na sjever, prema gradu Kielce pored kojeg se nalazi moje slijedeće odredište.

Sad moram napisati opasku o poljskim cestama. Autoceste ko autoceste, u nekoliko navrata našao  sam se na njima, ne svojom voljom nego voljom mojih Nataša i bježao s njih prvom prilikom. Magistralne ceste su uglavnom vrlo dobre, široke i brze, no ima dosta dijelova na kojima ima zakrpa, neravnina ili kolotraga i gdje se brzina i udobnost drastično smanjuje. Lokalne ceste su priča za sebe, uglavnom su loše do katastrofalne, prepune rupa i hupsera, radi se o starim socijalističkim cestama koje su totalno propale i nikakvo krpanje im ne pomaže. Iste takve ceste nalaze se u gradskim predgrađima ili na ulazima u sve gradove u kojima sam boravio, tako da je iskobeljati se iz bilo kojeg grada doslovno traumatično iskustvo.
Jedno takvo čekalo me na izlazu iz Krakowa. Pravac je odredila Nataša, ovaj put Nataša HTC, i optimalna ruta koju sam joj dao u zadatak postala je živi užas. Poklonici offroada ili endura vjerojatno ne skaču više nego što sam ja skakao na toj gradskoj cesti, automobili su udarali auspusima u kvrgetine, otpadale su im radkape, palili se alarmi. Ne mogavši više, stao sam na autobusnom ugibalištu i proučavao kartu da promjenim rutu, a u tome mi je pomogao mladi čupavi dvometraš, vozač dostavnog vozila, koji se zaustavio, pitao da li trebam pomoć i sparkirao svoj kombi na nogostup. I on je ljetovao kod nas i naša zemlja mu je ostala u lijepom sjećanju.

Napokon sam se dočepao magistrale i sad počinje moja jurnjava prema Kielcu. Razlog jurnjave je činjenica da muzej koji želim posjetiti radi do četiri sata, a navigacija mi izračunava da ću na odredište stići jedva kojih petnaestak minuta prije.

HENRYK SIENKIEWICZ

Radi se o muzeju velikog poljskog književnika, nobelovca Henryka Sienkiewicza koji se nalazi u selu Oblegorek, u blizini grada Kielce. Palaču je Sienkiewiczu sagradila i poklonila Poljska u znak zahvalnosti za predan rad na podizanju nacionalne svijesti. Oni koji poznaju povijest Poljske znaju da je ta velika i bogata zemlja uvijek bila meta svojih moćnih susjeda, Nijemaca i Rusa, i da krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, kad je Sienkiewicz pisao svoje rodoljubne povijesne romane nije ni postojala kao država već je  bila raskomadana između Prusa, Rusa i Austro-Ugarske.  Tek završetkom 1. Svijetskog rata ponovo je oformljena kao država da bi  je '39. dva totalitarna režima, nacisti i komunisti ponovo podjelili između sebe. Ja sam veliki obožavatelj Sienkiewiczevog dijela (podsjetiti ću one koji su ih čitali na Quo Vadis, Križare, Ognjem i mačem, Potop, Pan Wolodyowski, Kroz pustinju i prašumu, da navedem samo najpoznatije), i nipošto nisam htio propustiti priliku da posjetim njegovu nekadašnju rezidenciju, a danas muzej. Zato sam jurio magistralom prema Kielcu, a uviđavni poljski vozači su se redom sklanjali u desno kad bi me opazili u retrovizoru. Isto tako uviđavni, blicali su da nas upozore na vrlo česte policijske zasjede s laserima.
Polako sam osvajao minute, i kad sam već odahnuo jer stići ću na vrijeme i približio se skretanju za odredište ušao sam na ograđeno gradilište nove obilaznice. Prošao sam točku skretanja, Nataša je uzaludno govorila: "Kad bude moguće okrenite se polukružno!", mene je cesta sve više udaljavala od odredišta. Minute do dolaska su opet počele rasti. Ne znam koliko sam se udaljio, možda desetak kilometara prije nego sam uspio sići s tog gradilišta.
Pred vrata muzeja stigao sam petnaestak minuta prije zatvaranja. OK, rekao sam sam sebi, sigurno je kustos kakava stara gospođa, profesorica poljske književnosti koju ću već nekako zašprehati da odradi prekovremeni sat, pogotovo kad čuje da je hrvatski vitez dojahao iz daleka na čeličnom konju da oda počast bardu poljske književnosti.


Ljetnikovac Henryka Sienkiewicza


Krilati husar, zastrašujući poljski teški konjanik iz 16. i 17. stoljeća

Otvaram vrata, a tamo – jedno pet-šest maminki, feš ženica tridesetih godina. Kad su me vidjele skočile su s osmijehom od uha do uha i počele uglas ono svoje milozvučno ćžš kojima obiluje poljski jezik...
Stop dekle, ja vas ništ ne razmem! Du ju spik Ingliš? Šprehen Zi Dojč?

Tajac. Objašnjavam da sam iz Hrvatske, da želim razgledati muzej. Ispostavilo se da jedna od njih natuca engleski i ona mi je rekla da će pozvati dečka koji radi ovdje i koji govori engleski. Za to vrijeme pokazale su mi gdje da odložim jaknu i kacigu. Na podu predvorja puzala su mala dječica, dvoje većih u kutu se dodavalo loptom. Atmosfera dječjeg vrtića.
Dolazi mladić koji kako-tako govori engleski i daje mi slušalice sa snimljenim vodičem kroz sobe muzeja. Šećem i slušam detaljna objašnjenja, razgledam eksponate i stalno se sudaram sa maminkama koje valjda jako zanima što ja gledam. Ispostavlja se da muzej radi do pet tako da imam dovoljno vremena da sve detaljno i natanane razgledam. Čak me puštaju da prođem ogradicu i dođem do biblioteke da iz blizine vidim što je veliki pisac čitao.


Henryk Sienkiewicz

Predvorje, maknuli su dječicu

Radna soba

Likovi iz romana Potop

Statueta bika, reminiscencija na ključnu scenu romana Quo Vadis, za koji je Sienkiewicz 1905. dobio Nobelovu nagradu za književnost

Nažalost, danas taj muzej rijetko tko posjećuje. Knjiga nije medij današnje omladine, Sienkiewicz je staromodni pisac koji je ušao u lektiru u Poljskoj i već samim time je odbojan mladima i to je razlog što je posjet slab pa si je brojno osoblje muzeja, u debeloj hladovini državne službe lijepo posložilo život i na posao dovodi svoje mališane. Jedva su pronašli knjigu utisaka u kojoj je zadnji upis prije mojeg datiran iz prošle godine. Čim sam odložio knjigu znatiželjne ženice počele su dešifrirati što je to Chorwat napisao. Za kaznu, ipak su svi morali ostati prekovremeno kojih petnaestak minuta dok ja nisam obišao i posljednju prostoriju ljupke palače. Iste sekunde kad sam se oprostio od njih i  izašao da snimim nekoliko slika eksterijera, svi su izjurili van, zaključali vrata i poskakali u aute. Ostali smo samo ja i postariji zaštitar. Ispostavilo se da govori njemački pa smo prokomentirali poraze naših reprezentacija i prognozirali pobjedu Elfa protiv Azzurra u večerašnjoj utakmici. Hehehe... 

