Moto priče 2005 — 08 siječnja 2005 -

 

Bok, Ja sam Mihaela Cimerman. Iz Virovitice sam, ali studiram u Zagrebu. Imam dvadeset godina. Ne mogu se nazvat pravom motoristicom, vise suvozačicom!!!! Moja priča počinje još odkako sam bila mala klinka, praktički još u pelenama.Tata je imao jedan motor, nikakav poseban za ovo vrijeme ali tada u to vrijeme solidan, koji je bio prijevozno sredstvo u našoj obitelji pošto nismo još imali auto. Tata je nabavio jednu sjedalicu koja se mogla staviti na motor ispred vozača,malo je čak i bila nezgodna radi rezervara jer je smetala ali sve u svemu poslužila je da i ja kao takva mala sjednem prvi puta na motor i iskusim čari vožnje premda ne velike brzine, ali za mene takvu malu i biciklo je bio brz. Tako me je tata vozio svako jutro u vrtić, premda malo skrivajući se od policije jer ipak bilo je malo čudno staviti malo dijete koje još i ne hoda na takvo nešto.
Tako su prolazili dani, mjeseci, sva godišnja doba a ja sam bila vjeran suvozač svojem tati. To je trajalo sve dok za kojih dvije godine starci nisu kupili auto. Ali tada je nastupio veliki problem za njih jer sam se bojala vozit u autu, pošto sam se navikla na motor. Više se ne sjećam što je bilo kasnije s tim motorom. U međuvremenu sam se nekada vozila samo sa svojim djedom na malom motoriću, tzv. apenki. Nikakve jače "zvijeri" još nisam iskušala do tada.
 

Nakon podosta godina od toga, točnije prije četiri i pol godine upoznala sam svojeg dečka, inače motorista i velikog ljubitelja svega vezanog za brzinu i tada počela sve više učit i upoznavat motore, ali i sve više i više ih volit naročito sportake pošto jedan takav vozi moj dečko( Apriliju 125-icu). Prvi puta dok sam se vozila na njegovom motoru, bio je to poseban osjećaj, prvi puta sam iskušala jednu takvu navalu adrenalina, osjećaj koji će zauvijek ostat u mojem pamćenju kao jedno prekrasno iskustvo. Svakim danom postajala sam sve više zaljubljena u taj motor i željna vožnje. Premda sam samo suvozačica taj motor i meni je jako drag koliko i njemu i obožavam ga. Ponekad dok se dogodi kakav kvar na njemu i dok ga dečko popravlja dođem do njega i pratim svaki njegov potez u popravljanju. Nije da me zanimaju takvi mehaničarski poslovi nego jednostavno zanima me sve u vezi tog motora, svaki njegov dio izvana i iznutra. Mogu reći da sam se jako jako puno navozala na Apriliji. a želja je najveća u proljeće nakon duge zime. Probala sam vozit njegov motor, ali samo malo na kratko, malo me je uhvatio strah i nisam željela riskirat da ne napravim kakvu štetu ili da padnem, ali nadam se da ću uskoro napraviti i taj potez i naučiti vozit motor, možda završit i auto školu za A kategoriju i jednom i ja dečka provozat onak pošteno i žestoko kao što to oboje jako volimo i kao što on mene inaće vozi, a možda čak malo i zapalit gumu. To mi je jedna od najvećih želja i nadam se da ću ju u skoroj budućnosti ostvarit. Premda je najveći gušt vozit motor, nije tako loše ni bit suvozač, zapravo super je, najvažnije je vjerovat onomu tko te vozi, kao što ja vjerujem svojem dečku i nema straha.Mislim da bi uskoro dečko mogao prodati taj motor, jer namjerava kupiti nešto jače. Vjerujem koji god motor da kupi bit će super i sigurno ću ga voljeti i puno iskustva imati na njemu, ali ni jedan mi neće biti toliko drag kao ovaj sadašnji, kao ova Aprilija s kojom sam prošla kilometre. I tako od djetinjsta i prvog susreta sa takvim ljubimcima na dva kotača do danas motori su postali svakodnevan dio mojeg života i nadam se da ću i dalje bit vezana uz njih. Vjerujem da svaka suvozačica  koja voli motore kao ja misli isto i obožava vožnju jer nema boljeg osjećaja od onog kada vjetar udara u tebe i mrsi ti kosu pri velikim brzinama, a tijelom ti struji jedan poseban osjećaj koji je neopisiv i koji se može se dočarati jedino sjedajući na motor i krečući u jednu takvu pustolovinu zvana vožnja!!!!!!!!!!
 

Share

About Author