Putopisi — 29 lipnja 2006 -

U nedjelju ujutro budim se oko 07:00 svjez kao (riba?) pticica. Ne mozemo krenuti prije 09, jer je tada dorucak, tako da smo do 09:00 spakirali motore i razduzili kljuceve i daljinske upravljace za TV koji se dobivaju uz kljuceve. Pokusavam saznati gdje se kupuju vinjete, te saznajem da mogu pitati u Shellu u L.M. Tamo mi potvrdjuju da su za motor nepotrebne sto je napisao NikolaM, ali do trenutka mog polaska nije bilo potpuno jasno misli li na Slovacku. Sto brze do Ziline, ovaj put u smjeru istok-zapad, autocestom prema Bratislavi. Ovdje mi je potrosnja sa 5.5l skocila na preko 7. Nakon Ziline a prije ulaska na autoput odlucujem stati i uslikati tvrdjavu na stijeni.

 

Bratislavu obilazimo brzom obilaznicom, odustali smo od prvobitnog plana da je posjetimo. Planirali smo potrositi preostale SK krune na slican nacin kao i zlote, ali sa uzasom ustanovljavamo da ne mozemo sici s autoputa. Prelazimo Slovsacku stranu granice (prvi puta da su carinici dviju zemalja odvojeni) i stajemo na nicijoj zemlji pred ‘objektom’ sa oznakom hrana/pice/WC. Ovdje obavljamo najlosiji posao putovanja, skupi odvratni veliki topli sendvici. Ne primaju krune. Inace smo okruzeni gomilom kamiondija koji cekaju 22h da mogu krenuti u Madjarsku. Pretezno Bugarskim, nisam siguran. Cudno nas gledaju, osjecam se nalgodno, pokusavaju uzeti stolicu sa koje se Mirjana digla da bi promijenila krune u forinte na nedalekom kiosku. U ovom psiholoskom ratu ne biraju se sredstva, te polako vadim cakiju i sa smjeskom na licu sjeckam sendvice. Ne znam kako oni, ali ja sam se odmah osjetio bolje, jedino me sendvic u zelucu poceo opako zuljati.

Krecemo dalje, preostala je jos Madjarska strana granice. Mirjana pokazuje na Ivicin prednji kotac i pita da li je u redu da mu guma tako izgleda. Fuck, shit! Razmijenjujemo par recenica i odlucujemo prijeci u Madjarsku i tamo rijesiti problem. Stajemo 50 metara od prijelaza, opet veliki parking, opet nesto kamiona sa strane, mi podalje od njih. Pitam Ivicu kakve gume ima, kaze tubeless, a tako i pise na njima. Malo mi je cudno, znam pricu s BMWom i specijalno montiranim zbicama, ali lakse mi prihvatiti. Uspricavamo sprej za krpanje gume i slusamo kako zrak ponovo pisti van, ne vidi se nista, ali se osjeti propuh u podnozju ventila. Razmatramo mogucnost da se dovucemo do prvog sela i trazimo vulkanizera. Ivica ide u izvidjanje i nalazi Nikolu i Bozidara iz Koncanice koji sa svojim sleperima cekaju sa strane. Vraca se sa poraznim vijestima, em je mala sansa da uopce nadjemo vulkanizera, em ne dozivljavaju Madjare kao ljude koji ce u nedjelju poskociti pomoci nekome u nevolji. Gledam dimenzije guma, te odlucujemo pokusati ugraditi moju straznju zracnicu na njegov prednji kotac koji je za i col veci. Ivica odlazi do nasih decki i svi se vracaju sa dizalicom i nekim daskama. Kompresor imaju na kamionu. Nije bilo bas lako, blagoslovio sam dan kad sam se odlucio pripremiti si mali motoristicki pajser, ali smo nagurali premalu gumu na kotac uz pomoc 6-8 ruku i nesto nogu. Naravno, Aprilija ima zracnice. Otkrivamo mali rez na gaznoj strani zracnice, ali pod prstima ne nalazimo nikakvo strano tijelo na vanjskoj gumi. Izrazavam deckima sumnju u umijesanost kamiondjija, sto oni odlucno otklanjaju rijecima: ‘Ne bi oni….valjda…..mozda’ Ovdje valja naglasiti da niti gram sredstva za krpanje gume (kupljenog u Top Motu) nije izasao kroz rupu, samo zrak. Iako vjerojatno ne bi pomoglo, sredstvo nije niti pokusalo odraditi posao za koje je predodredjeno. Vracamo vanjsku gumu (samo smo jednu stranu skinuli) i otkrivamo da premala unutarnja guma tvrdoglavo na nekoliko mjesta izlazi izvan vanjske. Ne znam kako bih to ugurao a da ne istetim gumu, pa idemo do kompresora i tamo na smjenu pumpam u kotrljam/lupam kotacem. Izgleda savrseno. Vracamo se i montiramo kotac, te Ivica radi probne osmice po parkingu. Dogovaramo da daljnjih pardesetaka kilometara on vodi laganim tempom dok se ne uvjerimo da je sve OK. Pozdravljamo se s deckima, zahvaljujemo i uzimamo adrese da im posaljemo slike. Nevoljko nastavljamo po suncu.

