Moto priče 2005 — 12 prosinca 2004 -

 

Kao da sam iza sebe čuo tisuće glasova protiv. Kao da jutro koje je dolazilo bilo protiv mene. Sanjao sam nešto što sam se želio zaboraviti odmah po buđenju, pogledao sam u prozor i mučan san je nestao. Ali tada sam vidio tmurne oblake kako se vuku sporo i besciljno. Ponovo pomislih da se sve urotilo protiv mene. Svijetlosti je bilo dovoljno da vidim kožno odijelo kako nepravilno visi. Koljena neljudski savinuta na crnoj silueti hlača. Neprirodne izbočine kao da su pripadale nekoj prethistorijskoj nemani. Jakna pogrbljena sakriva svoje pravo stanje. Na leđima grba. Na grbi ime. DUC. Ustajem puštajući svaki zglob da samostalno škljocne. Ne trzam. Ne istežem. Ne izazivam. Samo da me ništa ne ukoči. Da me ništa ne zasmeta. Sve mora biti savršeno. Na današnji dan.
Crna majica posve uska uz tijelo treba biti izolacija između moje kože i kože u kojoj ću se uskoro naći. Osjećao sam se kao kameleon. Promijenit ću svoj izgled i prilagoditi se svojoj podsvijesti. Hlačasti dio slijepio mi se uz kožu dok sam povlačio patent od koljena do skočnog zgloba. Laganim pokretima, još uvijek ne izazivajući neko nesmotreno istegnuće načetih zglobova, navukao sam na sebe crveno crni mekani gornji dio. Moćni protektori na ramenima, laktovima  i podlaktici savršeno nalegnu. Veliki znak mitskog Ikara po sredini leđa. Na počasnom mjestu stajale su čizme. Crveno crne dohvaćale su gotovo do koljena. Tek maleni diskretni natpis legendarne firme i znakić orla. Promeškoljim prste, savršeno naliježu. Par koraka da se naviknem. Samo par, u njima se ionako osjećam bolje nego bos. Gotovo kao obožavani totem ili neko sveto znamenje, na posebnoj tkanini položena je crveno crna kaciga. Sjaji se pripremljena. Taman vizir. Gotovo neproziran. Za poglede prema unutra. Za poglede prema van priča je posve drugačija. Nosim je sa sobom. Danas će biti moja čuvarica.
Još jedan pogled prema nebu. Vrijeme se nije promijenilo. Valjaju se oblaci. Ali ništa ne mijenja moje osjećaje, ništa ne mijenja moj naum. Današnji je dan posebno čekan. Danas je dan. Taj dan.
Vrata garaže zaškripe, malo ulja im ne bi škodilo, ali tko o njima ima vremena misliti. Nekoliko stotina tisuća svjetlosnih čestica uđe u prostor zajedno sa mnom. Prostor ispunjen nepotrebnim stvarima koje gledaju mene ali ja ne gledam njih. Moj fokus samo je na jednu stvar. Prekrivenu bijelom tkaninom one nevine bjeline kao iz TV reklama. Odložim kacigu na kožnu fotelju koja mi tu služi da na njoj provodim duge zimske dane u kojima je dan prekratak a noć preduga. Tih dana ja samo sjedim i gledam svoju sudbinu, svoj život. Šutimo i ja i moj predmet obožavanja. Kao fanatičan vjernik nakon molitve u transu se vračam nakon svakog takvog druženja u tešku svakodnevnicu. Kao da mi daje potrebnu snagu da bi mi život imao smisla.
Jednim pokretom svim tim česticama svjetlosti koje su se razbijale od svih tih tihih predmeta dozvolim i da se ogledaju od blještave crvene boje mog Tamburinijevog dizajnerskog čuda.
Oslonjen o nogicu gotovo pod minimalnim kutom čeka. Spustim crveno crne rukavice na uzan tank. Iznad dva svijetla koja mi prosvjetljuju put, kao male pomno manikirane obrve, stoji natpis. MAN ON THE EDGE.
