HRInfo — 18 rujna 2012 -

Trening vožnje motocikla nije praksa koja se u našoj zemlji često provodi izvan obaveznog dijela polaganja za potrebnu kategoriju u vozačkoj dozvoli, a pohađanje specijaliziranih treninga za neku od podvrsta motosporta odluka je na koju se odlučuju tek rijetki zaljubljenici ili natjecatelji, pogotovo u ovim materijalno zahtjevnim vremenima.

Zahvaljujući tvrtci MotoBox iz Splita, dvojica klijenata, zaljubljenika u Enduro, imali su priliku primiti pozivnice za KTM-ov Race Camp u Austrijskom mjestu Ampflwang, u organizaciji Pirelli-a i sestrinske tvrtke Metzeler, a pod stručnim vodstvom trenera off road vožnje Joe Lechnera i Niki Stolzmullera, višestrukih Austrijskih prvaka u Enduru i vlasnika tvrtke Terra X-Dream, jedine tvrtke takvog profila u Austriji s kojom KTM surađuje na polju treninga, testiranja i enduro-touringa.

Činjenica da niti jedan od pozvanih iz Hrvatske nije profesionalno vezan za svijet motocikala činila je ovu odluku MotoBoxa neuobičajenom, pozivnice za ovakva događanja u pravilu primaju poslovni partneri, novinari ili bliski prijatelji, a tek vrlo rijetko „krajnji korisnici“ proizvoda motoindustrije.

Na put smo krenuli već oko podneva u četvrtak, oprema nabacana u prtljažnik automobila, nabrzinu složen sendvič, par litara vode, rock n’ roll iz zvučnika, nezaobilazne i preskupe vignete za autoceste naših susjeda, provjeravanje foto i video opreme te razgovor o onome što nas očekuje bili su nam zanimacija kojom smo kratili vrijeme do dolaska u maleni ali ugodan obiteljski hotelčić u Ampflwangu. Dočekani od mladih snaga Pirelli-a i Metzeler-a; Vasiliya, Enrica i Andree te njihovih poslovnih partnera iz Poljske, Mađarske i Češke, odmah smo osjetili pravi enduraški ambijent, a kad smo shvatili da ćemo Andreu, Pirelli-evog stručnjaka iz „Research & Development“ odjela za off road program, imati priliku zasipati pitanjima naš ionako širok osmjeh dodatno je zatitrao. Zaista rijetka prilika za prosječne krajnje korisnike. Večera je protekla u upoznavanju, a atmosfera se potpuno opustila uz nekoliko čašica „schnapps“- a. Na momcima iz Pirelli-a i Metzeler-a moglo se primjetiti zadovoljstvo, sreća i strast prema poslu koji rade te su nam neumorno odgovarali na pitanja o smjesama, namjenama, razlikama i drugim tehničkim detaljima izrade moto guma. Tijekom večeri predstavili su nam se Joe i Niki, naši treneri za sljedeća dva dana, obojica pravi enduraši, prosječne visine, a natprosječnih dimenzija prsnog koša i ruku. Umor, iako odgođen učinkom schnappsa, stigao nas je oko ponoći….

Petak nije baš započeo idealno, suputnik, a i dobar prijatelj autora teksta ima izrazito neugodnu naviku bučnog disanja u snu tako da sam već oko 5:30 bio na nogama, iziritiran i zabrinut da li ću obzirom na nedostatak sna imati energije uspješno završiti zahtjevan enduro trening. Nakon doručka, koji je malo podigao raspoloženje neispavanog enduraša, uputili smo se u Kamp koji se sastoji od nekoliko kućica za skladištenje motocikala, opreme, alata i odvojene kućice opremljene stolom za briefing, vodom, voćem, čokoladama, energetskim napitcima i monitorom za pregledavanje slika i snimaka vožnje. Raspoloženje neispavanog enduraša trajno je popravio pogled na uredno parkirane motocikle koje ćemo imati na raspolaganju, 7 komada KTM-a 350 Freeride, EXC 200, EXC 300, EXC-F 250, nekoliko EXC-a 350, EXC 450 i dva Husaberga FE390 te TE300, svi modelske godine 2013, a opremljeni novim Metzeler Six Days Extreme gumama, odnosno Pirelli MT43 gumama u slučaju Freeride-a….morali smo se upitati može li bolje…….

