Moto priče — 31 prosinca 2003 -

Počeci sežu daleko u prošlost. Moj prvi susret sa dva motorizirana kotača desio se negdje polovicom 70-ih. Sjećam se dana ka mi je deda rekel: ”…sinek, dal bum ti ovaj motor pa si ga složi.” Tata ko tata…nije baš bio veseo, ali otišli smo u Studentski grad po moj prvi motor. Tomos Colibri, dvobrzinac. Mjenjač je bio kao kod vespe. Na lijevoj ručki upravljača. Svijetlo zeleni. Ma koga zapravo briga za boju. Prvi sam u škvadri imal motor. Nije bilo puno posla oko slaganja. Krpanje guma i još nekoliko sitnica. I onda je počela borba. Savladavanje vožnje nije bio problem. No otac me nije pustio van iz dvorišta. I tak sam ja rundal po dvorištu prvih nekoliko mjeseci. Srećom imali smo kuću u okolici Samobora. Tamo nije bilo puno prometa. Konačno sam dočekao i taj dan da me puste na ulicu. Nije onda bilo puno motora, a ja sam ponosno rulao kroz selo. Ubrzo je i moj najbolji prijatelj iz sela dobio isti takav. Njegov je bio tamno plavi. I tako smo na tim prostorima počeli sa grupnim vožnjama. Usudim se reći – među prvima. Pa Zambo i ja smo udarili temelje današnjim moto susretima u Orešju. Bili su to dani kad još nisam ni slutio kojim putima buju me otpelala ta dva kotača. Onda se dorada naših ”mašina” sastojala od skidanja ispušnog sistema. Susjedima se to naravno nije svidjelo. I tak sam dobio privremenu zabranu upravljanja…
Godinama sam uništavao taj motor. Već je bilo vrijeme za neke promjene. Onda je moj tata doma dopelal T-12. Veselje je kratko trajalo. Naravno da se nisam smio voziti na tome. Nekako sam uspio prodati Colibri i kupiti Tomosa A3. E tu smo zbilja krenuli u prerade. Sami smo radili ispušne sisteme i prigušivače za te rezonantne auspuhe. Čega je sve bilo, bolje da ne znate. I tak sam kao klinac skupljao kilometre. I polako napredovao (koji puta i nazadovao) u moto svijetu. Bilo je i padova, naravno. Na automatiku smo vozili i po zadnjem.
Onda je došlo do prvog ozbiljnijeg pada. Pao sam sa nekakvog talijanskog endura od 125 ccm. Već sam bio mulac od nekih 16 – 17 godina. Nije bilo potrebe za ostajanjem u bolnici. Ali napuknuta šaka, poderotine po cijelom tijelu. Čvrga na glavi, po lijevoj strani lica krasti na izvoz. Lagani potres mozga. I tu je bio kraj mog moto života. Tata je rekel da mi više nikad nebu kupil motor. U tom času nisam ni pomišljao na dva kotača. Ali ubrzo sam se predomislio. No roditelji su mi kupili Tomosa Bulleta. To mi je trebalo biti i više nego dovoljno.
Tak su počele godine muka. Da bi si skratio vrijeme do pravog motora, uspio sam tatu nagovoriti da kupimo jedan Puch 175 SGS iz 1959-e godine. Zablokirala je mašina, a to je bio po godinama oldtimer. Jedva sam progurao tu priču. Jedno vrijeme kotrljao sam se na tih 175 ccm. Zanimljiv motor. Dvoklipni motor koji ima samo jednu komoru izgaranja sa jednom svjećicom. Jedan rasplinjač i dva auspuha. I kotači od 16 cola. Kako sam uz studij i radio, nisam imao vremena za neke vožnje i razmišljanja. Ali čim sam se zaposlio stvari su krenule drugačije.
1994. godina bila je jedna od ratnih godina. Nekako sam skupio neke novce i od prijatelja kupio jednu perfektno očuvanu Hondu CB 500 Four. To je bio moj prvi pravi motor. Četiri prekrasna originalna auspuha krasila su ovu ljepoticu. I tada je sve počelo onak – za praf. Vikend vožnje na more, godišnji odmor na motoru, odlasci na moto susrete. O opremi nisam puno razmišljao, osim kacige. Nolan N25. Crna.
Sve dok jednom nisam propisno pokisnuo. Prvi pravi dio opreme bio mi je kišni kombinezon. Nisam se odvajao od njega.
Ta Honda je zapravo napravila zaokret u mom životu. Hondica je brujala gradom i okolicom. Bila je redovito parkirana kod Paromlina, kultnog zagrebačkog okupljališta bikera, club house MC Hollister. Točkica u Mesničkoj, Libido u Dalmatinskoj. Jack u Kačićevoj. To su bila naša mjesta u Zagrebu.
