Putopisi — 24 travnja 2002 -

Photo: Emil Mokrovčak Autor: Valentina Pasanec

Ovogodišnja sezona moto utrka je otvorena. A s obzirom da je mjesec travanj vrijeme mirovanja za osvajanje bodova, potrebno je svakako motor upotrijebiti za nešto drugo. Naši ljubimci na dva kotača ne vole da se na njima skuplja nešto što se zove prašina. Valja poduzeti nešto da se nebi osjećali samotno. A tako je lako – dovoljno je samo upaliti motor i krenuti. Bilo od semafora do semafora, ili nekud dalje. S ciljem ili bez njega, svejedno je. Važno je samo da se jurilice stope s asfaltom!
Mi smo ipak odabrali pomalo izazovan cilj, sasvim spontano, jednog petka, opraštajući se od napornog tjedna i čavrljajući s Markezima: Smiljanom i Miljenkom. Upitno je bilo samo vrijeme, a po prognozama – trebalo nam se odužiti za svu onu pretrpljenu hladnoću na Grobniku.
Večer prije polaska je bilo posebno ugodno čavrljati
U Lake citiy-u, kad znaš da su doma krpice spakirane, prognoza dobra, a sutra ujutro pokret. Samo jednu malu nepoznanicu smo imali. Nismo znali tko ide s nama. U početnim razgovorima je trebalo krenuti na put nekoliko motora, no kako to obično biva, zbog razno raznih razloga – otpadaju jedan po jedan. Na kraju je bio upitan i sam Markez od kojeg je potekla ideja o uskrsnoj vožnji. Ali,
nismo dozvolili da nam bilo što pokvari veselje pred put.

Niti je bilo što moglo promijeniti našu odluku da krenemo prema cilju kojem smo se tako veselili!

Subota, 30.03. – nije nam teško pala na brzinu popijena jutarnja kavica i oblačenje toplog goreteksa. Još samo da nazovemo Miću da vidimo ide li ili ne ide. Čuvši da smo obučeni, veli da dođemo po njega, pa krećemo zajedno. Na izlasku iz stana Emilu zvoni moby. Zove Cigara i veli da će nas on i Gama otpratiti do Plitvičkih jezera. Fantastično! Malo je takvih! Garaža. Ugledavši nas, naša je XJR počela nježno presti. Tek kad sam sjela na Yamahu, vjerovala sam – fakat idemo. Bilo je predobro osjetiti da odlazim iz gužve i nervoznih vozača Posljednji pogled na gradske ulice izmamio je osmijeh na licu. Prva stanica – dvorište family Markez. Cigara i Gama su već tu. Kratka spikica, jer ne želimo gubiti vrijeme, već grabiti kilometre prema dijelovima Lijepe naše u koje naša Yamahica još nije kročila. Krećemo u 10,04 h. Markezi, Emili i vjerni frendovi Cigara i Gama. Vele oni:"Ako već ne možemo s vama na dva-tri dana, možemo bar danas dio puta, pa natrag doma". Još jednom – dečki, svaka čast!

Vrijeme je mrak, brzina primjerena, motori ok jer su u akciji, a mi – ne pitajte. Znate taj super osjećaj kad se krene na neki dobar put. Gužve na cesti nema i jednostavno nema razloga da ne uživaš. Vožnja do Plitvica u jednom komadu i bez problema. Stižemo u 11,29 h. Odmorčić uz kavicu i priču o ovom dijelu puta. Zadovoljni, jer nije nam hladno, mada se tu i tamo bljeska snijeg kraj ceste. Krećemo dalje, ali samo do Korenice i benzinske. Ovdje Cigara i Gama skreću prema moru. Pozdravljamo se i zahvaljujemo na društvu. Emil toči 11,7 litara na pređena 162 kilometra. 7,2 lit/100 km. Prilično, ali ne zabrinjava nas previše. Miljac u svojeg Kawca devetku jedva ugurava 10 litara i pravi se važan. Neka, takve šale su dio ovakvih putovanja.