Sjedam na motor. Gotovo je pola šest, a ja sam si zacrtao posjetiti samostan Jasna Gora u Czestochowi, najveće poljsko marijansko svetište, dom Crne Madone. No, do tamo ima 150 kilometara, a to na poljskim  lokalnim cestama znači prije tri nego dva sata vožnje pa bih stigao pred sumrak i ne bih vidio ništa. Zato mijenjam odredište, Jasnu Goru ću morati preskočiti. Bolje mi je da odem u Biškupice, na mjesto kud sam krenuo, na XII Međunarodni susret Cagiva Elefant. Do njih mi treba proći još 230 kilometara, ali tamo me čeka siguran smještaj, tuš, večera i puno, puno hladnih Žyvieca. Jurim gdje mogu juriti, plazim gdje moram plaziti i u devet stižem u Grod rycarski (Viteški grad). Dočekuju me domaćini Marcin i Christian, smještam se u sobu, jurim pod tuš i s ledenim pivom u ruci napola gledam a napola odrijemam debakl Nijemaca. Nema mnogo ljudi, većina će stići sutra, pa se opraštam od poznanika i odlazim na spavanje.
 

strasilo

  • šafran
  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 22459
  • Vozi: pocketa i egzotičnu Suzu gura po dvorištu
  • Lokacija: pripizdina u Podravini
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #4 : 16. Srpanj 2012, 10:49:52 »

zašto nema slike mlade recepcionistice Lydije ?  :misli:
Evidentirano
... isto ti je kao i kad se voziš s ekipom na motoru, džabe ti ako vas je više, a ti se utrkuješ sam sa sobom, pa misliš da si bRRži...

liberty

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 10642
  • Vozi: budem piaggio
  • Lokacija: tašalera
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #5 : 16. Srpanj 2012, 11:38:56 »

super putopis
gušt za pročitati
lijepe slike
 :palacgore:
Evidentirano

Dylan

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 6015
  • Vozi: Kawasaki ER 5
  • Lokacija: Rasinja
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #6 : 16. Srpanj 2012, 11:51:02 »

KRETEN

Budim se po običaju rano, i izlazim obići mjesto događanja, viteški dvor napravljen od drvenih palisada, financiran sredstvima EU, a znamo da je Poljska vrlo uspješna u izvlačenju novca raznih EU fondova. Ne grade samo ceste već i ovakve turističke objekte. Obilazim dvor i jezero, pa se vraćam na prvu jutarnju kavu i doručak. Informiram se kod organizatora da li su predvidjeli kakvu vožnju prije podne, no kako je danas dan okupljanja Mahouta (jahača slonova), vožnje nema. Sad je prilika da posjetim Czestochowu. Sunce prži od jutra pa donosim odluku da obučem traperice i gornji dio teniske trenirke, a ostaje mi da se nadam da će tih 250 kilometara puta proteći u redu.







Desetak kilometara dalje srećem kretena. Sustižem nekakvu staru Astru, u susret nam dolaze vozila, a vozač se za razliku od ostalih Poljaka ne sklanja da me propusti već počinje prati stakla. Naravno, voda pršti po meni i viziru kacige. Rekoh; slučajno, nije me vidio i usporim. Kad sam se opet približio kreten opet počinje prati stakla. Sustižem ga i vozim paralelno s njim i samo ga gledam. Kratki pogled prema meni a onda ukočeno bulji pred sebe. U autu je plavokosa trebica koju je junak valjda pokušao impresionirati. Dodaje gas pa i ja ubrzavam i još uvijek vozim uz njega i fiksiram ga. A onda lagano dižem desnu nogu prema retrovizoru. Frajer panično koči a ja dodajem gas i odlazim.

AUGUSTYN KORDECKI

      Stižem u Czestochowu. naravno, cesta na ulazu u grad je katastrofalna, ali iz daljine ugledam toranj crkve pavlinskog samostana Jasna Gora. U njemu čuvaju ikonu Crne Madone, sliku Bogorodice s djetetom u naručju koja je toliko bogato ukrašena intarzijama u srebru i zlatu da pored tog blještavila lice ikone iz 13 stoljeća izgleda crno.





Crna Madona, replika, original se nalazi u kapeli Majke Božje u crkvi pavlinskog samostana Jasna Gora. Zanimljivo je da se dvije replike ikone iz 14. stoljeća nalaze i kod nas, u pavlinskoj crkvi u Sv.Petru u Šumi te u lepoglavskoj crkvi Sv.Marije
 
Samostanska utvrda odigrala je značajnu ulogu u 17.stoljeću kad je švedski kralj  Karl Gustav (u to doba zvali su ga kralj- ratnik, a bio je imenjak ovog današnjeg kralja- kurviša) gotovo bez otpora okupirao Poljsku i natjerao poljskog kralja Jana Kazimira II na bijeg iz zemlje. Otpor zavojevačima započeo je upravo kad su Šveđani pokušali osvojiti bogati samostan. Za vrijeme duge opsade katolička Poljska se kao jedan digla na otpor. Te događaje Sienkiewicz opisao je u mom omiljenom romanu Potop pa sam morao posjetiti to mjesto.


Geslo pape Wojtyle, "Sav tvoj" i simboli papinske moći, trostruka kruna koja simbolizira Presveto trojstvo i trostruku papinsku vlast, dva ključa, simboli zemaljskog i nebeskog postojanja


topovi iz 17.stoljeća, iz vremena Potopa i švedske opsade Jasne Gore

Sačuvani originalni bedem na kojemu se razaznaju tragovi oštećenja od topovskih kugli. Najveći švedski opsadni top je glavni junak Potopa Andžej Kmičic "...barutom u prah razbio, pri čemu je bio uhvaćen, na smrt od surovih neprijatelja bio osuđen, a prije toga živom vatrom pečen..."

Papa Ivan Pavao II

otac Augustyn Kordecki, prior samostana

Tijara ili Triregnum, simbol Presvetog trojstva

glavna vrata Jasne Gore

Kip Crne Madone na portalu samostana

Spomenik pripadnicima poljske armije ubijenih u Katynskoj šumi od strane komunističkog Staljinovog režima

I naša zastava se nalazi u Jasnoj Gori kao znak da se i u Hrvatskoj nalaze pavlinske crkve
 
Proveo sam mnogo vremena obilazeći samostanske zidine, iz vremena Potopa ostao je samo mali dio koji je danas konzerviran. Na jednoj od kula nalaze se topovi iz tog vremena, a drugoj, okrenutoj prema centru grada nalazi se kip Ivana Pavla II, "dobrog Pape". Na trećoj nalazi se kip priora Pavlinskog samostana u doba Potopa, oca Augustyna Kordeckog, duhovnog zapovjednika obrane, koji je bio svjestan činjenice da će švedski napad na samostan Presvete djevice probuditi otpor u cijeloj zemlji i zato je tvrdoglavo odbijao bilo kakvu mogućnost predaje. Nakon obrane samostana Jasna Gora, kralj Jan Kazimir II proglasio je Majku Božju zaštitnicom Poljske države, pa je i to ono što povezuje naše dvije zemlje, jer je Majka Božja zaštitnica i naše Hrvatske.

Nekoliko sati u Czestochowi je brzo prošlo i krenuo sam natrag u Biškupice. Sada je temperatura bila takva da sam vozio samo u majici s kornjačom na leđima. U viteškom dvorcu skupilo se već dosta Elefanta, tu su i poznanici iz prethodnih godina, Paul i Gavin iz Engleske, Mats i Karl-Axel iz Švedske pa sjedimo i razgovaramo uz ručak. Popodne odlazim u još jednu vožnju okolicom jer sam prošao pored nekoliko zanimljivih malih drvenih crkava pa sam ih želio pobliže razgledati. Vraćam se i sad se mogu slobodno posvetiti odličnom poljskom pivu, i degustirati sve one brendove koje još nisam okusio. Warka, Zagloba (odlično pivo koje je dobilo ime po popularnom liku Sienkiewiczevih romana), nekima sam i zaboravio ime, ali sva su bila solidna.


Gradska kula u Kluczborku

Mala drvena crkva iz 17 stoljeća koja je u funkciji, kochlowice


Drvena crkava i njena unutrašnjost, snimljeno poslije nedjeljne mise, Stare olesno

Stiže i Werner i srdačno se pozdravljamo. On je dva dana putovao iz Kölna, dijelom u društvu a dijelom sam. Vozi svoj treći Elefant, kupljen i registriran u Rumunjskoj kojim je ranije ove godine    u društvu Uwea obišao Maroko. Nakon povratka s toga putovanja ukazala mu se odlična prilika pa je povoljno kupio još jednog Elefanta, nek se nađe, a ne zaboravimo da trenutno kompletira i onu ramu koju je kupio na susretu u Njemačkoj prošle godine. Obistinile su se moje riječi da će imati više Elefanta od tvornice MV Agusta (Cagiva) u Vareseu jer sad već može izložiti pet komada! Meni je neshvatljivo da netko želi pet više-manje istih motora (dobro, razlike su u kubikaži, snazi, napajanju gorivom) koji su izvana gotovo potpuno isti, pa čak ni Werner ne može to racionalno objasniti, osim kao svojevrstan oblik ulaganja, ali on jednostavno voli taj motor a može si priuštiti takav hobi. Kod nas se to kaže: Svaki bedak ima svoje veselje!


