Moto priče 2005 — 14 veljače 2005 -

Pozdrav svim bikerima i onima koji vole motore! Ja sam jedna od onih cura koja je svoju ljubav pronašla u svijetu rezerviranom za muškarce. Zovem se Ines i imam 18 godina.
Kad su me u 1. osnovne pitali što želim postati, rekla sam – učiteljica. Na to isto pitanje u 1. srednjem imala sam potpuno drugačiji odgovor – moto novinar ili nešto što ima veze s motorima. Oko 15. godine sam zavoljela motore i to mi je, čini se, odredilo cijeli život. Ali ne žalim ni mrvicu! Što god radila, imam samo jedan cilj – kupiti bike. Sportski, naravno. Volim slušati bikere koji imaju chopere, kada pričaju o dugim vožnjama i životu na motoru, ali ja sam ipak onaj «adrenalinski» tip. Trenutno nema uvjeta da mi se kupi motor, a ono što si zaradim od džeparca i trenirajući mažoretkinje ipak je premalo, čak i za neku polovnu 125-icu. Moji problemi su visina (160 cm) i neiskustvo, zato ciljam na manju kubikažu.
Zasad sam samo vozila Hondu od 80 ccm (od auto škole), koja je starija od mene same. Na tom motoru sam položila A kategoriju. Kako trenutno nemam motor, vozim samo auto, a možete zamisliti mene od 160 cm za volanom karavana. Kako sam, tamo negdje kad sam počela vožnju, po 2. put sudjelovala u Auto klubovom natjecanju za skuter i osvojila kacigu, lijepo sam mogla voziti sa svojom kacigom, a ne s onom velikom jet od auto škole (BTW, osvojila sam još jednu u  Moto klubu, kacige me baš hoće J ). Tako sam ja ponosno pješačila s kacigom u ruci do AŠ, tamo sjedala na Hondicu i odvozila svojih 45 min. Sa mnom je polagao jedan instruktor B kategorije koji si je namjeravao kupiti motor, ali je morao priznati da sam ja ipak bila odlučnija na gasu i po pitanju mijenjanja brzina na zaustavnoj crti od njega.
Bilo je svakakvih reakcija s muške strane kada su skužili da ženska vozi motor, od zlonamjernog dobacivanja do znatiželjnih pogleda i nevjerice. Ja sam to jednostavno zanemarila i produžila dalje. Položila sam od prve, bez problema. Kako sam bila jedina u svojoj AŠ koja je u tom periodu polagala i A, uz B kategoriju, nije mi se baš puno objašnjavalo kako se rukuje motociklom, a nisam ni od prije znala. Nekako sam intuitivno i automatski radila što mi je bilo logično. Kad sam krenula na vožnju auta, osjetila sam da mi nešto nedostaje; naime, više nisam nosila kacigu u ruci…
Koliko god me instruktorica uvjeravala da će mi se auto više svidjeti, nije me mogla razuvjeriti, ja sam ostala pri svojemu. Ne kažem da voziti auto nije užitak, naprotiv, zakon mi je sjesti za volan, ubaciti kazetu s rock stvarima u kazić i mijenjati brzine u street race stilu (naravno, imajući na umu da će me stara zadaviti ako strgam auto – tada se malo sredim J). Ali u toj limenoj kanti se osjećam strašno statično i pomalo klaustrofobično i neprestano si zamišljam onaj feeling kad imaš vjetar u kosi, kad ti, u pravom smislu riječi, upravljaš vozilom, kad čuješ onaj prepoznatljiv zvuk, odvrneš gas i već te nema. A vozači automobila ostaju daleko za tobom i psuju ti sve po spisku. Ali tebe nije briga, osjećaš se slobodno, neuhvatljivo, savršeno…
Prošle godine u 4. mj. kupila sam si dugo željenu crnu kožnu Suomy jaknu. Ljudi su me čudno gledali kad bi me vidjeli da šetam uokolo u jakni, a motora nigdje (da, to mi je užas, neprestano mučenje i čežnja za tim da imam motor, da ga vozim, živim na njemu i za njega…) i sigurno mislili da baš i nisam sva svoja, al’ ja sam vrtila svoj film, jer znam da ću se u njoj ipak jednom voziti na vlastitom bike-u. U istoj sam godini, dakle, uspjela nabaviti kacigu i jaknu i dobiti vozačku (19. 8 ., tako da sam izbjegla novi zakon hehe), al’ od motora još ništa.
Ja nisam jedna od onih koje su drugi (roditelji, djed, prijatelji i dr.) uveli u moto svijet, ja sam sebe sama uvela u njega. Zapravo, većina ljudi u mojoj okolini, posebno rodbina, je protiv motora: «to je opasno, možeš imati trajne posljedice, to nije za žene (aludirajući na to, da je uloga žena samo rađanje djece!)» i sl. Ali onaj, koji nije iskusio taj osjećaj, ne može znati kako je to. Bikerska povezanost i solidarnost je nešto jedinstveno. Vjerujem da su svi bikeri koji su pratili Big Brother pjevali «Motore» pred svojim televizorima i uživali u turiranju White City Ridersa. Dok mi neke pare ne padnu iz vedra neba, nastavit ću uporno štedjeti malo po malo i kratiti vrijeme skupljanjem maketa motora, vožnjom autom i obilaskom susreta. Samo za taj osjećaj…!
 
Ines Brezovac, Valpovo
 

Share

About Author