Nakon potpisivanja dokumenata o oslobođenju organizatora od odgovornosti u slučaju nezgode, zadužili smo motocikle, EXC 350 i EXC 450 te nas je Niki zagrijao. Desetak minuta razgibavanje, istezanja, čučnjeva, guranja motocikla i podizanja motocikla s poda u punoj opremi izazvalo je slijevanje grašaka znoja sa naših čela i zabrinutost onime što nas čeka. Nakon što se ljudstvo zagrijalo bilo je vrijeme za zagrijavanje materijala što je obavljeno na malenom kružnom poligonu kroz nekoliko krugova s izmjenama tempa. Taj poligon namjenjen je za početnike, a sastoji se od raznih jednostavnih prepreka; brdašca, klackalice, stepenica, nešto blata, manjih trupaca, malog skoka i sličnih poslastica koje enduro početnicima utjeruju strah u kosti. Podijeljeni u dvije grupe, početnu, koja je ostala na opisanoj lokaciji, i naprednu koja je krenula na napredni poligon razišli smo se uz razmjenu pozdrava i dobrih želja.

Nama dvojici, objektivno, niti početnicima, ali niti naprednim enduro vozačima pogled na napredni poligon izazvao je u najmanju ruku radoznalost; blatna blaga uzbrdica, ukopane traktorske gume, sektor s nabacanim krupnim kamenjem, balvani u nizu, skok, klizave betonske ploče pod različitim nagibima i na naš užas, nasmješeno Joe-ovo lice u čijim očima se vidjelo da nas namjerava mučiti cijeli dan. Vježbe su se sastojale od podizanja motocikla na prednji kotač, sjedeći pa stojeći, podizanja motocikla na stražnji kotač, sjedeći pa stojeći, „bike dancing-a“ – vježbe u kojoj na blatnoj uzbrdici vozač mora prvo podići motocikl na prednji kotač te čim se zadnji kotač spusti na podlogu odmah podići motor na stražnji kotač. Bilo je tu još vožnje kroz duboko blato, uske vodom napunjene „špure“, gustu šumu, prelaženje balvana u nizu ranije vježbanim tehnikama te naročito zabavne vježbe pri kojoj moraš napraviti krug oko poligona, kako bi se gume zapunile blatom te tako doći na skliske betonske ploče položene u raznim nagibima, a koje je potrebno proći bez da prokliže stražnji kotač. Sve ove tehničke vježbe bilo je potrebno raditi s odmjerenim doziranjem kvačila, gasa i koristeći komprimiranje i povrat ovjesa. Vrlo zanimljivo, zahtjevno tehnički i fizički, a iz opisanog možete zaključiti da većina nije baš bila u stanju uspješno odraditi sve vježbe. Uspjehom, tehnikom i izdržljivošću isticali su se Mađar Kornel, bivši motocross prvak i mladi Poljak koji se aktivno natječe. Bilo je tu atraktivnih padova, psovki, hvatanja zraka, odbijanja izvođenja vježbi….. uglavnom, iznimno zabavno!