Wernerov "afrički slon"

Sad su se već okupili svi koji su namjeravali doći. Nažalost, nema Davida i Dejana, sina i oca iz Kranja koji su bili prijavljeni na listu učesnika, nema ni Uwea koji je putovanjem u Maroko potrošio kvotu koju mu je odobrila ženica,  a Daniela iz Bukurešta su poslovne obveze u posljednji tren spriječile da dođe.

      MATS i KARL-AXEL

      Njih dvojicu sam upoznao prije dvije godine na susretu u Italiji, u Cannobiu na Lago Maggiore. Oni će biti domaćini slijedećeg susreta koji će se održati u Švedskoj. Mats boluje od multiple skleroze pa već dosta godina ne vozi motor, a na susrete dolazi Mazdom Miatom, kabriolet je nešto što mu najbolje nadomješta vožnju motorom. On i Karl-Axel rođeni su u Kiruni na krajnjem sjeveru Švedske, daleko iza Polarnog kruga i prijatelji su od djetinjstva. Danas Mats živi u Göteborgu što objašnjava potrebom da bude što bliže najkvalitetnijoj medicinskoj skrbi koju mu švedsko zdravstvo može pružiti, a Karl-Axel jživi u blizinirodnog grada koji je najveći rudnik željeza na svijetu. Usprkos udaljenosti, svake godine zajedno putuju na susret a ove godine u prethodna tri tjedna prokrstarili su Španjolsku, Portugal i Francusku. Karl-Axel ne vozi motor i to je shvatljivo kad se pogleda koliko bi ga kratko mogao upotrebljavati tijekom godine tako daleko na sjeveru, a Mats je čovjek koji najviše zna o motorima od svih ljudi koje poznam. Prosto je užitak slušati ga jer je neiscrpna enciklopedija znanja. Bilo bi lijepo kad bih slijedeće godine mogao zapucati toliko daleko na sjever...

      Raspoloženje raste, atmosfera se zahuktava, na stol dolaze sve nove i nove runde, pojavljuju se i flaše votke pa isprobavam čuvenu votku Žubrovku u koju se stavljaju trave iz prašume Bialovježe u kojoj i danas živi Žubr, jedina europska vrsta bizona. Isprobavam i medicu koju oni zovu "mjad piatny" – pitki med. Zanimljivo, komarci su me pikali sve dok nisam potegnuo nekoliko Žubrovki a onda su čudom nestali!
« Zadnja izmjena: 19. Srpanj 2012, 19:48:32 Dylan »
Evidentirano

Dylan

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 6015
  • Vozi: Kawasaki ER 5
  • Lokacija: Rasinja
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #7 : 16. Srpanj 2012, 11:59:59 »

zašto nema slike mlade recepcionistice Lydije ?  :misli:

Zato jer je ružna ko ti! :jesus:

Zato jer sam pakirao stvari i nije mi ni na kraj pameti palo da je uslikam, kao uostalom i u mnogo drugih prilika... Mea culpa!

strasilo

  • šafran
  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 22459
  • Vozi: pocketa i egzotičnu Suzu gura po dvorištu
  • Lokacija: pripizdina u Podravini
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #8 : 16. Srpanj 2012, 12:11:10 »

A onda lagano dižem desnu nogu prema retrovizoru.

Tipični podrafski nasilnik .. :no:
Evidentirano
... isto ti je kao i kad se voziš s ekipom na motoru, džabe ti ako vas je više, a ti se utrkuješ sam sa sobom, pa misliš da si bRRži...

Dylan

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 6015
  • Vozi: Kawasaki ER 5
  • Lokacija: Rasinja
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #9 : 16. Srpanj 2012, 12:13:47 »

DaniJele... ne  :wink:

Dylan

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 6015
  • Vozi: Kawasaki ER 5
  • Lokacija: Rasinja
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #10 : 16. Srpanj 2012, 12:23:40 »

Subotnje jutro donijelo je zajedničku vožnju učesnika susreta koja je bila podjeljena u tri grupe: hard enduro, enduro i cesta. Odredište svih bio je Jurski Park u blizini Opola a do njega smo došli jako zaobilaznim putem. Tempo je zbog velikog broja motora u koloni bio spor, vručina velika, vozili smo lokalnim cesticama i putovima "žnj" kategorije na kojima Elefanti nisu imali problema a ja sam dobar dio prostajao na fuzićima. Kad su malo poslije nas stigli offroaderi postali smo svjesni kako smo mi dobro prošli. Poskidali su kacige i naočale a lica su im bila potpuno crna kao da su došli iz ugljenokopa. Onako zmazani, prvo su se bacili na vodu i sladolede a tek onda se otišli oprati.

Jurski Park je zabavni park nastao na autentičnom nalazištu fosila. Radi se o dnevnom kopu lapora u kojem su sedamdesetih nađeni fosilni ostaci dotad nepoznatog dinosaura. Dio parka se i danas istražuje, dio je pretvoren u poučnu stazu s modelima dinosaura iz različitih razdoblja u prirodnoj veličini a dio je pretvoren u kupalište na jezeru.




(Opet jedna od situacija u kojima nisam imao fotoaparat, ali zato cijelu stazu dinosaurusa imam snimljenu kamerom.)

Velika većina odabrala je kupanje jer je vožnja po toj vrućini u punoj opremi bila iscrpljujuća. Ja sam iskoristio priliku da prvo vidim dobro sačuvane ostatke davno izumrlih životinja "in situ", na samom mjestu gdje su pronađene, da posjetim 3D oceanski akvarij s fascinantnom predstavom koja je kulminirala pokušajem Megalodona, gigantskog pretka Velike Bijele psine, da probije staklenu stijenu akvarija, na što su dječica s mamicama vrištala i bježala iz akvarija, a ni nama "mužima" nije bilo svejedno kad su na staklu nastale pukotine koje su propuštale vodu. I to sam snimao kamerom, ali, ko za vraga, baterija mi je krepala trenutak prije napada ogromne psine!
Dobrano uzdrmanih ćula propustio sam 5D horror kino i naoružan Magnum Infinity, vrlo ukusnim sladoledom, spustio sam se na plažu. Temperatura je bila 35°C i jedini spas bio je u vodi. Uslijedio je povratak koji je potrajao sve do dobrano poslije podne u kojem smo prošarali valjda i najmanju cesticu. Tada sam posudio Wernerovog afričkog Elefanta i otišao na još jednu vožnju. Ovaj motor ima kvalitetniji White Powerov ovjes i karburatore, stoga je zbog svoje robusnosti bio Wernerov odabir za krstarenje gorjem Atlasa u Maroku. U svakom slučaju, dušu je dao i za poljsku provinciju! 
     
Uslijedila je zajednička svečana večera na kojoj su podjeljena priznanja učesnicima. Tako je nagradu za najduži prevaljeni put dobio dečko iz Portugala koji je prešao 2200 km da bi stigao do Biškupica. Nagradu za najljepši motor dobio je Englez Gavin kome se posrećilo da nabavi natjecateljski Elefant Cira de Petria iz '91. godine pripremljen u radionici Azzalin. Šveđani su predstavili susret slijedeće godine a najavljen je i domaćin onog 2014., Belgija.
     
I opet smo se posvetili razgovorima uz piće i jelo. Ja sam se i dalje uspješno borio protiv komaraca povremenim dozama  ljekovitih trava iz Žubrovke, domaćini su donosili sve nove i nove vrste limenki. No, treba stati na loptu jer sutra nas čeka povratak a dan će biti jednako vreo kao i današnji.

Nekoliko lijepih motora:


 :mrgreen:  Mate, opažaš li novi "seljo tuning" dodatak?  8)



Ovaj je od srama pokušao sakriti "Gospodara avanture"  :mrgreen:

De Petrijev Azzalin...

...model '91.