Pozlaćeni ključ na tren bljesne u mojoj ruci a već sljedeći tren savršeno legne u za njega predviđeno mjesto. Lagani okret. Kontrolne lampice. Ispravim ga. Crveni gumb. Zelena kazaljka poskoči. Savršeni zvuk simfonijskog brundanja nepravilnog rada. Još je hladan. Dva promukla Akrapa brohču ispuštajući iz sebe bjelkasti dim. Crveno crnu air brush-om i mojim osobnim logom mitskim Ikarom ukrašenu „ajkulicu“ navučem uz crte glave. Savršen gotovo satensko mekani materijal obujmi me u potpunosti. Pogled kroz taman vizir i ispred mene najomiljeniji kvadratni svijet. Tanjušne rukavice prepune kevlar i plastik ojačanja savršeno nalegnu. Sa vremešnog ormarića uzmem dva slidera. Uklopili su se na njihova mjesta.
Pogled na temperaturu.
Bjeličasti dim je nestao.
Savršena.
Čučnem pored ravnog ispoliranog crvenila. Jednom rukom primim prednji kotač. Rubovi obojani crveno. Tri kraka i sredina polirana do krom sjaja. Po narudžbi sa prošlog modela. Sramežljivi natpis crvenim markerom ističe gumarskog giganta. Drugom rukom dotaknem zadnji kotač. Isti stil dekorativnog ukrašavanja prekrasnog naplatka. Jedna zadnja vilica. Mrežasto cjevičasti okvir obojan u mat crno. Ovako razapet pogledam u natpis pred sobom. DUCATI. 998. I sramežljivi natpis na boku. Ducati superbikes performance. Amen.
Već sljedećeg trena obujmio sam Bolonjsku neman obojim nogama. Po cijelom tijelu osjećao sam vibracije. A i kroz odličan tapicirung „ajkulice“ čuo sam sveti zvuk suhe spojke. Oslonjen na ručke, još jedan kvadričasti pogled prema nabrušenom nebu, valjaju se sivi oblaci, nema veze.
Vrijeme je da se krene.
Svaka promjena na cesti jasno se reproducirala na mene preko tvrdo podešenog Ohlinsovog ovjesa i oskudno podstavljenog bogato tapeciranog sjedala. Upravo te dvije komponente ovog adrenalinskog pripravka samo su dodatno pobuđivali moju želju. Napuštajući grad na samom izlazu dočekale su me dvije table. Jedna zelena. Ta jasno poziva na put autoputom. Ta ravna šnita položenog asfalta bila je tu radi pusy vozača. Dajem desnu žmigu koju je moj prijatelj plastičar savršeno ukomponirao u savršene oklope. Retrovizori su odstranjeni a iz dvije rupe sada strše dva mala roga.
Jasan znak.
Pogledam u žutu tablu. Dva tri imena sela pored grada stoje na njoj. Ta cesta je za mene. Onaj katastrofa asfalt prepun kamenčića koji ne daju savršeni grip. Oni krpani komadi ceste lagano izbočeni koji me svaki tren žele izbaciti iz sjedala. One uzdužne pukotine u koje na svu sreću moja zadnja stodevedesetka teško upada. Prednja možda i bi ali rijetko je na podu. Baš ta cesta izaziva mene i zato biram nju. To je savršen trening za ono što sam čekao do dana današnjeg.
Golobradi gumar neki me je dan upozoravao da pazim prvih stotinjak kilometra dok se ne skine zaštitni filc. Malo supersitnog brusnog papira. I nema više straha. U zavojima do kraja. Ove homologirane gume za svakodnevnicu koje su tu jalovu dozvolu dobile tek radi rijetkih uzdužnih i poprečnih rezova, savršeno drže. Samo da podloga nije mokra. Pogled u namršteno nebo. Oblaci se razbijaju a kao da u daljini vidim svijetlost. Sada je moj poziv da krenem na ovaj križarski put bivao sve jači i jači. A i jače su injectori po naredbi Marellijevog mikroprocesora uštrcavali gorivo. Kako je put odmicao pod kotačima, moja desna ruka sve je nemilosrdnije otvarala ručicu gasa. Nisam pokoleban jutros ni ružnim snovima ni sivim kulumusima. I sada moju upornost najuzvišeniji nagrađuje sunčevim zrakama.  Još jedan znak.
