Moto priče — 02 travnja 2002 -

Pušioničar iliti lucky luser!  

      Nismo svi ljudi isti.

Neki dobro prolaze, a neki k’o ja.

A kako to ja prolazim?

Evo ovako!

Majka mi je rekla da sam prve korake napravio kad sam ugledavši motor krenio prema njemu.

Tog’ se ne sjećam, ali joj vjerujem.Mora da tu nešto ima, jer me stalno nešto vuklo prema njima.

      Uvijek su mi se sviđali motori.Kao mali posuđivao sam puha od susjeda i vozao se.Nekako sam roditelje uspio nagovoriti da mi u šesnaestoj godini kupe motor.Bila je to jedna petnaestica.S obzirom koliko sam bio sretan da će mi dati lovu za motor(500 DM), bilo mi je bitno samo da što prije dođem do njega.Naravno, naivan kakav sam bio (i ostat ću), bez ikakvog znanja o dvotočkasima, naletio sam jednom “rokeru” ko kec na destku.Kaže on meni, "ma imam ja pravi motor za tebe".Odem ga vidjeti (ne vidjeh ništa jer nisam ni znao “gledati”) i kupim si "pilu" za navedenu cifru.Tri dana sam se vozio sav sretan, davao ga drugima da ga "probaju" i naravno, sje..o ga.

E, tek sam tada vidio koliko mi je kupovina bila "povoljna".©tift na radilici u q..u, štel zavaren, padano sa njega preko nekoliko puta, cilindar bušen, a rek’o mi je da je k’o curica.Odem do prijašnjeg vlasnika, stariji je,jaci, ne moš se dogovoriti da ga uzme nazad, a meni krivo…Popušio sam, kazem ja sebi, to ti je škola.

Srećom, imao sam dobrog prijatelja koji mi je rekao (valjda se sažalio)da donesem motor kod njega da vidi jeli se može što napraviti.I napravio je."Sredio" ga je tako da sam dobio za njega 400 DM.Uh, jedva sam se izvukao iz govana, mislim ja sebi, zahvalim jaranu i tu prođe dvanaest godina, rat, školovanje, zaposlenje, sve pješke.Nisam se niti družio sa Bikerima, sasvim jedan prosječan život, od hobija pecanje, tenis, nogomet,gluvarenje.Kroz te godine i nisam mislio puno na motore, sve dok …

      Čujem vam ja tako da se u mjestu do moga prodaje jedan čoper koji mi se na slikama uvijek sviđao i kakav je svojevremeno imao jedan moj prijatelj.Počnem se tako raspitivati o tome…

750 ccm, kardan, žbicare, prednji točak uzak, a zadnji širok, puno nikla,crn k’o vrana … ma divno.I počne me obuzimati onaj stari poznati osjećaj kad je samo to važno, a za ostalo (kako do love, što će reći okolina, pa imam sad puno godina,postoje i važnije potrebe, nemam auto) k’o ga j..e.

Pa si opet mislim, kupit ćeš ga, uvalit ćeš se u kredit, to je skupa zaje…cija, moras položiti A kategoriju, sto čuda.Prespavam vam tako ja par noći a želja sve veća, sanjam ga.

Ma k’o ga šljivi, idem ga uzeti, pomislih, te krenem u realizaciju sna.

Upoznam jednog bikera, čovjek mehanicar,zna o motorima, zamolim ga da pomogne naivcu (još se sjećam kako sam prije popušio, strah me) i on pristane.

Dobar čovjek.

Odemo mi u to mjesto, sačekamo na dogovorenom parkingu, kad eto ti stize makina.

A joj što je lijep, srce mi je zaigralo.Gotovo je, mora biti moj.

I tako uz još puno peripetija, nakon mjesec dana, dignem kredit, kupim marke i krenem po njega.

Sa mnom moj "dobar čovjek".

Kupim ga, ni ne pitam za što je koji prekidač, pravim se da znam, jedino zamolim prijatelja za izveze motor iz tog mjesta da se ne sramotim.Pa ti neznas voziti, sav u čudu kaze on meni.Znam vespu, rekoh, na njoj sam položio.Joj, što to meni treba, vjerovatno je pomislio i sjedne na motor, a meni da svoj auto.

I krenemo mi tako kući, vani malo zimzelen, ja u kolima sav sretan.No nakon što smo izašli iz mjesta, on stane, stanem ja, izađem, te mi on kaže:”sad ti voziš”.A ja se uplašio, što ako ne znam, pa nisam nikad vozio toliki motor.

