Putopisi — 29 svibnja 2006 -

Ljeta Gospodnjega 2006.-e godine, dvadesetpetoga dana svibnja mjeseca, kada neki čudni ljudi izvode neke svoje čudne rituale u jednom lijepom i nimalo čudnom zagorskom selu Kumrovcu, izaslanstvo ovog sajta, neosporne moralne čvrstoće i duhovne uzvišenosti (bez mogućnosti promjena životnih uvjerenja), posjetilo je baš na taj dan to isto selo Kumrovec da bi se na svoje, inače zdrave oči, uvjerilo da neke stvari ne umiru. Ili da barem umiru jako, jako sporo.

Poslovično dogovaranje itinerera u Pit-stopu, kao polaznoj postaji, potrajalo je malo poviše vremena, zbog osjetljivosti i važnosti cijelog puta. Nakon otprilike pola sata vijećanja, zaključili smo da se, kao prvo, moramo maknuti iz Pita ako želimo uopće stići bilo kuda. Nakon tako dubokoumnih zaključaka, više nije bilo prepreka našem osvajačkom pohodu, pa je stara dobra Zagorska magistrala mogla početi strepiti zbog dolaska tri neprikosnovene rakete na dva kotača: Scarabea, KLE-a i Kymco Zinga 125! Marauder se tu ne računa… Odlučeno je da se do prvog i najvažnijeg cilja naših putešestvija, a to je Kumrovec, ne staje ni pod koju cijenu (i „ne okreći se sine!“), pa je tako i bilo. Krenuli smo, recimo, točno u sati po srednjeeuropskom vremenu. Zbog nekog čudnog prsta providnosti (ili TNT-ove senilnosti, jer je on vodio…), skrenuli smo ranije sa stare ceste i završili, posve nenamjerno, u Velikom Trgovišću, ispred kuće još jednog zagorskog velikana najnovije hrvatske povijesti, ali smo brzo nastavili dalje, da bi ipak prekršili sveti zavjet, i zaustavili se kod spomenika Lijepoj Našoj.

Tamo je TNT konačno iznenadio pluća, mi ostali istočili vibracijama nadražene mjehure u obližnji potok, te smo ostalih petnaestak minuta proveli u raspravama i otkrivanju mogućnosti samookidača svakog pojedinog digitalca, da bi zaključili kako nitko, ustvari, ne zna raditi sa vlastitim digitalnim fotoaparatom, iako ga ima godinama…

Nakon toga, ubrzo smo osvanuli u – za jedno selo – vrlo lijepo uređen i razvijen Kumrovec, i to ravno pred poznatu kuću sa još poznatijim spomenikom pokraj nje. Očekivali smo svojevrstan freak-show, no od toga nije bilo puno za vidjeti. Zadovoljstvo i želja da na Titov rođendan, barem na dan koji se u bivšoj državi obilježavao kao njegov rođendan (jer je pravi rođendan, po crkvenim knjigama, bio 07. svibnja 1892.), vidimo njegove iskrene i vjerne sljedbenike, nije nam se baš ispunila (navodno su se isti, vrlo brojni, ispucali par dana ranije…), ali je zato tamo bilo raspoloženje puno sličnije Malnorovoj „ mori“ i njegovih likovima koji su čista sprdačina.

Uživili smo se u cjelokupnu atmosferu…

Obišli smo i nekoliko štandova sa suvenirima, kao i dućan sa istima, ali nam se ponuda tih suvenira sa Titovskom tematikom učinila preobična i nimalo spektakularna, tako da prodavači nisu ništa zaradili na nama. Vidjeli smo i štand gdje se prodaje „Titovo vino“, za pišljivih 30-ak kuna, na što je TNT mudro zaključio kako baš i nije siguran da je Tito pio baš tak nekaj jeftino… „da je Tituš pil te tudumske delance, hmrl bi, jadnik, puno, puno prije…!“

Obilazak smo završili u istoj toj birtiji „Kod Starog“, uz štapiće, Cool i kave, sa pogledom na vrhunski uređenu i održavanu Titovu rodnu kuću i okućnicu, te repliku nekadašnjeg sela i seoskih domaćinstava, zapažanja koja baš i nismo imali dok smo zastali ispred kuće Franje Tuđmana u Velikom Trgovišću. U rodnu kuću Josipa Broza nismo ušli, jer se paprena cijena od 20 kuna za ulaznicu, koliko je tražio neki tip sa bedžom, uz tumačenje da je i ulazak u dvorište sa spomenikom isto kao i ulazak u kuću, učinila velikom investicijom u nešto čega se ionako sjećamo iz djetinjstva. Zato smo pričekali da tip nestane, što se i obistinilo, pa smo mi šmugnuli u dvorište i napravili par „historijskih“ fotografija da imamo danas-sutra što pokazivati unucima.