Prilično izmučene, Joe nam je dao priliku da dođemo do kisika kraćom vožnjom po ostatku Kampa nakon čega je slijedio ručak. Ohrabreni tjesteninom, vodom, i energetskim napitcima krenuli smo na sljedeću seriju vježbi; uspon po stepenicama, uspon po kratkom ali izrazito strmom brijegu, okretanje motora „oko noge“ i okret kakav izvode vozači trial motocikala; iz mjesta uz pomoć komprimiranja ovjesa te sila koje se oslobađaju pri povratu, kvačilom i s malo gasa podiže se prednji kotač gotovo vertikalno u odnosu na podlogu te se motor okreće oko noge. Vrlo zahtjevno i gotovo nemoguće za vozače našeg kalibra, uspjehom su, kao i dosad, a i u nastavku ovog treninga, prednjačili Mađar i mladi Poljak. Mogu reći da uprkos uspjehu pri izvođenju lakših vježbi, djelomičnom uspjehu pri zahtjevnijim vježbama i gotovo potpunom neuspjehu pri izvođenju najzahtjevnijih vježbi, ovo iskustvo i razumjevanje tehnike će mi u budućnosti pomoći kako bih bio bolji vozač. Joe-ov pristup, iskustvo, znanje i naročito sposobnost verbaliziranja te opisivanja potrebnih radnji svima nam je približilo i pojasnilo što radimo dobro, što krivo i najbitnije, što uopće ne radimo. Osobno, najkorisniji dio ovog treninga bilo mi je shvaćanje kako koristiti karakteristike ovjesa umjesto snage, kako svoje tako i motocikla.

Drugi dio posljepodneva proveli smo na pravom Enduro dijelu poligona, strmi, blatni i klizavi brijegovi, naročito duboke blatne špure, gotovo uništeni usponi bez mogućnosti zaleta, skokovi, mnogo ozbiljnije posloženi trupci, motocross zavoji, neugodna spuštanja, šuma bez pravog puta, guštici, hupseri…..jednostavno; Enduro Raj.

Tu smo vježbali penjanje po relativno strmom, raskopanom, blatnom brijegu, kretanje nakon što si stao na usponu, spuštanje niz isti brijeg s time da je bilo potrebno zaustaviti se, balansirati stojeći na motociklu u mjestu par sekundi, spustiti se par metara pa ponoviti radnju. Vježbali smo prolazak kroz zavoj s „bankinom“ u motocross stilu, kontrolirajući količinu gripa zadnje gume kvačilom te uspon na jedan zaista strm, raskopan brijeg sa hupserima, za koji je bilo potrebno preskočiti put koji ga je sijekao u prvoj trećini. Ako je netko uspio sačuvati nešto energije do ovog trenutka, sad je sigurno ostao bez zadnjeg atoma snage.

Po završetku treninga Joe nas je opet poveo u vožnju Kampom kako bi se malo odmorili, koristio je priliku pokazati nam kako neke stvari izvode vozači malo više klase; neke apsurdno strme uspone bez zaleta, vožnju uz brijegove po zadnjem kotaču, skokove i slične vještine daleko iznad naših mogućnosti. U ovim trenucima, ako sam ikad i pomislio da sam bilo što osim vrlo prosječnog vozača, bio sam grubo i tvrdo prizemljen. Ipak, unatoč mnoštvu kandidata i njihovih bravura, „play of the day“ pripao je Čehu Michalu koji je uspio motor toliko zakopati u blatu da je bila potrebna snaga četiri čovjeka da ga izvuku van.

Večer je protekla, prije svega, uz upalu mišića, bogat obrok i mnogo manju količinu razgovora u odnosu na prijašnju večer. Imali smo priliku slušati Vasilyevu prezentaciju tvrtke Pirelli koja je za nas bila zanimljiva i poučna, naročito obzirom da nismo profesionalno vezani uz industriju motocikala i guma. Alkoholna pića, osim poneke ukusne pšenične pive, nitko nije konzumirao. Bili smo zaista umorni i iscrpljeni, a spoznaja da večeras imam svoju sobu, bez bučnog prijatelja, potaknula me da među prvima odem na spavanje. Za desert sam konzumirao snažni analgetik domaće proizvodnje s nadom da će mi pomoći da sljedećeg jutra ustanem iz kreveta.