U 12,18 h krećemo dalje. Kuda? To samo mi znamo, ali pratite nas, pa ćete saznati i vi. Ne želim opisivati vožnju, jer to je teško, to se može samo doživjeti. Riječ fantazija bi mogla odgovarati. Približavamo se, ni sama ne znam kojem mjestašcu, ali to nije ni previše bitno. Kolona automobila, dim, požar! Nije ti baš svejedno, pogotovo ako ne možeš dalje. Policija je zaustavila promet. Vatra s lijeve i desne strane ceste. Stojimo tako neko vrijeme, a onda policajac kaže:"Ajde, pokušajte polako." Prošli smo kroz dim i vatricu i ostavili kolonu automobila da čeka. Žao mi je što nije bilo vremena da Emil izvadi fotić i napravi nekoliko atraktivnih fotografija s vatrom. Ipak, puno mi je važnije da smo sigurno prošli kroz vatru, nego da je bilo vremena za fotografiranje i da smo morali tražiti neki zaobilazni put. Ovako smo odlučili da stanemo malo i protegnemo noge. Super mi je što Emil i ja imamo vezu, pa možemo razgovarati dok putujemo. Stali smo u 13,18 h. Nevjerojatan mir i miris zelenila. Samo pirkanje vjetra narušava savršenu tišinu. U takvim uvjetima, ne možeš a da ne obaviš piš posao. Uživajući u dimu cigarete, rastežemo udove i dogovaramo slijedeću rutu.

Krećemo u 13,34 h. Iza nas dim i vatra, a ispred nas novi kilometri. Ušli smo u jaki vjetar. Motor nam je čitavo vrijeme nagnut, a vozimo se ravno. Udari vjetra su sve jači i prilično je neugodno. Vjerujem u Emilovu vožnju, pa sam opuštena, ali mi fali razgovor koji nam fijukanje vjetra više ne dozvoljava. Približavamo se Kninu. Grad koliko toliko živi, a okolna mjestašca pusta, izgledaju jezovito. Strašno! Kuće bez ičega, osim zidova, praznina …Grozno!
Prvi detalji koji mi se ne sviđaju – nadam se i posljednji. Željela sam da što prije projurimo tom dionicom. Ne želim to više gledati. U čovjeka se uvlači neko sumorno raspoloženje. Proklet bio rat i oni koji su ga započeli! A i ta gola Dinara se uklapa u tu neželjenu sliku. Idemo Emile! Gaas, gaas! Krajolik definitivno popravlja Krka i njezin nemirni tok, a ne zaostaje ni Cetina i njezino jezero. A na jednom raskrižju uz Cetinu – birc, a rulje ko u priči. Nevjerojatno koja gužva. Stotinjak stolova i sve dupkom puno. I to ne samo za stolovima, nego još dva puta toliko mladih stoji okolo. Ni dan danas mi nije jasno otkud toliko mladih na jednom mjestu!

Prolazimo lagano kroz tu, očito njihovu špicu i idemo dalje prema Sinju. Benzinska u Sinju, 14,24 h. U ovoj rundi smo prošli 189 kilometara, a Emil ovaj puta toči 12,6 litara. Potrošnja 6,66 litara na 100 kilometara. Bolje nego prošli puta. Ali, Markez opet "uvlači" jedva 10 litara i naravno, opet pada šepurenje. E moj Emile, treba sad hraniti sve one konjske snage, koje si tuningom nabio našoj Yamahi. U Sinju smo k,o doma. Motorista na svakom ćošku! Na benziskoj kupujemo malo okrijepe da se osvježimo i usput popričamo s domaćim bikerom. Rado bi popili i kavicu, ali nestrpljivi smo. Želimo vožnju! U 14,53 h obučeni smo, a motori bruje ispod nas. Pozdravljamo se s domaćim bikerom, pozdravljamo se sa Sinjom i lagano krećemo dalje. Obožavam to ljuljanje kroz zavoje. Kao savršen ples. Vožnja je besprijekorna, a ja želim vidjeti svaki komad zemlje, neba i sunca koje nas kupa u toplini svojih zraka.