« Zadnja izmjena: 16. Srpanj 2012, 12:34:12 Dylan »
Evidentirano

Dylan

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 6015
  • Vozi: Kawasaki ER 5
  • Lokacija: Rasinja
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #11 : 16. Srpanj 2012, 13:03:21 »

FILIPE, ANNA, PEDRO I ALEX

Po dobrom običaju ustajem rano i polako pakiram stvari nastojeći da ne probudim svoje cimere koji su zaružili dulje nego ja. Čekam uru kad se otvara kafić da popijem kavu, pa da se otvori restoran da doručkujem. Polako se bude i ostali i počinju razgovori o rutama kući. Pregledavamo karte i komentiramo odabrane pravce.

Moj generalni plan je da danas dođem u Zakopane, poznato zimovalište na poljskoj strani Visokih Tatri, ali kako će me put do tamo voditi preko Katowica u blizini kojih se nalazi Oswiecim, grad koji je poznatiji pod ružnim švapskim imenom Auschwitz, obići ću koncentracioni logor.


Tipična poljska magistralna cesta

Odlazak se oduljio zbog pozdravljanja sa starim i novim poznanicima i prijateljima. Ništa od ranog polaska. No, polako se motori bude, i ja palim Twistera i krećem prema jugu već dobro poznatom cestom broj 11 koja povezuje Poznan i Katowice. Same Katowice su gotovo megapolis jer se radi o desetak spojenih gradova sa jako kompliciranom prometnom strukturom i svjestan sam da ću tu negdje vjerovatno zaglibiti. Tako je i bilo kad su me prometni znakovi kojih sam se uglavnom držao odveli na autocestu koja nije bila ucrtana na moju navigaciju. No, išao sam u pravom smjeru, novosagrađena autocesta dio je prstena oko tog sistema gradova i držao sam se nje. No, kako nije bila ucrtana na Cardinale BE, odlučio sam se da put pratim preko CoPilota svog tableta. Razlog zašto ga nisam koristio stalno je što mi je neposredno prije puta otkazao 12 voltni punjač, a zamjenski bi zbog slablje amperaže samo nekoliko minuta punio uređaj. Na benzinskoj gdje sam programirao tablet susreo sam nekoliko motora, pozdravili smo se i razišli.

Stigao sam u Oswiecim i naravno, prvo završio na sasvim suprotnoj strani grada pa se vratio u pravom smjeru. Opet su pred mene iskakali likovi u žutim prslucima i skretali me na svoja parkirališta, no sad se već nisam dao navući i ušao sam na glavni ulaz, primjetio nekoliko motora i stao kod njih. Bili su to oni isti koje sam sreo na pumpi pedesetak kilometara prije:V-Strom, BMW GSA. Treći motor nisam dobro ni vidio jer ga je zaklanjao ogromni GSA.  Pozdravljamo se na engleskom, pitam ih gdje namjeravaju pospremiti stvari i da li će ostavljati prtljagu na motoru. Oni odgovaraju a zatim počinju međusobno razgovarati na portugalskom. Pitam ih da li su Portugalci. Da, iz Lisabona. Ustvari Sintre, mjesta pokraj Lisabona. Sintra, zvuči mi poznato, pa da, tamo je prije tri godine bio susret Cagiva Elefanta. Pitam ih kako to da su odabrali Poljsku. Došli su s prijateljem koji je bio na nekakvom susretu tu u Poljskoj. Gdje? U... Filipe, kako se zove ono mjesto? Biskupice! Pogledam Filipea, a ono momak kome sam sinoć pljeskao kao osobi koja je napravila najveću kilometražu. Pogledam motor: Cagiva Gran Canyon. Pozdravljamo se i upoznajemo, sad se i on prisjeća da je vidio moj motor na susretu. Naravno da sad nastavljamo zajedno. Treći dečko je Alex iz Züricha kojeg su upoznali u hotelu pa im se odlučio pridružiti. Kupujemo ulaznice i čekamo polazak. Razgovaramo o planovima za dalje. Oni namjeravaju ostatak svog godišnjeg provesti na našoj obali a onda iz Italije trajektom otploviti u Španjolsku. Raspituju se za lokacije u Hrvatskoj u kojoj još nisu bili, a ja hvalim našu zemlju i uvjeravam ih da je svako mjesto vrijedno vidjeti. Radim im rutu od Zagreba do Dubrovnika, od Rijeke magistralom do Karlobaga, preko Gospića na Plitvice, pa nazad na Zadar, pa brodom na Kornate, slapovi Krke, Biokovo, dolina Neretve, Srđ, Cavtat. Nadam se da će uživati!

Pozivaju nas i krećemo u obilazak. Iako volim povijest, neću vas bombardirati stravičnim brojkama koje ionako znate, radije ću vam probati iznjeti svoje utiske. Svi mi smo čitali knjige i gledali filmove i upoznati smo sa svim strahotama Holokausta. No, tek kad se nađete na tom mjestu osjetite svu grozotu ljudske bestijalnosti, ali ja sam je osjetio na poseban način: moj dojam je od početka bio i sve više rastao da je Aušvic funkcionirao kao tvornica. Tvornica smrti! Organiziran pedantno, kako to valjda samo Nijemci znaju, on je proizvodio smrt onako kako danas Volkswagen ili Audi proizvode automobile. Na tekućoj traci, bez zastoja, pedantno, nesmiljeno, bezdušno. Meni i valjda svakom drugom normalnom ljudskom biću je to potpuno neshvatljivo!
     
Poslije gotovo tri sata obilaska starog logora Aušvic pozlilo mi je. 35 stupnjeva, hodanje na suncu i preznojavanje u motorističkoj opremi pa ulazak u zagušljive zgrade, grozota onoga što sam vidio i osjetio, hipoglikemija i dehidracija bez obzira na svu vodu koju sam popio, doveli su me do ruba nesvjestice. U tank torbi motora imao sam svoje tablete fruktoze ali zaboravio sam ih ponijeti. Spasio me Filipe koji je imao žvakaću, srećom sa šećerom. Slabost je prošla ali odlučio sam da ne idem na drugi dio obilaska, u tri kilometra udaljeni Birkenau.




Anna i Pedro

Pedro





(Primjećujete da nema ni jedne slike unutrašnjosti zgrada. Kako snimiti sobu punu cipela, kako snimiti onu punu naočala, dječjih igračaka, kofera, kako snimiti onu punu ženske kose? Kako snimiti grozotu selekcije kroz koju su zatvorenici prolazili, a koja je za veliku večinu značila poslijednji pogled na svoje najbliže, na sunce, na noćno nebo, poslijednji trenutak ljudskosti i postojanja...) 


Pozdravljam se sa svojim novim poznanicima i želim im dobar provod u Hrvatskoj i krećem dalje. Prolazim kroz Wadovice, rodno mjesto pape Wojtile, nakratko presjecam put kojim sam već prošao na putu u Krakow, opet ulazim među planine  i kasno popodne stižem u Zakopane. Nalazim smještaj u derutnom ali jeftinom hostelu, tuširam se i odlazim na večeru u preporučenu pizzeriju.