Subota ujutro je za mene počela mnogo bolje, iako uz snažnu upalu mišića i lagano stenjanje pri pokušaju pomicanju zglobova, probudio sam se naspavan i relativno odmoran. Austrijski sirevi, naresci i ukusan kruh naročito su mi pasali, toliko da sam gotovo mogao ignorirati nešto lošiju kavu. Poznatim putem došli smo do Kampa, zadužili motore, za razliku od jučerašnjeg dana izabrao sam Husaberg FE390 i krenuli smo u vožnju okolicom. Za današnji dan planirano je bilo odvesti kružnu rutu u duljini od otprilike 100 kilometara, makadamima, asfaltom i tek rijetko pokojom zahtjevnijom terenskom dionicom. Imali smo priliku vidjeti prekrasne uredno pokošene pašnjake, brežuljke, šume i poznato uređena Austrijska sela, često smo stali na piće u lokalnim gostionicama i uživali u razgovorima, a o čemu drugom nego o motociklima, iskustvima, dobrim terenima i lijepim zemljama. U našem društvu bila je i Poljakinja Anna, djevojka od tridesetak godina koja je sama motorom obišla Argentinu, nekih 10 000 km, sponzorirana od Metzelera. Slušati njen doživljaj endura i terenske vožnje općenito, a kako je ona bila jedini potpuni početnik u društvu, bilo je naročito zabavno.

Kako su Enduro vožnje u Austriji ograničene strogim zakonima, vozili smo javne makadamske ceste, asfalt, a jedinu zahtjevniju, pravu Enduro dionicu odvezli smo na usponu do vidikovca s kojeg je pogled pucao na gotovo cijelu regiju. Kada smo se nauživali pogleda krenuli smo na malu lokalnu motocross stazu, mjenjali smo se za motore, isprobavali i tako sve dok se većina nije umorila. Motocross je vrlo naporan sport, tempo ne treba uspoređivati s endurom, a skokovi se mogu pretvoriti u neugodne zamke, pogotovo kada preoptimistični vozač sjedne na snažni dvotaktni stroj koji ne oprašta pogreške. Isključivo je sreća odigrala ulogu pri prizemljavanju na kotače umjesto na leđa. Bilo je zanimljivo vidjeti kakva je razlika u tempu, visini i dužini skokova te tehnici prolaska zavoja između enduro početnika i iskusnih natjecatelja.

Nakon sad već prijeko potrebnog ručka i tekućine krenuli smo nazad prema Kampu, a kada smo stigli dobili smo više od sat vremena „voljno“ za vožnju kampom. Opet smo malo mijenjali motore, penjali se, spuštali, isprobavali naučeno proteklog dana i tražili dijelove gdje nas Joe nije jučer vodio. Mnogima je danas uspijevalo izvesti neke vježbe koje im jučer baš i nisu išle, a taj uspjeh smo pripisali ipak mnogo manje napornom danu. Za kraj dana neki su opet uspjeli zakopati motor u blato do struka.

Večera je počela prezentacijom poslovanja tvrtke Metzeler i objavom da je taj proizvođač guma osvojio Svjetsko Enduro prvenstvo u Enduro 1 i Enduro 3 klasi. Vozači, Antoine Meo i Christophe Nambotin ovaj uspjeh su ostvarili na Six Days Extreme gumama koje smo i mi imali prilike voziti u ova dva dana. Kako su neki kretali na put kući već nakon večere, uz pozdrave i razmjenu kontakata, Joe i Niki su svima podijelili certifikate o završenom treningu pod nazivom „Ready to Race“.

Za kraj ove, nadam se, zanimljive priče, još jednom se zahvaljujemo tvrtci MotoBox na prekrasno provedena dva dana i na ovakvoj neuobičajenoj prilici općenito. Zaslugom MotoBoxa, danas smo sposobniji enduro vozači, kako kaže i na certifikatu, a nama samo preostaje to dokazati i u praksi.

Enduro je zakon!!

MH

 

 

 

Share

About Author

mate