Sve je bez i jedne mane. Samo zadovoljstvo i …neki čudni zvukovi u želucu. Pomalo smo gladni,a i ono Biokovo iznad nas gladno izgleda. Došlo je vrijeme za ozbiljniji obrok. Pao je dogovor da tražimo neki zgodni restorančić. Tempo vožnje se usporava, jer Emil zastaje kod svakog "primamljivog" natpisa. Međutim, ništa ne radi. Pomalo me lovi nervoza. Ne mogu vjerovati da ne možemo naći klopu. Skrećemo s magistrale u Podgoru uz samo more. Lijepo mjesto, no … ne možeš nigdje klopati. Dva domoroca, koji su bili jedini ljudi koje smo sreli, kažu da se moramo vratiti u Makarsku, ako hoćemo jesti. Strašno. Taman posla da se sad vraćamo! Vraćemo se, ali samo na magistralu. Nemreš vjerovati, naša potraga za klopom je trajala 100 kilometara. Konačno, restoran "Jezera" u Bačanima, malo prije Ploča. 16,45 h. Brzo unutra i navali! Stvarno smo fino jeli i nije preskupo. U 17,37 h punih želuca, uputili smo se dalje, ali malo sporijim tempom; iz opravdanih razloga.

Skoro pa bih rado malo zadrijemala. Emil me i dalje savršeno ljulja kroz zavoje. Ubrzo stižemo u dolinu Neretve. Zrak je topao, iako je kasno popodne. Stajemo na brzinu, ne skidamo ni kacige, tek toliko da protegnemo noge. Ovako "zamaskirani" izgledamo k,o Marsijanci. Ubrzo krećemo dalje. Neum. More, palme, raj za oči. Kratka čik pauza i evo nas za čas na granici s BiH. Zaustavljamo se, ali dečki na granici mašu da samo produžimo. Tako je bilo i na njihovoj strani. Super, bar ne moramo kopati po džepovima i skidati kacige. Ulaz u BiH i izlaz iz BiH bez ikakvih problema. A najljepše bi bilo da granice nigdje ne postoje. Zar ne?
U 18,54 h stajemo na benzinskoj. Dobro mi je došlo, jer je guza počela lagano trnuti. Silazim s motora i lagano se razgibavam. Ipak smo već skoro devet sati u "sedlu". U ovoj rundi smo prevalili 192 kilometra. Emil toči 12,5 litara. Potrošnja 6,51 lit/100km. A Miljenko? Opet deset litara!? E sad mi već ide na živce. Šalim se, naravno. Drago mi je da nam ne nedostaje materijala za sitna zezanja. Sve je super. Sretni smo, zadovoljni i pomalo umorni.
Polako se spušta noć, mimoze mirišu, a mi smo sve bliže našem cilju.
Predgrađe Dubrovnika. Da, Dubrovnik je bio naš cilj. Uskrs u Dubrovniku i to s motorima! Dobro zvuči, zar ne? Mala nedoumica – radi li most? Je li otvoren, ili ne? S obzirom da je sve u mraku, zaključujemo da je pametnije ići okolo.
I konačno! U 19,24 h se zaustavljamo ispred hotela "Petka", našeg odabira za noćenje u Dubrovniku.