Približavam se Velikim Tatrama


MAGDA i BRYGITA 

Večeras se igra finalna utakmica Eura pa mi je isto kao i dobra pizza važan dobar pogled na ekran. Preporučena mi je pizzerija Monte Rosa kao najbolja u Zakopanima. Radi se o velikom, lijepo uređenom restoranu a imaju i veliki TV. Sjedam za stol s idealnim pogledom na veliku plazmu, ali konobarica me upozorava da je stol rezerviran. Vodi me do drugog stola, tv se također vidi dobro, ali i taj je rezerviran. Kod slijedećeg neki stup zaklanja dio ekrana, kod slijedećeg jedna gospođa sjedi sama ali očekuje veliko društvo. I tako malo pomalo nađem se u dijelu restorana iz kojeg se tv uopće ne vidi. Kažem konobarici da mi to ne odgovara i da ću potražiti drugi restoran ali ona me uvjerava da će mi za nekoliko minuta naći dobru poziciju. I zbilja, za minutu dolazi do mene i vodi me do stola pred samim televizorom za kojim sjede dvije mlade djevojke. Pozdravljam ih i sjedam. Španjolci i Digići izlaze na teren a ja imam pogled kao da sam na stadionu. Pijem poprilično dobro lokalno pivo, ali Žyviec se iskristalizirao kao moj favorit pa ću preći na njega. Stiže i velika zamamna pizza. Jednim uhom slušam poljskog komentatora koji se uživio u finale pa galami kao da je Brazilac, a drugim cvrkutanje mojih sustolnica i sa zaprepaštenjem ustanovljavam da cure znaju daleko više o nogometu nego ja. Detaljno komentiraju viđeno, očito kao i ja navijaju za Španjolce i uživaju u prikazanoj igri. Na poluvremenu počinjemo razgovor. Djevojke su studentice druge godine Biološkog fakulteta a u Zakopane su došle na obaveznu terensku nastavu pa će od sutra krenuti na treking ture po Visokim Tatrama. Obje dobro govore engleski, i vrlo su razgovorljive. Španjolci gaze Talijane, mi sad zajedno komentiramo utakmicu i razgovaramo o svemu: o njihovom poznavanju nogometa (Magda ima brata koji je nogometaš pa je dobar dio djetinjstva provela na njegovim treninzima i utakmicama), o njihovom studiju, o životu mladih, o njihovim životnim planovima, o mom putovanju. U tim razgovorima utakmica završava velikim trijumfom Španjolaca pa osjećam ponos što su Vatreni bili  jedini koji su pošteno namučili prvake i bili zaustavljeni tek uz obilatu pomoć sudačke nepravde. Kako je netko to komentirao, grubo ali duhovito: Stark, dabogda te majka kukom po Rajni tražila!
Razgovaramo i dalje pa saznajem da je Magda jedna od najboljih studentica Jagelonskog sveučilišta u Krakowu i da je dobila rektorovu nagradu. Visoko školovanje u  Poljskoj je besplatno, Magda kao odličan student ima državnu stipendiju, preko ljeta rade preko student servisa i uglavnom žive načinom ne mnogo različitim od onog kako žive moji sinovi. Cure su podjelile veliku pizzu i sad pijuckaju vruće pivo, još jedan od poljskih specijaliteta. Radi se o pivu kojem je dodan neki slatki sirup, klinčići i cimet, dakle nešto slično našem kuhanom vinu. Nisam probao to piće da ne bi došlo do kakvih neželjenih burnih reakcija, pa sam se rađe držao Žyvieca u litrenoj krigli. Nakon dugih razgovora došlo je vrijeme da se pozdravimo i ja sam se vratio u svoj mračni drveni zamak koji bi dobro pristajao i negdje u Karpatima, na primjer u Transilvaniji.
« Zadnja izmjena: 24. Srpanj 2012, 08:38:07 Dylan »
Evidentirano

strasilo

  • šafran
  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 22459
  • Vozi: pocketa i egzotičnu Suzu gura po dvorištu
  • Lokacija: pripizdina u Podravini
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #12 : 16. Srpanj 2012, 13:18:28 »

i opet ništa od slike Magde i Brygite ...  :shock: :no:
Evidentirano
... isto ti je kao i kad se voziš s ekipom na motoru, džabe ti ako vas je više, a ti se utrkuješ sam sa sobom, pa misliš da si bRRži...

Dylan

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 6015
  • Vozi: Kawasaki ER 5
  • Lokacija: Rasinja
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #13 : 16. Srpanj 2012, 13:48:09 »

Jutro je započelo tragikomičnim doručkom, onim što smo nekada u realsoc odmaralištima zvali dječja radost. Na brzinu sam se spremio  i krenuo. Danas mi je plan da preko Tatri uđem u Slovačku i da šaram gore-dole istočnom Slovačkom. U planu mi je da posjetim dva srednjovjekovna dvorca: grad Ljubomirskih u Staroj Ljubovni i Spišsky Hrad, ogromnu utvrdu iz ranog 12. stoljeća koju je kao i naš Veliki Kalnik dao dograditi ugarski kralj Bela IV ne bi li zaustavio provalu Mongola.

Od trenutka kad  se cesta počela penjati uz planinu vožnja je postala čisti užitak. I taj užitak potrajao je gotovo cijeli dan. Pogotovo kad sam ušao u Slovačku jer njihove ceste su kvalitetnije, a pejzaži istočne Slovačke naprosto fantastični. Ceste su (osim magistralnih) gotovo prazne, zavojite i u brdima i u ravnici, a pojedine dionice ravne su onim najrazvikanijim alpskim. Kad se u obzir uzme   masovno turistički još neotkriveno i djevičansko  ozemlje, još uvijek i za naše prilike niske cijene, kad se uzme u obzir srdačnost i druželjubivost Slovaka koji jako simpatiziraju Hrvatsku, te relativna blizina, Slovačka se pretvara u jako poželjno odredište za kvalitetno moto putovanje. Jedini minus  (koji upada u oči, ali mene osobno ne smeta) je jako veliki broj Roma. Domaći ih ne vole jer s njima imaju ista loša iskustva kao Međimurci kod nas, Romi su država u državi, totalno nesocijalizirani i izvor konstantnih problema i sukoba. Slovaci tvrde da su svi Romi Europe naseljeni kod njih, no to je samo dio istine jer se ustvari radi o trokutu Slovačka. Mađarska- Rumunjska u kojem živi gro Roma.

KONZERVATOR

Dolazim pred dvorac Ljubomirskog koji se nalazi na brdu koje nadvisuje i kontrolira cijelu dolinu rijeke.





Opet ignoriram napasne parkiralištarce i uspinjem se asfaltiranom pješačkom stazom do najviše točke do koje mogu motorom, malog parkirališta restorančića gdje je parkiran samo jedan Land Rover. Vozač stoji naslonjem na ogradi. Pitam ga da li je slobodno stati ovdje i da li restoran radi jer želim kupiti vodu i po mogućnosti ostaviti jaknu i tank torbu unutra. Slobodno je parkirati, ali restoran ne radi. Ništa, tank torbu ću ostaviti na motoru, kacigu također, a jakna sa svom elektronikom ide sa mnom. Pozdravljam ga i počinjem strm i naporan uspon prema  dvorcu. Zadihan i zajapuren stižem gore i moram stati da povratim dah, a znoj frca sa mene. Bez obzira na 700 metara nadmorske visine, i ovdje gore je pakleno vruće, a moto oprema mi ni najmanje ne pomaže. No nosim bocu s ugrijanom vodom i nekoliko tabletica glukoze. Kupujem ulaznicu i molim ih da ostavim jaknu kod njih. Može, nema problema. Na ulazu u zamak daju mi prospekt na engleskom koji je vodič kroz sve prostorije.





Šećem, snimam vidike s najviših kula, priroda je očaravajuće lijepa, a na vrhu dvorca atraktivna priredba: sokolari imaju show s uvježbanima pticama: sokolom, jastrebom, velikom sovom i pustinjskim orlom. Uvježbane ptice lete s ruke na ruku dresera a pritom lete neposredno pored ili iznad glava nas gledatelja. Razgovaram s jednim od dresera i čudim se podatku da dresura mladih ptica za ovu priredbu traje svega nekoliko tjedana. Naravno, pokretač je nagrada u obliku komadića mesa kojim sokolar nagrađuje svaki uspješni prelet grabljivice. Dresura za lov je daleko dugotrajnija i zahtijeva i godine strpljivog rada.







Nastavljam obilazak i sa jednog od bedema uočavam da je moj motor pomaknut. Odmah silazim dole. Onaj čovjek je još uvijek tamo. Brzo pregledavam da li nešto fali, ali ne, sve je na svom mjestu. Čovjek mi prilazi:
- Presťahovala som do motora. Bol na slncu!
Pa dobro, mislim si, ništa mu ne bi bilo od sunca.
- Nechal ste si telefón, - daje mi moj skupi HTC, - tam bol, - pokazuje na tank torbu, - cigáni a iní viseli tam si.