 

Put se nastavlja bez incidenata osim intenzivnog kruljenja u zelucu. Vrijeme je za ulaganje forinti. S desne strane ugledamo restoran, ali projurimo kraj njega, zaustavljamo se i vracamo natrag. Na opci uzas u susret nam dolazi autobus koji skrece na parking restorana. Mrmljam socne psovke i opet okrecem motor. Nekoliko kilometara dalje ugledamo putokaz, skrenuti u lijevo i voziti 100m kaze. Skrecemo i otkrivamo nesto sto odlucujem bezobrazno izreklamirati i preporuciti. Prica glasi ovako; poslovni covjek, Belgijanac sa (prema vlastitoj izjavi) 10 zivota odlucio je napraviti nesto sto ce mu smirivati zivce i eventualno donijeti zaradu. Do sada je radio sa bankama (stvorio Maestro karticu), filmasima (ne bas uspjesno), proveo dio zivota u Juznoj Africi. U Belgiji sad 200 ljudi radi za njega, a on dva tjedna u mjesecu provodi ovdje. Kupio je krasan komad zemlje sa starom gradjevinom iz 18. stoljeca, pa ju polako renovira i od nje radi hotelcic i restoran za opustanje od stresa. Uz to je sagradio drugi objekt sa sobama u kojima su pretezno tradicionalni i prirodni materijali. Priprema vlastiti vrt u kojem ce uzgajati povrce za svoje goste, promjenio je 5 kuhara koji nisu razlucivali svjeze iscijedjeni paradajz od kecapa iz konzerve. Tamo sam pojeo najbolji gulas u zivotu, okruzenje je fantasticno. Uz sobe malo dalje ima i kucicu za 4-5 ljudi u gustom zelenilu. Kraj savrsen za bicikliranje. Objasnio mi je da ne zeli imati veze sa masovnim turizmom kojeg u blizini ima u izobilju, zeli goste koji ce cijeniti mir i platiti nekoliko EUR vise za vrhunsku hranu umjesto one koja se moze naci u okolici. Od Zagreba je udaljeno cca 150 km, savrsena vikend tura.

 

Nakon palacinki sa kestenom i cokoladom nastavljamo prema jugu, odlucujemo se proci kroz par kilometara Slovenije. Mrak je pao i zadnje kilometre kroz Madjarsku zestokim tempom slijedimo auto Zg registracije koji djeluje kao da zna kuda ide. Oko 22h prolazimo pokraj Varazdina i stajemo na kavu na OMV benziskoj malo dalje. Zadrzavamo se dosta, tako da u Zagreb stizemo nesto iza ponoci. Nisam skoro uopce umoran, Tatre su mi stvarno napunile baterije. 


Ruta, dan 4. (oko 650 km)

 Autor: Danko Skukan

Share

About Author

admin