Putopisi 2005 — 13 siječnja 2005 -

Petak, 2.7.2004.

Fotografije za ovaj dan su na http://tinyurl.com/5pbmy u direktoriju 2.7.

Spavamo kao klade iako “krevet” nije najudobniji. Budi nas dnevno svjetlo ali pada kiša i nekak nam se ne da iz šatora. Srećom, oko 9 prestaje i uspijevamo ulovit sat vremena za ispuhat karimate, složit vreće, barem malo posušit šator i sve to posložit natrag u kofere. To je bio ritual svih slijedećih dana. Uvijek blagi šok kad bih vidio koliko stvari je porazbacano oko šatora da bi na kraju impresionirao susjede uspijevši sve strpati na motor. Uključujući curu J

Noć prije naručili smo neka peciva na recepciji kampa ali odlučujemo jesti kasnije, uz put. Pojeli smo nešto zaostalih i polumrtvih banana.

Hrabro sjedamo na motor. Prolazi jedna kamperica i pita u kojem ćemo smjeru. Mi velimo – sjever. Ona se smjeska i želi nam sreću…

Na sjeveru nije bilo svjetla, sijevalo je kao mutavo i čule su se potmule detonacije. Jug je bio svijetao i s laganim oblacima. Jebiga, Norveška je tam gdje su oblaci. Palim makinu i hrabro krećemo. Bili smo suhi 15 minuta. Nakon toga slijedi najjača kiša cijelog putovanja. Nakon par minuta stajemo ispod nadvožnjaka. Automobili su već odavno stajali na zaustavnoj traci. Potop a mi zahvalni dobroj odjeći što smo ipak ostali suhi. Uskoro kreće tuča a munje su se praznile uokolo autoceste. Zapravo sam trebao stati puno prije. Vanjski sloj odjeće bio je mokar, ali to nije problem dok se odjeća ne skida.
 

Nakon 20 minuta krećemo dalje. Oluja prolazi. Veselim se što ćemo uskoro napustiti njemačke autoceste. Ne volim ih. Nema ograničenja brzine, užasno se brzo vozi, velike su gužve. U Danskoj nas je zatekla sasvim drukčija situacija – ograničenje na autocesti je 130 km/h (ili čak 120) i poštuju je – svi. Prometa je bitno manje. Kazne su goleme i očito s policijom nema šale. Iskreno, osjećao sam se mnogo bolje i ugodnije na cesti. Kao da je ludilo ostalo iza nas…

Stali smo prvo na nekom parkiralištu uz autocestu. Bilo je sunčano pa smo skinuli i raširili jakne da se posuše i navalili na one zemljice iz Svabije. Kasnije smo još stali nakon kiše u jednom restoranu na kavu. Teta nam je rekla da kavu plaćamo samo jednom i da si možemo uzet koliko hoćemo. Mislio sam, lijepa geste restorančića. Nisam znao da je to pravilo u Danskoj i Norveškoj. U nekim restoranima se kava čak i ne plaća. Dođes i točiš koliko hoćes. Zajebani su J

Bilo je još povremene kiše ali niti blizu onom potopu od jutra. Udaljenost koju smo trebali prevaliti bila je samo 400 km i stižemo dosta rano u Hirtshals na sjeveru Danske. Na cajgeru je 1030 km a vrijeme – predivno! Sunce, temperatura oko 18 st.C i vjetrovito. Tam stalno puše. Vegetacija je sva naherena od vjetra što se dobro vidi na fotografijama.

Prvo parkamo kod Colorlinea, Norveškog brodoprijevnoznika sa apsolutno fenomenalnom flotom. Kupili smo karte za super brzi trajekt F/F (od Fast Ferry J)Silvia Ana. Cijena za dvije osobe koja je uključivala dva sjedala slična sjedalima u avionima i motor bila je 150 E.

Nakon toga odlazimo do kampa nedaleko luke i uzimamo mjesto za šator. Motor, dvije osobe i šatorsko mjesto – 20 E. Žetoni za kupanje – 1 E. Parkamo pilu, dižemo šator i odlazimo obići obalu gdje sam okinuo par zbilja dobrih fotki. Obala nije dostojna naše lijepe obale i čistog mora, ali ima u njoj neke dramatičnosti. Meni se jako svidjela i dugo sam hodao po pijesku. Kasnije odlazimo u mjesto i završavamo u nekom meksičkom restorančiću. Temperature su niže nego u središnjoj Europi, dani duži i stalno puše…

Vraćamo se u kamp, uzimamo žetone za tuš i osvježeni idemo ćorit oko ponoći. Došli smo do vrha Danske – trebalo je još samo 2 i pol sata vožnje trajektom do Kristiansanda i željene Norveške.

Petak mi je bio puno ljepši nego četvrtak. Iako nas je žestoko opralo na početku, vrijeme se popravilo, vožnja bila manje histerična zbog ograničenja brzine i mirnijih vozača, Hirtshals slatki gradić i naravno – došli smo do mora.

Dan je završio bolje nego što sam očekivao. Bio sam zadovoljan jer sam se počeo veseliti.


 
Subota, 3.7.2004.

Fotografije za ovaj dan su na http://tinyurl.com/5pbmy u direktoriju 3.7.

Uzbuđenje raste. Stigao je dan kad ćemo vozit po Norveškoj. Puno toga sam pročitao i vidio na Internetu. Očekivanja su velika.

Trajekt je kretao u 11.30. Mi smo oko 10 napustili kamp i bili relativno rano na rampi. Nema tu guranja i zajebavanja: prvo se dođe u redu do kućica gdje se radi check-in, onda se nakon prolaska odmah sortira prema vrsti vozila tak da su nas poslali na čelo kolone među ostale motocikliste. Zapravo se ne radi o jednoj koloni već ima 10-tak paralelnih traka dužine 150-200 m u koje se sortiraju vozila prije ukrcaja u trajekt.