Shvaćam da je ostao paziti na moje stvari jer su se tuda motali neki Cigani. Zahvaljujem mu i počinjemo razgovor. I on je nekada vozio motor, Jawu 350, zanima ga sve o Kawasakiju, čudi se kilometraži, zanima ga gdje sam sve bio. Detaljno mu odgovaram i sasvim se dobro razumjemo. Pitam ga što radi ovdje, konzervator je i ovdje rade restauraterske zahvate na tvrđavi. Odlazi do auta i donosi mi monografiju velikog formata Muzeja u Levoči u kojem je zaposlen. Letimično je prelistam i vraćam mu je, ali ne, on inzistira da je uzmem kao poklon. Objašnjavam da na žalost moram odbiti poklon jer jednostavno nemam kamo s njm, ali da mu zahvaljujem od sve srca na dobroj namjeri. Prihvaća objašnjenje ali ponovo odlazi do auta i daje mi na poklon veliku bocu hladne vode! Rukujemo se  i  odlazim a čovjek me još dugo pozdravlja mahanjem. Uistinu su ti Slovaci dobri i srdačni ljudi.


Vinski podrumi kao kod nas u Iloku ili trapovi za krumpir?

Vozim prema Prešovu iz kojeg ću skrenuti prema Spišskoj Novoj Vesi pored koje se nalazi Spišsky Hrad, druga tvrđava koju želim posjetiti. Prije Prešova opažam tablu za Spišske Podhradie i skrećem na lokalnu cestu. Znam da će me prečica odvesti na ceste lošije kvalitete, ali niti ne sanjam kakva me cesta čeka. Znate kako je rekao Đole dok je ljubio snašu na salašu: preko preče, naokolo bliže! U ravnici još nekako, asfalt je provozan, ali prolazim isključivo kroz Romska sela, gdje u mene zure kao u svemirca. Nekako se nemam volju zaustavljati. Cesta se počinje uspinjati, postaje još lošija a onda se račva: prema Spišske Podhradie vodi nešto što jedva podsjeća na asfalt. Drugi krak je bolji, ali provjerom na navigaciji vidim da vodi u drugom smjeru. Ovog mog pak na navigaciji uopće i nema. Ipak nastavljam dalje a cesta postaje toliko loša da se radije vozim po skliskoj sipini na uskoj bankini. U susret mi dolazi automobil, mašem mu da stane, ali tipu to ni ne pada na pamet! Vozim dalje i cesta se pretvara u loš makadam koji se strmo uspinje uz planinu, ulazim u serpentine u mraku šume. Ići napred ili nazad? Provjeravam na tabletu, nekakav put je tu, vodi prema nekom selu, ali to nije ono koje je moj cilj. Provjeravam signal mobitela, naravno nema ga! Uto čujem da dolazi auto i gledam posve neočekivan prizor: prema meni gmizi crni luksuzni Mercedes serije CLS, a u njemu tip obrijane glavurde sa lančinom oko vrata, krivuda po putu izbjegavajući rupetine. Mašem i njemu, ali jok: ni taj mafiozo nema muda stati crnom bikeru u toj šumetini. Ali ok, valjda je taj tip ovdje došao s nekog asfalta s druge strane planine. Tablica je slovačka, nije se valjda i on zajeb'o kao ja. Stižem na vrh prijevoja i počinje isto tako težak spust makadamskim serpentinama. Još uvijek sam u šumetini koja mi potpuno zaklanja pogled. Ponovo čujem zvok vozila. Pojavljuje se ogroman traktor koji vuče balirku. Zaustavljam se i mašem i njemu. Traktor staje. Pitam ga dal i ovaj put vodi do Spišske Podhradie. Da, joše nekih pet kilometara kroz šumu. A cesta je takva? Takva, i još gora, smije se. I ja se smijem i pozdravljam ga. Vozim dalje i razmišljam kako je sve relativno. Još nedavno sam mislio da je uspon na Jankovac užasno težak makadam, a vidi me sad...Ali ipak, sad bi mi dobro došao jedan od Wernerovih Elefanta!

Dolazim do ruba šume i ponovo stajem. Ovaj put zadivljen viđenim. Još uvjek sam na obroncima planine a preda mnom se prostire velika dolina. Kultivirana, obrađena, sela na sve strane. A u daljini se izdiže brdo kao stožac a na njegovom vrhu ocrtavaju se ogromne zidine drevnog Spišskog Hrada. Urlam od radosti što sam ipak dohvatio svoj cilj i što ću mu prići sa strane s koje ga još nisam vidio ni na fotografijama.Penjem se prema gradu ali tu je samo jedno parkiralište, a do grada vodi dugačka strma pješačka staza. Gledam stazu, gledam sebe, svoju opremu, motor, pa opet stazu i ogromnu tvrđavu na vrhu. Trebati će mi sati da sve obiđem, cijeli kompleks zidina prostire se na preko 4 hektara, a samo dužina zidina je dobrano preko kilometar! Poučen iskustvom iz Aušvica donosim odluku da se ne penjem gore jer će to na ovoj vručini biti preveliki napor. Slikam fotografije s mjesta na kojem se nalazim i krećem dalje.


Prvi pogled na Spišsky Hrad







Stajem u Spišškoj Novoj Vesi i odlazim u trgovinu kupiti vodu. Motor parkiram kod samog ulaza, ostavljam navigaciju jer ću se samo nakratko zadržati. Čim sam sišao pojavila se grupa tamnoputih derana i okružila motor. 12- 13 godišnjaci.
- Ne dirati! - pripretio sam im prstom.
Šutke me gledaju i čekaju da uđem u trgovinu. Ušao sam, ali stao sam odmah pored izloga tako da su me mogli vidjeti. Počelo je iznurivanje protivnika: oni su čekali da ja odem, ja sam čekao da se oni maknu od motora. Poslije nekoliko minúta oni su popustili i otišli. Na brzinu sam uzeo vodu i izjurio. Još su bili tu, motali su se po parkingu. Valjda klinci šegrtuju, ali nisam želio da na meni usavršavaju svoje vještine.       
     
MRGUD

Opet sam ušao u planine. Zapamtite to ime :Narodny park Slovensky Raj! Apsolutno najljepša priroda i apsolutno najbolja cesta na cijelom putovanju!Asfalt na mnogim mjestima nov novcat, promet gotovo nikakav, čisti, nepatvoreni užitak vožnje motorom! U jednom trenutku u kotlini ispod sebe vidim plavu vodu jezera i odlučim se spustiti dolje i napraviti pauzu. Mjesto se zove Dedinky, potražite ga na Google Maps i pogledajte konfiguraciju cesta oko njega i moje oduševljenje će vam biti jasno. Dolazim na obalu. 





Između dva stabla u malom parku stavljam svoj hammock, na klupici pripremam ručak a sve sa zanimanjem posmatraju ostali posjetioci parka, mladi parovi koji se ljubakaju na klupicama i grupa penziča koji sjede na susjednoj klupi. Jedan od njih mi je naročito upao u oči. Vječno namršten starac koji je neprestalno pogledavao što ja radim i pritom palio cigaretu za cigaretom. Klimnuo sam mu u znak pozdrava, ali odgovora nije bilo. Jedna od gospođa iz njegovog društva ustala je da prošeta krasnog čupavog psa koji je iskoristio priliku da me ponjuška a ja sam ga pomilovao iza ušiju. Gospođa se nasmijala i komentirala moju pripremu ručka jer sam upravo na plameniku pripremao juhu. Izmjenili smo par riječi i ona se vratila na klupu, a mrgud je i dalje pogledavao prema meni. Pojeo sam i legao u hammock u namjeri da se malo ispružim. Sad sam postao još interesantniji starkelji, sad već nije skidao pogled s mene. Pun trbuh i lagani povjetarac, uskoro sam zadrijemao. Kad sam otvorio oči, naravno, starac je zurio u mene. Ništa, počeo sam spremati stvari, za nekoliko minuta upalio motor, sjeo i krenuo. U tom momentu starčeki su mi mahnuli na pozdrav, a na moje iznenađenje i mrgud se osmjehnuo i mahnuo mi. Potrubio sam im i otišao.
 