Oko sati, nas četiri jahača Apokalipse (Klopa, Cuga, Benzin i Vjetar), zaputili smo se prema Velikom Taboru, dvorcu prekrasna pogleda na pitome zagorske brege, ali ne i lijepa pogled na njega samog. A to stoga jer je njegova restauracija tek započela, i to iznutra, tako da je izvana dvorac u dosta lošem stanju, što se vidi dolaskom pod njegove zidine, dok izdaleka, kao i svi dvorci, izgleda vrlo upečatljivo. Cesta od Kumrovca do Velikog Tabora je jedna od najljepših za vožnju koju sam vidio i vozio, ali to se odnosi samo na njezinu konfiguraciju. Gore, dolje, lijevo i desno su stalne i neprekidne kombinacije zavoja i promjena nadmorske visine, nekada i vrlo naglih i atraktivnih, ali je cijela priča pokvarena sa puno previše sitnog ukrasnog šljunka, kao za ploče na nekoj pješačkoj stazi, koje je neki šupljikavi kamion izdašno sijao kilometrima i kilometrima ceste. Tako je briga o brzini i zaobilaženju hrpica pijeska i šljunka po cesti prečesto zasjenjivala gušt prolazaka kroz nebrojene zavoje, i uživanje u predivnim krajobrazima Hrvatskog Zagorja. Kada tome dodam i neke kraće dionice sa oštećenim kolnikom u većoj mjeri, onda je gušt bio skoro potpuno unazađen, pa nam je ostalo samo sjećanje na profil ceste, i zamišljanje da se ta bajna cesta očisti i da se po istoj može proći opušteno i guštajući u bržim prolascima kroz zavoje.


Dolaskom u dvorac Veliki Tabor, dvorac plemićke obitelji Raškaj, bili smo trenutno jedini posjetitelji. Prošetali smo krug oko dvorca, uživajući u prekrasnim vidicima na dolinu, osinja gnijezda sa vanjske strane zidina, zaposlenog čovjeka na šišanju korova sa flaksericom u rukama i opet novootkrivenim mogućnostima naših digitalaca. Ulaskom u dvorac, susreli smo jednog arheološkog tehničara-restauratora, simpatičnog i susretljivog čovjeka, koji je uložio dosta truda da nam pokaže i objasni svaki kutak dvorca, te dosad otkrivene činjenice o životu i radu u njemu. To se pogotovo odnosilo na izložene primjerke i prikaze srednjovjekovnog oružja, posebno na lijepu zbirku rapira, bodeža i mačeva. Oko pojedinih naprava i komada helebardi smo se zaigrali kao mala djeca, a nismo žalili niti ovjekovječiti te trenutke. Kakve su priče padale pri posjeti vinskom podrumu i pozamašnim bačvama, ne trebam niti govoriti! Naravno da je poseban naglasak u vodstvu kroz dvorac bio na legendi o Veroniki Desinićkoj, čija se navodna lubanja čuva u staklenom ormariću u posebnoj sobi, a slikali smo i cijelu priču na papirusu, jer bi prepričavanje oduzelo malo previše mjesta, pa se možete, uz nekoliko klikova na plus funkciju povećanja slike, detaljno informirati kako je ta priča išla… pročitajte, nećete požaliti!

