Moto priče — 28 prosinca 2003 -

Kao i svaki vas početak ni moj se vjerojatno ne razlikuje puno od vaših!
Na motor sam prvi puta sjeo sa 11 godina i taj prvi osjećaj ne mogu zaboraviti jer mi je ostao duboko u sjećanju, ali ne po dobrom već po lošem.
Kao prvo, nisam se mogao popeti na motor tj. sjest na njega i držat se sam s nogama što mi se odmah nije svidjelo, jer sam pomislio, kako ću ja to voziti, a ni stajat na njemu ne mogu. Naravno nisam razmišljao da ću narast i da će mi to jednog dana biti lako. A nakon nevolje sa sjedenjem došla je još veća nevolja, motor je bio upaljen i uz to koprcanje oko sjedenja ja sam dao gas i pogodite što je bilo, da pao sam i zamrzio ga u tom trenu do kraja života!!!!
Ta mržnja je trajala 2-3 godine, kada sam drugi puta probao sjesti na motor i zamislite mogao sam sjediti, držati noge na podu, a i lagano sam probao gas dati i motor je krenuo, ali sam u strahu tako malo gasa dodavao da sam opet skoro pao!
Ali ovaj put sam bio jako ponosan na sebe jer se nije ništa dogodilo, a čak sam i napravio 20-ak metara što naravno nije ostalo nezapaženo od strane škvadre koja je stajala uz cestu, a u toj škvadri je stajala i moja simpatija…. Možete si zamislit kako sam letio do kuće!!
Tada sam si dao zadatak da moram kupiti motor, ali tu je bio još jedan problem zvan "STARCI", kako njima reći da hoću motor, nikako…
Probao sam nekako okolišat ali nije išlo, a onda je počela borba za svaki dinar i nemojte me pitati kako sam došao do novaca jer se i ja ne sjećam, ali za godinu dana sam kupio motor(automatika)!!
Starci naravno nisu znali, ali me nisu ni skužili, barem sam tako mislio! Automatika sam vozio dvije godine, a nakon njega se počelo redati nekoliko motora marke TOMOS, da ih ne nabrajam pojedinačno jer se više i ne sjećam koji je kad bio na redu!
Kao i kod većine nas u tom periodu je bilo na desetke padova, ali niti jedan nije bio sa lomovima ili težim posljedicama…
Sad se više ne sjećam kad je to bilo, ali prvi veći motor mi je bio MZ 250-za one koji ga nisu vozili neka im bude žao:-)), to je motor s kojim sam prvi puta otišao na Grobnik, a zatim i u Crikvu…. Ma nitko mi nije bio ravan, ja s motorom u Crikvi.
Sada za ove uvjete neopisiv događaj, ali tada je to bilo nezamislivo, naravno za moju škvadru koja nije imala motore to je bilo bez veze, ali to je normalno jer oni ne mogu znat kakav je to osjećaj otići s motorom na more!!
Nakon MZ-a došao je moj prvi sportaš, Honda cbr 600 f…. Sada će Honda-biker biti sretan, da moj prvi "veći" motor je bila Honda. O tome kako sam tada bio sretan vam neću ni pisati jer svi vi koji ste imali takve motore znate kakav je to osjećaj imati motor s kojim bez problema možete i na stazu, naravno govorim o ranim dvadesetim godinama života.
Ali na žalost za taj period života to mi je bio i zadnji motor i tada sam rekao nikad više neću voziti motor, a razlog mnogi od vas znaju, a oni koji ne znaju – vrlo jednostavno; pad na grobniku, za mene bez nekih težih posljedica, ali zato je motor bio totalka i nije se isplatilo popravljat ga. Vjerujte mi to mi je bila jedna od težih odluka u životu i bilo je odvratno i pomisliti da se više neću voziti, ali strah koji sam doživio tim padom bio je jači od volje za ponovnom vožnjom!!
Dugi period od tri-četiri godine bez motora, a onda nešto sasvim drugačije tj. "POČETAK" broj 2….
Upoznajem novo društvo, ali nigdje se ne nazire motor ili neko tko ima veze s motorima dok se nismo malo bolje upoznali, a onda slijede priče o sestrama i bracekima. Naravno nisu me zanimale sve te priče, ali jedna me strašno zanimala ne zbog toga o kome se pričalo već tko je pričao – pogađate opet je u igri ženska osoba, ali ovaj put nije simpatija već nešto više, a ona mi priča o svom burazu motoristi i o njegovim moto-pothvatima, padovima itd…. Nije me baš previše zanimalo dok nije spomenula da joj buraz kupuje novi motor…
Naravno slijedi upoznavanje buraza i početak druženja s njim, na početku zbog njegove sestre, a onda i zbog motora!!!
To druženje je postalo skoro pa svakodnevno, a onda me jednog dana pitao da li idem s njim pogledati motor koji je kupio, ne znam što sam u tom trenutku pomislio, ali sam znao da ako odem vidjeti taj motor da bi mi se moglo dogoditi da opet počnem razmišljati o motoru!!!
Što se i dogodilo!!! Razgledavanjem njegova motora koji je stajao u salonu, počeo sam opasno razmišljati o kupnji takvoga.
"Buraz" i prodavač su pričali o danu isporuke, a ja sam se borio sa sobom (neopisiva borba, hladan znoj, da li kupiti ili ne, ufff),na kratko sam prekinuo njihov razgovor i upitao prodavača kad dolazi sljedeća isporuka na što mi je odgovorio u 4 mjesecu, a ja kao iz topa da se slučajno ne predomislim kupujem, nakon čega sam otišao doma uzeo novce i uplatio cijeli iznos. Nitko nije mogao povjerovati da sam to napravio ni "buraz" ni njegova sestra, a ni ja !!!
Slijedilo je čekanje 4 mjeseca i ponovno sjedanje na motor, vjerujte bilo mi je gore nego prvi puta.
Motor mi se gasio svako malo, čak sam i pomislio da sam zaboravio voziti motor, ali ne bilo je to zbog prevelikog uzbuđenja…
Onda je slijedila vožnja za vožnjom, svaki vikend more, nerijetko i na grobnik, ali ne na stazu-razlog sam već prije napisao, do ponovnog ulaza na stazu od mog pada je prošlo 6-7 godina, naravno vožnja je bila sa ogromnim strahopoštovanjem jer nisam htio da mi se dogodi ista priča. Sve je prošlo super što mi je povratilo želju za stazom.
Na cesti nisam imao puno padova, ali kad sam padao bilo je teških posljedica, ali ovaj put se nisam obeshrabrio već sam jedva čekao da se malo oporavim i ponovno sjednem na motor !!!
Daljnju priču znate jer se događa u bliskoj prošlosti, a za one koji je ne znaju možda se opet primim pisanja i napišem nastavak ovog teksta…

Na ovu priču me Saša potaknuo, tako da ako vam se ne sviđa on je kriv, a ako je dobra zna se …..:))

PS. Ako sam nešto zaboravio ili nadodao nije bilo namjere jer se puno toga i ne sjećam baš najbolje!!!

Alfred Avgustini

Share

About Author