PETER



Žitna polja u južnoj Slovačkoj

Spuštam se na jug prema gradu Rimavska Sobota. Cesta sad ide širokom dolinom, i Niske Tatre su ostale iza mene. Razmišljam gdje ću se smjestiti ovu noć. Ne znam da li mi je pametno divlje kampirati u ovom kraju relativno blizu granici s Mađarskom jer je tu koncentracija tamnoputih Slovaka vjerojatno još veća nego sjevernije (što se pokazalo točnim).Na ulazu u grad vidim pano koji me obavještava da je rekreacijski centar Zelene Vode udaljen sedam kilometara pa odlučujem da odem tamo jer tamo sigurno postoji neki sigurni kamp. Uz malo muke i lutanja prilikom kojeg sam ušao u Crni Grad, pronašao sam jezero na kojem se nalazi rekreacijski centar. Provozio sam se naokolo ali kamp nisam zapazio. Na jednoj strani nalaze se male vikendice, na drugoj velika uređena plaža, a na nekoliko mjesta opazio sam blizu obale mjesta pogodna za moje kampiranje. Odabrao sam jednu lokaciju, na koju ću se vratiti navečer i odvezao se  na plažu gdje sam jedan do drugog zapazio dva kafića. Pored jednog je bio parkiran motor, Yamaha FJR 1300 i naravno, taj sam odabrao. Naručio sam točeno pivo, raširio kartu i tablet i pregledavao rutu za sutra. Pivo je nekako brzo ishlapilo pa sam otišao po novo. Konobar, neki jaki razroki tip donio mi ga je za stol i krenuo je razgovor. Otkuda? Kuda? Koliko dugo? Koliko kilometara? Na Kawasakiju ER-5??? Kad su se gosti malo razišli sjeo je za moj stol i počeki smo naširoko razgovarati. Peter je vlasnik Yamahe, rodom je iz Bardejova a ovaj kafić ima u najmu pa tijekom sezone živi ovdje. Pitam ga za kamp, rukom pokazuje – Digni stan gdje god želiš! Ali ja nemam stan (šator), imam hamok! No, kraj kafića nema pogodnih stabala. Peter nudi: Možeš leći ovdje na terasu ako želiš, možeš i unutra, imam dva ležaja ali je jako zagušljivo, nemam klimu. Ogovaram da sam već izabrao mjesto blizu, na obali. Peterov kafić je bikersko okupljalište i motori neprestalno dolaze i odlaze, Peter me upoznaje s ljudima pa do sumraka pijuckam i razgovaram. No, treba otići i podići kamp jer će to biti daleko teže kad se potpuno smrači. Sad vidim da mjesto koje sam odabrao nije najbolje jer je direktno obasjano lampom, pa pronalazim drugo, skriveno grmljem nekoliko desetaka metara dalje u parku kod neke zgrade. Tu ću biti zbilja low profile i bez straha ću moći ostaviti sve stvari. U blizini peca ekipa mladića i djevojaka pa ih odlazim upitati da li slobodno mogu prespavati ovdje. Nema problema, zgrada je ribički dom, a oni će pripaziti na stvari dok me ne bude. Razgovaram s njima o ribolovu, uhvatili su krasnog šarana divljaka od 4,5 kile, a nadaju se i boljem ulovu kasno navečer. Postavljam svoj kamp kad mi se učini da direktno ispred sebe čujem signal elektronskog dojavljivača ugriza ribe. No, ispred mene, a udaljen sam pet metara od obale nema štapa, nitko od mladića ne reagira, a vidim da se nešto svjetluca u travi. To zvoni mobitel koji je netko izgubio. Odnosim ga ribičima, no nije njihov. Molim ih da ga oni pričuvaju jer će vlasnik sigurno nazvati kad ustanovi da ga je izgubio.
Vraćam se u Peterov kafić. Za stolom je još isto društvo, dva para, s jednim od mladića Peter me upoznao, vozi Hondu CBF 1000 i sprema se na ljetovanje kod nas pa ga zanima sve o smještaju i cestama. Rado mu dajem informacije. I Peter će, kad mu u devetom mjesecu završi sezona u Hrvatsku, na Rab. Prijatelj će iznajmiti motornjak pa će ploviti. Upućujem ga da se spuste do Silbe, Oliba, Molata, pa ako imaju volje i vremena nek uđu u Kornate, neće požaliti. Ponoć je prošla, gosti se razilaze a ja ustajem, idem se oprati prije spavanja. Peter me poziva da odem s njim, gore je veliki bazen s termalnom vodom u kome se on relaksira svake večeri kad zatvori kafić. Čuvar je njegov prijatelj i neće biti problema da i ja uđem. Naravno da prihvaćam i za nekoliko minuta ulazimo u toplu vodu koja tek pomalo miriši na sumpor. Tu je i cijev iz koje mlaz vode pada u bazen a to je izvanredna masaža za umorne mišiće vrata i leđa. Izležavamo se u toploj vodi, pričamo o motorima, o Romima (Crni Grad kroz koji sam prošao je staro socijalističko predgrađe koje su potpuno okupirali Cigani i u koje ni policija ne ulazi bez prijeke potrebe), o putovanjima, o porodičnim prilikama, ma o svemu. Kombiniramo hrvatsko- slovačko- engleski i savršeno se razumjemo. Kratko kupanje se pretvorilo u barem sat vremena namakanja i razgovora. No vreme je da odemo na spavanje.








Dylan

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 6015
  • Vozi: Kawasaki ER 5
  • Lokacija: Rasinja
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #14 : 16. Srpanj 2012, 14:19:57 »

Ustajem u pola šest: budi me cvrkut ptica, lupanje riba po vodi i jedan uporni djetlić koji negdje iznad mene kuca po stablu. Ustajem i po prvi put na cijelom putovanju vadim ribički pribor i uskoro počinjem špinati. Mijenjam varalice, ponio sam nekoliko mepsova, voblera i žlica, ali ništa. Uskoro maltene pod mojim nogama počinju raubati boleni i grgeči. Ribice pršte u zrak ali moj je pribor pregrub za takvu ribu. To je loša strana putovanja motorom, zbog nedostatnog prostora morao sam uzeti dosta grubi teleskop, flaks srednje debljine kao kompromisno rješenje i svega nekoliko varalica. E da mi je sad onaj fini pribor za varaličarenje mislim da bi začas imao kojeg grgeča! Nema veze, ipak uživam u šetnji obalom i miru, koji narušavaju samo pljuskovi ribe. Ispred mene diže se trag mjehurića, to šaran ruje po dnu koje ribiči obilato prihranjuju, tamo opet lupa bolen. No  dobro, bio je gušt probati. Pakiram se i odlazim do kafića da se pozdravim sa Peterom i popijem kavu. Dolazi i Atilla,  čuvar bazena i dok pijemo kavu priča nam kako je noćas imao uzbunu, grupica Roma preskočila je ogradu i upala u bazen pa je posla imala i policija. Slikam se s dečkima, izmjenjujemo telefonske brojeve i pozivam Petera da se obavezno javi i da me, ako bude mogao posjeti kad bude dolazio u Hrvatsku.


Atilla i Peter

Zar vas Peter ne podsjeća malo na Nježnog pokojnog Ivice Bednjanca? Iza grube vanjštine krije se zlatno srce!

Čeka me petstotinjak kilometara do doma. Iza Filakova ulazim u Mađarsku, prolazim Salgotarjan i sad dolazim na početak priče. Prepun sam dojmova i kako razmišljam vidim da se okosnica priče vrti oko ljudi. Onog cestara, kolegice Rose, pa čak i onog dripca koji me namjerno špricao. I oni kojih nema su tu, veliki poljski književnik, prior Jasne Gore, onih milijun i sto tisuća Samuela, Levija, Rebeka i Hana čiji ja su tijela izgorjela u krematorijima a pepeo odnijela Visla. Tu su oni koji su mi bez oklijevanja bili spremni pomoći, konzervator iz Levoče, Peter, oni koji su spremno s sa mnom podjelili svoja nadanja u bolju budućnost kao što su to učinile studentice iz Krakowa, Karl-Axel i Mats. Tu su i oni koji su mi ispričali svoje tužne životne storije, a koje nisam spominjao u ovoj priči jer detalji previše zadiru u njihovu intima da bi bili iznošeni javno.

Tu je Werner. Ove priče ne bi bilo da nema njega. Svoje prvo višednevno putovanje sam odvezao u njegovom društvu i on me ustvari usmjerio na ovakva putovanja koja mi donose toliko radosti i užitka. Pao je dogovor da dođem do njega u Köln sad kad su mu Elefanti na okupu i da odemo na kakvu vožnju. A možda ćemo na taj način realizirati put u Švedsku na slijedeći susret, tko zna?