Nakon stotine zavoja, nakon stotine izmjena brzina, nakon desetke kočenja Brembovim zlatanima sa vrha Gorsko kotarske zagore bacam kvadričasti pogled u dolinu. Pred mojim očima prostirala se ravnica. Naizmjena prirode, žutkasto smeđe spaljene trave i sivog moćnog kamena. I neprirode,  plavkasto siva rijeka položenog asfalta.
To je moj cilj.
To je moj sveti gral.
Raspelo koje nosim.
Moj alkemičarski zadatak.
Moj klub boraca.
Moje dno. 
Moj slavni povratak.
Niža. Deset tisuća.
Kada su mi pričali da je spasenje u raju, nisu mi mogli točno reći kamo i kako ću tamo stići. Gdje je, što ga predstavlja i što ili tko me tamo čeka?
Ja samo znam da moraš umrijeti da bi bio spašen. Ili ne?
Nebrojeni broj dvokotačnih jurilica stenjalo je pod pritiskom njihovih vlasnika. Kao kakvi fanatični sljedbenici čekali su u redu da izađu na put prosvjetljenja. Da izađu na cestu koja će im biti put u adrenalinsku mirnoću. Bili su to heretici, ovisnici o vremenskim desetinkama, o rušenju kružnog beskonačnog vremena. Bili su ovisnici o trenutnoj kratkoročnoj uzvišenosti koju osjećaju svaki puta kada se otisnu u pakao jurnjave. Bio sam i ja tu. Jedan od tih. Jedan od zaraženih tom neizlječivom ljepotom življenja na dva kotača.
Gledao sam u leđa opčinjenima koje sam izuzetno poštivao kao iste, meni podjednake. Nisam vozio kvalifikacije, nisam bio na treninzima. Došao sam radi osjećaja, radi doživljaja.
Samo jednog kruga.
Da osjetim nervozu starta.
Radi zvuka vrištećih japanskih moćnih četverocilindraša.
Radi brundanja V legenda.
Neki čovjek maše. Minuta do probnog kruga.
U ovom trenutku nirvane. U trenutku potpunog smirivanja duha. Rasli su mi otkucaji srca, rastao mi je tlak. Uzbuđenje nisam mogao kontrolirati. Kao ni bol odumrlih „trapezius“ mišićnih dijelova. Nisam osjećao vratne mišiće. Nisam imao osjetila u kvadricepsima ili bicepsima. Tako napola oduzet samo sam čekao svijetlo. Da krenem.
Kada su mi poletjeli prsti lijeve ruke otpuštajući ručicu kvačila. Kada sam okrenuo ručicu gasa bez razmišljanja i željom samo za jednim ciljem. Oko mene stvorio se vakuum od stvarnosti. Viša, viša. Niža, niža. Namještam se za lijevi, namještam za desni zavoj. Posve nesvjesno, posve odsutno. Polegnut, slideri uzvraćaju udarce, sitne trnce grubog asfalta. Pored mene fanatik. Leži nada mnom. Njegova kaciga na mom boku. Osjećate njegove turbulencije. Ne dišem, ne mislim, ne postojim. I svaki krug kao prvi put. Prolazim novim putanjama, sve kasnije i kasnije kočim, sve sam brži i brži. Znojim se. Nisam siguran gdje sam, ima li netko ispred ili iza mene? Samo sivilo plavkaste polegnute krivulje, to je jedino što vidim. I grabim, hrabro grabim naprijed. Bolonjska neman otima mi se iz bolnih ruku. Ali ne popuštam. Vidim znak za zadnji krug. Sretan sam. Još jedan više i ne bih mogao. Bio sam iscrpljen, izmožden, ispran ali sretan. Nikad sretniji. Ciljna ravnina. Kockasto crno bijela startno ciljna zastava. Samo sam jednom to želio da doživim. Samo jednom da mi ona mahne. Spustio sam glavu dolje. Spašen. Skrušeno sam klizio počasni krug. Prošao kroz maglu spaljene gume. Netko me je usmjeravao na izlaz. Gotovo je. Stvarno gotovo. Nisam stao da saznam koji sam, nisam ostao da bi bio viđen. Osjetio sam tapšanja po leđima kada sam klizio.
U trenutku nirvane odlazio sam posve obnovljen. Sunce je bilo visoko na obzoru a od tmurnih jutarnjih oblaka nije ostalo ništa. Svjetlošću bio je obasjan moj put. Okretom ručice gasa i veselim odazivom milozvučne buke Akrapa ponovo sam bio Zen.

Share

About Author

admin