Vremenom svi se mijenjamo. Želimo sve više i bolje. Tako sam ja počeo razmišljati o novom motoru. Nisam još točno znao kaj. Htio sam GSXR 1100 zadnju seriju. Uglavnom nešto jače. Na odabir mog novog motora uvelike je utjecao Dudo, naš zastupnik motocikala Suzuki. Puno smo razgovarali o raznim motorima. Na kraju sam dvoumio između TL1000S ili Bandita. I odluka je pala na Bandita 1200. Taj motor vjerno me je služio četiri godine i 40-ak tisuća kilometara. Njime sam proputovao Hrvatsku uzduž i poprijeko. Posjetio mnoge moto susrete. Upoznao mnoge divne ljude. Upoznao jedan veći dio naše obale. I naravno imao jednu prometnu nezgodu zbog koje sam cijeli sedmi mjesec 2000-te proveo doma mirujući. Zanimljivo da sam dvaput zamalo naletio na srnu. Oba puta 1999-e kad sam sa svojom tadašnjom djevojkom bio na moru. I nekak cijelo vrijeme me kopkala misao na TL 1000S koji nisam kupio, zapravo, jer nisam imao dovoljno novaca. Viđao sam ga na cesti, imao ga je jedan moj poznanik iz Zagreba, i jedan iz Beča.
I onda, jesen 2002. Saša, Alfred, Cigara, Vec, Honda biker i ostatak škvadre vračaju se sa sajma motocikala u Minhenu. Jedini katalog koji sam htio vidjeti – Suzuki. Pričalo se o nasljedniku TL-a. I to je bilo to. Ljubav na prvi pogled. Mislim da me u tom trenutku nitko od prisutnih nije ozbiljno shvatio kad sam rekao da je ovo moj novi motor, pokazujući pritom na SV1000S. Uslijedila je noć bez sna. Kopao sam po netu tražeći podatke o tom motoru. Skupljao informacije, cijene, rokove isporuke. Obitelj Markez me već sanjala po noći, skoro su mi nalijepili inventarski broj u radioni. Eto toliko vremena sam provodio kod Miljenka. Svakih nekoliko dana pital sam ima li nekaj novoga.
Iako sam odlučio, kopkalo me jer motor nisam vidio osim na fotografijama. Dužina, međuosovinski razmak, visina sjedala, visina i širina upravljača, sve je to ovak na papiru odgovaralo. Nikad nebum zaboravil 23.04.2003. Oko 22h zove me Miljac. Veli: ”Tvoj SV1000S je upravo ušao u Hrvatsku.” To je bio jedan od sretnijih trenutaka u mom životu. Opet nisam te noći spavao, ujutro sam obavljao jedan dio papirologije. Tek poslijepodne 24.04. oko 17h došao sam kod Markeza preuzeti motor. Bilo me je strah i pogledati ga. Pitanja su letjela po glavi…hoće li mi biti premali…jel bu lepi ko na fotografiji…Al ljubav je ljubav. Prvi pogled – i sva pitanja pala su u zaborav. Zapalio sam SeVe i krenuo na tehnički. Nakon par stotina metara imao sam osjećaj da taj motor vozim već godinama. Ipak nisam pogriješio.
I nisam. Ove godine napravio sam sa tim motorom 15500 km. Malo manje po susretima. Više ovak za svoj gušt, solo ili u društvu svojih prijatelja. Naravno da dvocilindraš ne bi bio ono pravo da nema prave otvorene auspuhe. Za to se pobrinuo Saša Šakal. A da je napravio dobar posao, čuje se. Čak mi je i Mate priznao da je to jedini motor koji se uz njegovog Dukca čuje dok radi. Kakav je motor…pa to bi vam trebali reći neki drugi ljudi. Možda sad ne bih bio objektivan. Taubi, Saša, Alfred…pitajte njih.
Uglavnom, kaj sam ono štel povedati. Veliju da krv nije voda. Tak valjda ni moja ljubav prema motorima nije došla niotkuda. Moj tata je vozil motore. I njemu su oni bili ljubav. Horex, NSU, Puch…Indian. I bilo je problema dok sam bio mlađi. Jasno da se brinuo za mene. No sad to drugačije gleda. I njegovi prijatelji. Oni se povremeno skupe i uvijek vole nekaj pitati, pogledati. Čak su se vozili i na mojoj Hondi. I ne bi vjerovali…neki od njih prate našu stranicu.
I ja se osjećam kao motorista. Ja jesam motorista. Volim motore, poštujem ih. Kad god mogu vrijeme provodim na motoru, ili nekaj prčkam po njemu.
I zato…živili mi i svi oni koji misle ka i mi.

Bandit motori.hr

Share

About Author