Legenda o Veroniki Desinićkoj

Stiže klopa… konačno! Druženje je uvijek ugodno sa dobrim domaćinima…

Razgovor se ubrzo razvezao među novim poznanstvima, kao da se svi znaju već 100 godina, a teme su išle od nove autoceste (na koju im puca pogled sa terase), preko raznih sadašnjih i bivših tema i foruma, pa do prekrasnog starog Moto Guzzija Monza II koji je virio iz garaže. Uz zahvale na gostoprimstvu, te željama da se ubrzo opet nađemo u ovako ugodnom okruženju i moto-turi, krenuli smo starom cestom prema Zagrebu, ravno tamo otkuda smo 8 sati ranije i krenuli – u Pit-Stop! Tamo smo zatekli neke nemile prizore nadoknađivanja svega propuštenog (u zadnjih mjesec dana odricanja) nekih moderatorsko-masterskih članova, ali to je već neka druga, tematski vrlo teška priča…

Reprodukcija Krunidbe Kralja Tomislava Upis u Knjigu dojmova

Ipak smo, prepuni lijepih dojmova i tema za razgovor, bez problema i nervoze otrpjeli čekanje, i polagano krenuli prema našem zadnjem odredištu za taj izlet, a to je privatna zakuska kod Marijana, brata-viteza iz mojeg kluba ILE MC Blue Knights Croatia II, koji živi u Ćurmancu. Vožnja do tamo, pomalo zaobilazno preko Huma Na Sutli, protekla je u istim dojmovima kao i na putu do Velikog Tabora, ali smo se na to već i manje osvrtali, uglavnom iznureni glađu i žeđu. Hladne Cool pive, sokovi, te gemišti za domaćine (jer smo mi to, kao savjesni vozači, a i inače prebedasti, odmah odbili), uz par plata mesne „ikebane“ koja se reže pod 45 stupnjeva, paprike i friškog kruha, bili su rajski prizor za moto-skaute kakvi smo mi.

Veronikina lubanja Radna soba u dvorcu

Ne, ovo nije nastavak Osvete Sitha… Dvorac se restaurira u središnjem dijelu…

Prigodom napuštanja dvorca, nakon detaljnog obilaska gotovo svih dostupnih prostorija i katova (a što je potrajalo oko sat i pol vremena), baš je došla jedna „hokejaška“ grupa, prosječne starosti oko 70 godina. Tako je potrajao naš izlazak iz dvorca, bolje rečeno njegove prve razine, jer je toj brojnoj grupi trebalo maaaalo više vremena dok su se svi popenjali uz usko strmo kameno stepenište.

Brum, ovu sliku sasvim fraj ustupam Tanji… Osveta će biti slatka!

Neke kazna stigne tek u poznim godinama… Restaurirani toranj unutar dvorca

Platit će mi onaj gad što mi radi odozada… Vladek, i Ti si došel na red…

Na platou pokraj dvorca Pregled vinskog podruma

Ulazak u Veliki Tabor

Titovo vino… ili delanec za ishlapjele?

Slovenski biciklisti i pravi pionir… To je obnovljeni spomenik…

Naime, u birtiji preko puta Titove rodne kuće, koja se zove „Kod Starog“, zatekli smo grupu slovenskih biciklista iz biciklističkog kluba Lendava, koji su se očito već previše okrijepili od bicikliranja, pa su u onim biciklističkim hlačicama i posebnim tenisicama kuckali po kamenim kockama na podu, paradirali pokazujući jedan drugome kako se ispravno gazi strojevi korak, iliti nekada u JNA nepopularni „strojak“. Po odobravanju smo zaključili da je pobijedio jedan koji, po mojem mišljenju, uopće nije pokazao ispravan „strojak“ na „đi-en-ej“ način, već me je sa ispruženim nogama i njihovim visokim podizanjem podsjećao na korak ruske garde. No to njima, a ziher niti nama, i nije bilo nešto važno. Oni su se dobro zabavljali, otvoreno se sprdajući sa nekada svetim elementima režima iz Titovih vremena, a dašak ozbiljnosti dao je postariji „pionir“ sa JNA „titovkom“, koji je jedini te Slovence ozbiljnije shvaćao. Možda zato jer je i on bio pod debelom „parom“. Sve je to sa strane promatrala poveća grupa Japanaca, debelo ozbiljna i debelo u godinama, na čijim licima se moglo uloviti samo tupavo neshvaćanje svih tih krajnosti koje su doživjeli u roku od 5 minuta.

Znamo sve, znamo sve…

Spomenik Lijepoj Našoj

Share

About Author

admin