Dvokrevetna soba s tv-om, 360 kuna. Nije strašno. Tv je bitan u priči, jer je u nedjelju F-1, koju Miljac ne propušta. Odlazak u sobice, (začudo, umora nema) raspremanje stvari i tuš! Dobro je osjetiti tuš. U meni tinja želja za još vožnje. XJR kao da je stvorena za ovakva putovanja. Smiljana veli da će joj ipak dobro doći Markezova masaža. (moram s Emilom popričati o toj ideji) Lupkanje kapljica vode po našim tijelima je odnijelo i zadnje tragove umora. Upadamo u traperice i majce, navlačimo tenisice i jakne i odlazimo u opuštajuću šetnju dubrovačkom
lukom. Zvijezde su na nebu, dišemo potpuno drugačiji zrak i planiramo sutrašnji dan. I … spavanje! Danas smo prešli točno 600km. Od toga : 6,37 h čiste vožnje i 2,43 h smo potrošili na razne pauze.

Eto, to bi bio taj prvi dan. Jedan dan – tri stranice. Putovanje je trajalo tri dana, to bi značilo devet stranica. Bojim se da bi vam to bilo previše za čitanje, pa sam se s Emilom dogovorila da ostatak putovanja opišemo slikama koje ćemo popratiti kratkim komentarima. Pa da krenemo:

Nakon dobrog spavanja i doručka, uz kavu smo planirali kako ćemo provesti nedjelju. Krenuli smo prema Srđu i zahvaljujući tome što smo s motorima, uskom i strmom cesticom popeli se do samog vrha. Nevjerojatan pogled. Stari grad kao na dlanu, a u daljini se spaja nebo s morem, u potpuno istoj nijansi plave boje. Palo je slikanje u stotinjak poza. Vozeći se dalje po vrhu Srđa, došli smo točno do onog mjesta s kojeg su granatirali Dubrovnik.
Spustili smo se do magistrale i odlučili krenuti do krajnjeg juga Hrvatske. Stigosmo do granice s Crnom Gorom, ali nismo imali baš preveliku želju i ući u Crnu Goru. Malo smo se vratili, pa lijevo i kroz polja i vinograde stigli do pred Prevlaku, gdje nas je dočekao pripadnik UN-a i obavjestio nas da dalje ne može. Opet malo slikanja, pogled prema obližnjoj Prevlaci i natrag u Dubrovnik.
Lagani ručak i šetnja po zidinama starog grada. Mogu vam reći – prilično naporno! Osvježavajuće piće na Stradunu je leglo kao melem na ranu.
Natrag u hotel na Formulu 1, a zatim večernji izlazak u grad i odlična pizza u jednom od lokala. Piva-dvije, hotelska soba i spavanac. Sutra nas čeka vožnja do Zagreba.
Nakon odjave i podmirenja računa, stvari i mi na motore i ajmo polako.
Za početak, samo do Trstene, gdje smo proveli super trenutke u razgledavanje "Arboretuma", krasno uređenog botaničkog vrta. Idemo dalje.
Kratko skretanje u Makarsku i … ciao more. Put je isti: Sinj, Knin, pa preko Plitvičkih jezera za Zagreb.
Doma smo. Zar već? Zašto to ne traje duže?
Ali kad je Emil stavio na papir, vidjela sam da to i nije trajalo tako kratko.
Put do kuće je trajao 11sati i 3 min. Prevalili smo 627 kilometara. Na vožnju smo utrošili 7,32h, a odmarali smo 3,31h.
Ukupno smo prošli 1330 kilometara, uz prosječnu potrošnju 6,55lit/100km.


Uz nadu da vam priča nije predosadna i da će vam možda pomoći na nekom vašem putovanju, puno vas pozdravljaju i vole Tina & Emil !!

 

Super vrijeme – super društvo – super zezanje!

Super pogled!

Klasična fotka za uspomenu br. 1

Klasična fotka za uspomenu br. 2

Proboj do krajnjeg juga – Prevlaka

Arboretum – botanički vrt u Trsteni

Mali zarobljenik

Veselju nema kraja

Kupit ću si top,kad-tad!

Lipo li je, lipo, na obali blizu mora…
   

Share

About Author

admin