Nešto prije 11 sati počinje ukrcaj. Motoristi prvi. Smještaju nas uz rubove broda tako da imamo za što pričvrstiti odnosno osigurati motore. Brod ima gurtne koje sam tak zverski zategnuo da sam kasnije jedva oslobodio motor…

Penjemo se stubama do palube, odlažemo stvari uz sjedala i odlazimo na krmu broda gledat kretanje. Posada je uvježbana, brod kreće, lagano, pa malo brže, pa još brže, pa jebote koliko ovo ide… Počelo je toliko puhat da smo morali potražit sklonište. Pogled kroz prozor ostavio me otvorene ladice. S visine od nekih 15-tak metara imao sam dojam kao da putujem helikopterom. Nije bilo niti čudno. Zvijer je rezala vodu brzinom većom od 70 km/h. Fenomenalno!

Udaljenost koju ostali brodovi iz flote prolaze za minimalno 4 sata (a i ti su brzi) ovaj monstrum pojede za 2.30 sati. Nismo se okrenuli a dosegli smo Norvešku. Iskrcaj je stresan jer ostajem zadnji na brodu i nikak oslobodit motor. Posada ćakula i ne jebe me nit 5%. Na kraju jedan dolazi i cimanjem uspijevamo skinut gurtne. Izlazim sav znojan a Kristiansand u suncu i tropskih (za Norvešku) 25 st.C.

Stajem odmah nakon izlaska pričekat curu koja je pješice napustila brod, navlačimo opremu, inicijaliziram GPS koji sam koristio samo taj dan) i … NORVEŠKA JE POD KOTAČIMA J

Brže-bolje napuštamo Kristiansand i putujemo “autoputom” oznake E39 prema Mandalu. Cilj je bio doseći najjužniju točku kopnene Norveške – Lindesnes.

Zašto “autoput” u navodnicima? Zato jer je ovaj “autoput” zapravo standardna dvosmjerna cesta sa horizontalnom signalizacijom i eventualno malo asfalta sa svake strane koji glumi zaustavnu traku. Ograničenje na “autoputu” je 80 km/h, iznimno 90. Norveška ima samo 4.200.000 stanovnika na golemoj površini. Naseljenost je među najmanjima u Europi. Oni jednostavno nemaju potrebe za širokim cestama. Sreća za nas…

Nakon nekih 50-tak km silazimo s “autoceste” na lokalni cestuljak oznake 460 koji ide uz obalu. Cesta je tipična na Norvešku – uska, bez horizontalne signalizacije, odnosno nema traka po sredini i nikad nema rubnjake. Traka po sredini nema zbog uskog kolnika što u pravilu znači da se kamion i motor mimoilaze bez frke, ali kamion i auto malo teže 🙂

Zavoji su oštri. Brzine između 50 i 80 km/h su više nego dovoljne za guštanje. Već tu uočavamo slab promet. Sunce je zapeklo iako to treba shvatiti uvjetno. U opremi je ugodno dok se vozi. Sve izgleda predivno – mala mjestašca uz vrlo razvedenu obalu koja je za Norveške uvjete gusto naseljena.

Stižemo na najjužniju točku kopnene Norveške. Tamo zapravo nema naselja već je na tom mjestu izgrađen prvi Norveški svjetionik. Tu su domišljati Norvežani napravili muzej svjetionika – prava škola za Hrvate. U vukojebini su izgradili kompleks muzeja iznad i ispod zemlje sa kino-dvoranama i brojnim sadržajima. Kupili smo ulaznicu i pogledali muzej (vrlo lijepo i decentno) ali nismo imali vremena za posjet podzemnom kompleksu i kino projekcijama.

Za povratak koristimo istu cestu kojom smo došli ali nakon 10-tak km okrećemo ulijevo pri čemu mi GPS prilično pomaze. Jug uz obalu je gušće naseljen i ima više prometnica nego ostatak Norveške. Nakon nekog vremena dolazimo do Farsunda i onda skrećemo na mističnu cesticu oznake 465 sa tek postavljenim friškim asfaltom koja nas penje i vodi uz nebrojena mala planinska jezera. Cesta je apsolutno bez prometa. Počelo je istinsko uživanje!

Nisu to bili neki dramatični planinski prijevoji, ali su bili čarobni. Iza svakog većeg zavoja ili prijevoja – novo jezero. A zavoja mali milijun. Nigdje nikoga! Sunce, suho, toplo a priroda predivna – voda, stijene i crnogorica. Užitak potpun.

Nakon duuuuge vožnje tom cestom kreće spust prema već poznatoj cesti E39 koja nas vodi do ispred gradića Flekkefjorda. Odabrali smo kamp udaljen 5 km. Cijena za šator+motor+dvije osobe+tuš oko 22 E. To ce bit treća noć zaredom da ćorimo u šatoru. Nakon podizanja šatora odlazimo u jednosatnu šetnju i kasnije do recepcije gdje naručujemo neku piletinu za večeru. Ćorit idemo relativno kasno jer nas je prevarilo dnevno svjetlo. Naime, već tu nema prave noći.  Svjetlo je izraženo kao u nas netom nakon zalaska sunca i tako cijele “noći”. Taj kamp je bio OK ali mi se najmanje svidio. Bio je prepun dječurlije iz obližnjeg grada koja se napila i radila pizdarije. Pred sam ulazak u šator počinje lagana kiša koja je padala još u par navrata kroz noć.

Dan je bio OK. Norveška je ispunila očekivanja već na samom početku. A to je bila tek uvertira. Da mi je netko ponudio ljepotu već viđenog do kraja putovanja, popušio bih bez krzmanja.
 

Share

About Author