Vrućina je sve veća i sve češće stajem da popijem vode. Čeka me probijanje kroz Budimpeštu ali prije toga odlučujem posjetiti Hungaroring i tamo se malo odmoriti. Dečki jure zavojima, čak sam bio svjedok jednog pada, srećom bez posljedica.
















Nema posla za Ben Hura...


Cure u Mađarskoj voze zgodne autiće... Sorry, Straško, opet nemam sliku vozačice, baš se presvlačila... :jesus:


Budimpešta je vrela no zahvaljujući Nataši nekako se probijam kroz nju. Prelazim most i opet se ne osjećam dobro pa odlučujem da se autocestom što brže odmaknem od velegradske gužve. Poslije pedesetak kilometara jurnjave opet osjećam slabost. U jednom trenu zamračilo mi se i našao sam se na lijevom rubu autoceste bez da imam pojma kako sam tamo dospio. Odlučio sam da što prije siđem s auto ceste. Raskopčao sam jaknu, digao vizir, glasno pjevao i skakao po motoru u nastojanju da sačuvam koncentraciju.
Na prvom izlazu skrenuo sam na staru cestu prema Balatonu. Moram se okupati, napiti vode, malo odmoriti. Uglavnom je pristup jezeru vozilom onemogućen, ali u jednom selu uspio sam pronaći stazicu do jezera gdje su kupači parkirali bicikle. Tu sam stao i ja, pobacao sve sa sebe i u dugim motorističkim gaćama ušao u vodu.
Koja je jedva dopirala do koljena. Ljudi su buljili u  moj outfit, ali meni je bilo svejedno. Kupaće su mi bile zametene negdje duboko u torbi a meni nije padalo na pamet da se raspakiravam samo da bih se uklopio u nekakve kanone pristojnosti. Na kraju krajeva, danas se nosi sve i svašta pa zašto ne bih i ja bio trendsetter. Dakle, ako na Balatonu opazite debele likove koji se namaču u baletanskim tajicama, znate tko je kriv za to.





Grmić koji raste na obali. Ne razumjem se u botaniku, ali meni se čini da se radi o kamilici. Već sam došao na ideju da je uberem i ponesem sa sobom, ali sjetio sam se moram preći granicu a nemam fitosanitarnu dozvolu, pa se možda cariniku ne bi dopala moja ideja  8)

Valjda sam dvadeset minuta ležao u vodi prije nego što sam se ponovo osjećao fit. Spremio sam se i starom cestom odjurio do Nagykanizse. Na teniskim terenima bratskog kluba TK Kanizsa nije bilo nikoga što nije bilo čudno jer je vručina bila velika. Produžio sam i poslije sedam dana i 2764 prijeđenih kilometara stigao kući. Osam kilograma lakši! Žena mi je rekla da je danas u Budimpešti izmjereno +40!




Moj Twister je put podnio bolje nego ja, njemu nijednom nije pozlilo. Sigurno da su ga na onim hupserima u poljskoj zabiti, na izlazu iz Krakowa a pogotovo na onoj prečici prema Spišskom Hradu  ponekad  zaboljeli amortizeri, ali sve je istrpio i nije se žalio ni pustio kap ulja. Neuništiv stroj i zato mi je toliko drag!




A u Slovačku ću se vratiti. One ceste, ona priroda i oni ljudi su to zaslužili!

strasilo

  • šafran
  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 22459
  • Vozi: pocketa i egzotičnu Suzu gura po dvorištu
  • Lokacija: pripizdina u Podravini
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #15 : 16. Srpanj 2012, 14:48:52 »


Sorry, Straško, opet nemam sliku vozačice, baš se presvlačila... :jesus:


Tim više me zanima slika...  :mrgreen:
Evidentirano
... isto ti je kao i kad se voziš s ekipom na motoru, džabe ti ako vas je više, a ti se utrkuješ sam sa sobom, pa misliš da si bRRži...

Crash

  • **
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 505
  • Vozi: nek se kotrlja
  • Lokacija: Lenija
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #16 : 16. Srpanj 2012, 14:50:19 »

Bravo kolega  :mrgreen: :palacgore:. Čisti užitak za čitanje i hrpa zanimljivih i korisnih informacija.
Evidentirano

Weller

  • **
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 266
  • Vozi: ... oprezno.
  • Lokacija: BJ
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #17 : 16. Srpanj 2012, 17:59:14 »

Ovo je odlicno! :palacgore:
Idem citati jos jednom (ali polako) pa cu tek onda kometirati.

Dylan

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 6015
  • Vozi: Kawasaki ER 5
  • Lokacija: Rasinja
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #18 : 16. Srpanj 2012, 20:16:17 »

Odlično Dylane, odlično..... :palacgore: :palacgore:

Henryk Sienkiewicz.....obožavam, ko klinac gutao manje zahtjevna štiva, a Quo vadis i Križare još i danas ponovim čisto da se natjeram pročitati nešto smisleno s više od 100 strana..... :mrgreen: :palacgore:

I ja danas, sa istim guštom kao i prvi put pročitam koji od njegovih romana, sad kad su mi slike sviježe ponovo ću se primiti Potopa.

Hvala svima kojima se putopis svidio. Ispričavam se na kvaliteti slika, tek sam sad ustanovio da moj Lumix ima oštećene senzore i da ona mrlja koja se vidi u gornjem dijelu slika nije posljedica prljavog objektiva.

kalimero

  • ***
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 1689
  • Vozi: v-strom 1000 L4
  • Lokacija: Tu i tamo
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #19 : 16. Srpanj 2012, 20:27:56 »

Baš odlično :palacgore: :palacgore:
Sviđa mi ono o Sienkiewicz-u, jer i ja sam ga progutao kao srednjoškolac.
Evidentirano
Nema učione bez pušione!
 

Toma HR

  • **
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 447
  • Vozi: White Eagle
  • Lokacija: Stupnik
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #20 : 16. Srpanj 2012, 21:24:12 »

Super putopis i u pravo vrijeme za nas!
Baš smo jučer bili na pivi sa prijateljima bikerima i pričali o putu za GO koji kreće sa 2 dana Budimpešte...pa malo Slovačke...malo Poljske...Krakov...malo Češke...Krumlov...pa Austrija za kraj...
Uglavnom...stigao nam je jutros mail od frendova sa linkom na ovaj putopis...zakon :palacgore:

Radim plan puta i stvarno ima puno korisnih informacija...npr. da za rudnik soli trebamo minimalno 3 sata!

Super :D
Vesna
Evidentirano

Zdenek_Orao

  • **
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 905
  • Vozi: Yamaha Fz6 s2
  • Lokacija: Oroslavje
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #21 : 16. Srpanj 2012, 22:27:24 »

Lijep i zanimljiv putopis  :palacgore:
Čitan sa guštom :wink:
Evidentirano
MK Zagorski Orlovi
        Oroslavje

moover

  • Kuća stara
  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 4264
  • Vozi: štake
  • Lokacija: ZG
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #22 : 16. Srpanj 2012, 22:50:54 »

Fenomenalno!  :palacgore:
Evidentirano
Hebeš krizu, život nema reprizu.

live-for-ride

  • ****
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 4304
  • Vozi: Opet vozi
  • Lokacija: Sesvete
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #23 : 16. Srpanj 2012, 23:30:28 »

Da li se možda sječaš koliko je ulaznica u auschwitz i u rudnik soli? Planiram to posjetiti u 8 mjesecu pa bi mi informacija dobro došla.
Evidentirano

gianni

  • ***
  • Offline Offline
  • Spol: Muški
  • Postova: 1881
  • Vozi: GS
Odg: PRIČA O LJUDIMA (Slovačka, Poljska, Mađarska 2012.)
« Odgovori #24 : 16. Srpanj 2012, 23:49:12 »

Nedavno sam se provozao tim krajevima, jako lijepo! :palacgore:
« Zadnja izmjena: 16. Srpanj 2012, 23:58:04 gianni »
Evidentirano
 Str: [1] 2  Sve   Gore
 

Stranica je generirana za 0.262 sekundi uz 20 upita.