Ma je..ga, nisam šupak, znat cu valjda nekako.I sjednem ja na motor, upalim ga, te krenem.Ja vozim,a on iza mene.Nakon nekog vremena kaže on meni “ma ide ti dobro, odoh ja u drugom pravcu, a ti natoči gorivo usput”.

Ajd Bog.

Bog.

I tako ja nastavim sam.Dođem do INE, stanem, ugasim ga, te onako sav važan krenem točiti.Uh, je.o te, pa koje gorivo troši?

Valjda E 95, razgovaramo tako me and myself.

E tu se skupilo ljudi, gledaju motor, zapitkuju, kažu lijep je.Ja onako važan odgovaram,ponosno sjedam na njega, platim, stisnem prekidač start, kad ono muk.Pa šta je sad. Ponovo… ništa.

Jao konju opet si popušio(sjetim se slavne povijesti).Gledam po motoru da skužim gdje sam pogriješio, ne vidim, ne kontam.Ključ u dobroj poziciji, kontakt ima, a neće da vrti.Uzmem mobitel da nazovem bivšeg gazdu,sramota me ljudi, kad ugledam prekidač, piše “ENGINE ON – OFF”.I sjetim se da sam ga ugasio tim prekidačem.Prekidač u položaj ON, stisnem start i zabruji.Obrišem hladan znoj sa lica, te krenem.

Uživam, vozim polako, dolazim kući, pokazujem ga bratu, oduševljen je, a ja … ne mogu vam ni opisati.

Prvi dan vožnja po gradu,hvalim se.

Drugi dan isto, učim se voziti.

A treći dan?

Jezdim ja tako po gradu, prolazim kraj kafića gdje se skupljaju bikeri i baš ispred njega odjednom buuuuu.Mašina se gasi, osjetim poglede, stisnem kvačilo i produžim sto metara dalje.Stanem, pokušavam ga upaliti, a on neće, pa neće.I upalim ga nakon nekoliko pokušaja.Uh, sjednem na njega i pravac kući, naravno sporednim ulicama.

Kad ono opet buuuu, ugasi se majku mu je..m.Ljut sam ko ris, mislim možda nema goriva, mućkam rezervar, pa ima nešto.Gorivo otvoreno, položaj ON, vergla, a neće da pali.Ma guraj ti to kući, opet si popušio, nije to za tebe.Guram sto metara, ide teško, sav se uznojio, probam upaliti i brrmm.Brzo sjednem na njega, prva i vozi.

Ni sto metara.Opet stao.

Guraj, pali,pali, guraj i tako sam se umorio.Dođem do mosta, prolaze ljudi, a ja stao i kao gledam ribe.Ma gledam ja …

Opet guraj,guraj, pali,guraj, kad prolazi poznanik i normalno: “ šta je neće da upali”, ma nije velim ja, nema goriva (bar da ga nema, a mućko sam, čuo sam da ima – mislim si).I doguram tako do blizu INE, sjednem u jedan parkić, ruke na glavu i mislim.E moj konju, nije to za tebe, što god kupiš polovno, zaj…š se.No, nema druge, guraj to kući.Pa ga gledam, on lijep, a neće da upali.Mamicu mu ….

Oj živote …

Pa zar mora opet….

Ma znaš šta,pričam tako sam sa sobom, idem na INU natočiti, možda i upali, ali zašto bi kad i sad ima goriva….

I odguram ga na INU, natočim, odguram sa strane da ne smetam i kreši.

Vrti, vrti, neće, pa kao da hoće i na kraju upaliiii!

Opet sam sretan!

Prva i kući.

Dođem do kuće, pa napravim još par krugova u blizini, bome sad radi.Pa koji mu je bio?Zaključak, moram paziti na gorivo, jer kad je pri kraju može mi se desiti da crkne, a nema pokazivač razine goriva.

Sutra vam ja odem kod tog mog dobrog čovjeka, ispričam mu što i vama, te će on meni:”a jesi li stavio prekidač goriva na rezervu”?

Kakvu rezervu? – pogledam ga onako glupo.

Pa rezervu, imaš položaj OFF, ON i RES.To ti je položaj kad je na rezervi – reče on i opali se smijati.

E tu se ja sjetim kako sam ga gurao, on 200 kila,a znoj me oblivao, a mislim pokid’o se, a nema što nisam mislio…

E koja sam ja budala, mislim ja sebi.Budala, sretna budala!

I smijem se….

I tako, od tada uživam vozeći se.

Ustvari više ne uživam.

Udario me jedan auto na parkingu, pa se sad mučim sa osiguranjem, ali to je druga priča…..

Ali,ne bojim se,bit će nekako, ja sam lucky luser! (valjda se to tako piše)

Sretno!

Share

About Author

admin